Mogu razumjeti da čovjek izgubi neku stvarčicu ili da mu bude ukradena neka vrijedna stvar ili novac, ali što se Amerikancima prije mjesec dana dogodilo, a sada izišlo na vidjelo, samo je jedan od krunskih dokaza njihove potpune nesposobnosti da čuvaju dvije polukrepane ovce, a kamo li mir u vječno nemirnoj zemlji kao što je Irak. Naime, tek je danas objavljeno da je prije nekog vremena iz velikog vojnog centra bivšeg američkog učenika i pijuna, a iračkog diktatorčića Saddama Huseina ukradeno čak 380 tona vrlo jakog eksploziva! A taj, kao i slične vojne objekte u okupiranom Iraku, trebala je čuvati američka vojska! Za nevjerovati!
Promotrimo li nastalu situaciju jasno proizlazi da je sigurnosno stanje na Bliskom i Srednjem istoku katastrofalno, da je jedna diktatura u Iraku zamijenjena drugom, da je svjetska opasnost od terorizma drastično povećana i da je Vlada Sjedinjenih Američkih Država, sa onim idiotom od Georgea Busha mlađeg na čelu, inasistiranjem i konačno napadom na Irak samo otvorila ionako načetu Pandorinu kutiju zala, koja, kako se vidi, eruptiraju svakim danom sve više! Bilo je jasno da Amerikanci i njihovi saveznici mogu vojno pokoriti Irak, ali da su sve prilike da će im tamošnja gerila, koja je na domaćem terenu, podržavana od lokalnog stanovništva, zadavati najsmrtonosnije udarce kada i gdje se najmanje nadaju. Na žalost, takovo se predviđanja obistinjuju. Vjerojatno je upravo ta gerila, bez sumnje ne bez suradnje dijela američkih obavještajaca, koji očito čine zaseban i neovisan svijet, američkim vojnicima i iračkoj marionetskoj vladi pred nosom skinula već spomenute tone eksploziva, čije detonacije već odjekuju diljem te napaćene zemlje, a neće proći dugo da se ekplozije iz istog izvora prošire diljem svijeta, barem onoga dijela čije vlade otvoreno podupiru Bushov projekt u Iraku, koji je sve samo ne projekt povratka mira na Bliski i Srednji istok.
Svijet je dobio drugi Vijetnam, slaže se većina vojnih analitičara, ali ta sintagma još nije dovoljno prodrla u javnost, barem ne onu američku, jer još uvijek vladajućem Bushu ne odgovara ta usporedba stanja u Iraku danas sa tamnom i sramotnom stranom američke, relativno nedavne, prošlosti, sve barem dok rezultati predsjedničkih izbora na tlu SAD-a ne budu poznati. Sramotno je i licemjerno da Irak danas sa Vijetnamom prije tridesetak i više godina vežu, pored ostalog, i slične američke parole kako oni zapravo «kontroliraju situaciju na terenu» i kako su zračni napadi «kirurški točni»! Mediji su prenijeli, barem dijelom (očito zbog cenzure), dio vijesti kako «kirurška točnost» američkih raketa uništava civilne ciljeve i u crno zavija nebrojene obitelji ubivši im i satro i mlado! O tome, naravno, Oprah Show neće napraviti emisiju srcedrapaljnog štiha. Jasno je da je američkoj Vladi stalo do iračke djece kao i do vijetnamske, ili palestinske, ili bosanske iz Srebrenice i Sarajeva… Po tom pitanju Bush nije ništa bolji od terorista koji siju smrt među nedužnim prolaznicima koji po bagdadskim ulicama pogibaju od eksplozija auto-bombi, čija je namjena da ubiju, ako ne Amere, onda barem Iračane koji se prijavljuju u novu iračku policiju, nadajući se da će nekom jadnom plaćicom moći prehraniti gladna usta svojih ukućana, koji sjedeći doma mole Boga da Amerikanci i po njima ne udare «kirurški». Jer Bush je poznat kao vrstan «kirurg». To je pokazao kada je, primjerice, američki avion sa male visine raketirao kolonu britanskih vojnih automobila. A kako je tek precizan prema iračkim izbjeglicama! Žaliti će Iračani još za Saddamom, koliki god bolesnik ovaj bio! A podsjetimo se da je Saddama postavila upravo CIA kako bi napao Iran, u kojem je antiamerički nastrojeni Hommeini upravo bio zbacio Rezu Pahlavija, također američku lutku pod čijim su blagoslovom Ameri krali iračku naftu.
Posljedica stanja u Iraku osjeća kako cijeli svijet, tako i mi u Hrvatskoj. Terorističkom napadima može biti, teoretski, izložen bilo tko. Ni djelatnici u newyorškim neboderima ni putnici u španjolskim vlakovima nisu mislili da će upravo oni platiti cijenu američke hegemonije nad eksploatacijaom nafte na Biliskom istoku. I to vlastitim životima. Možda nama brojevi poginulih u tim napadima ne govore mnogo, možda su nam to samo brojevi, ali zamislimo da je u terorističkom napadu poginulo naše dijete, tvoje dijete. Bismo li onda te brojeve jednako kao sada promatrali kao brojeve, i malo po malo potiskivali ih u zaborav!? Izuzev toga, cijene naftnih derivata, a time i usluga i prijevoza vrtoglavo rastu te prijete nacionalnim ekonomijama.
Koko se sada čini; povratka nema! Amerikanci mogu napraviti samo dvije stvari; ili do iznemoglosti ubijati sebe i druge izlažući se iračkoj osveti, kako bi ostvarili onu Kissingerovu kako Amerikanci «Ne smiju dozvoliti da Arapi upravljaju naftom», ili se do zemlje poniziti pa se povući i spasiti nebrojene nevine živote. Ovo drugo se, kako mi se čini, čak i da Kerry postane američki predsjednik, neće dogoditi. Začarani krug zla rata i interesa vezanih za naftu se nastavlja, započeo je kad je nafta postala komercijalno isplativa, i vjerojatno će trajati dok je u arapskim zemljama bude. Žalosno je, ali bolno istinito da nevina iračka, palestinska, pa čak i američka i djeca diljem svijeta životima i srećom (na koju im pravo dade Bog) plaćaju težnje bogatih da preko kontroliranja nafte dominiraju svjetskom pozornicom. Tragično. To je u Nebo vapijući grijeh odraslih, koji čezne za zadovoljštinom. Djecu, djecu, čovječe; ne dirajte mi djecu! Jer tada sam i Hrvat, i Iračanin, i Palestinac, i Kurd…
Post je objavljen 25.10.2004. u 21:47 sati.