Arhangel
02.10.2004., subota
Big shit a ne Brother
Gledam ovih dana medijsku pomamu za ekipom koja sudjeluje u nacionalnoj gluposti zvanoj «Big Brother». Doista, nemam ništa protiv toga da se i toj ekipi, koju sačinjavaju uglavnom kreteni, pokloni pažnja koje su, budući da u tome sudjeluju, očito toliko željni, ali zar je moguće da na nacionalnim televizijskim postajama i u renomiranim novinskim izdanjima silni sati, odnosno novinske stranice, bivaju ispunjeni trač rubrikama o tome kako je onaj idiot od nekog Kreše(?) za rođendan dobio dobar auto, ili kako su se neka izbrijana ženska i isti takav tip strastveno ljubili u jakuziju! U tome ništa ne bi bilo čudno, da te stvari (barem kad je o ljubljenju riječ) nisu ništa neobično u ovoj šarenoj lopti od svijeta! Ili je možda došlo takvo vrijeme da jesu, da nam trebaju tračerske rubrike u dnevnim novinama kako bismo vidjeli i saznali što je to?!! Meni se čini da tema «Big Brothera» i onog što oni likovi tamo od sebe rade ne bi bila medijima ni približno toliko zanimljiva da kod nas ne vlada stanje svijesti prosječne retardirane amebe. Jer mediji bi se bavili daleko životnijim i važnijim pitanjima od rođendanskih zabava razmaženih derišta, da zapravo ova naša svakodnevnica nije ovako siva i tmurna kakva već jest, i da ova naša svjetina nije toliko željna kruha i igara, kad posla već odavno nema, a i tko zna kada i hoće li ga uopće biti. I što će onda naši mediji drugo, nego kopirati zapadnoeuropski šljam i kalemiti ga na ovdašnje prilike, a rezultate toga tragičnog pokusa gledamo. U tom slučaju dobivamo jad od televizijskog programa koji dobivamo, i dobivamo «Big Brother» koji nam je serviran, i kojim nam ovdašnji mediji danima pune oči i uši i svaku poru naših iznurenih mozgova (ako je od njih išta i ostalo). Nikako ne mogu razumijeti ovu pomamu koja kod nas vlada. Jedva smo se riješili onog junkeya Tironija teleći zamagljenog pogleda, i onog dosadnog kreštavog Rafe nemutiranog glasa (koji sve zna osim pjevati), koji su nam mjesecima išli na živce svojim glupiranjem i preseravanjem pred nacionalnim auditorijem, kad eto ti nam ponovno novih jada u liku ekipe koja živi u nekoj kući zajebavajući se do mile volje, a nama kljucajući mozak. Tim ljudima mora da je strašno dosadno u životu, a razmišljaju li da će i oni i njihova djeca u našoj maloj sredini do smrti biti obilježeni kao «oni koji su se na televiziji svlačili goli», odnosno kao «mali od onog što se na televiziji skida…». Ne žalim ja te glupane, nego njihovu djecu što imaju, odnosno, što će imati idiote od roditelja. A da stvar bude gora, pored poplave latinsko američkih sapunica na malim ekranima, pojavio se još jedan domaći uradak, zvan «Villa Maria», od kojeg mi se diže kosa na glavi i od kojeg prosječnom čovjeku odumiru moždane stanice, a koji je produkt prije opisanog recepta nakalemljivanja stranih shema i načina života na ovu našu jadnu svakodnevicu. Ne želim biti netko tko bi solio pamet drugima, niti želim biti neki ljubomorni samouvjereni «talent» koji je, eto, ljubomoran što nema priliku biti član kućanstva «Big Brothera» ili koji je kivan što ne glumi u prvoj hrvatskoj sapunici, ali količina degutantnosti sa kojom su kod nas startali projekti doista je dobar razlog da čovjek koji želi sačuvati ovo malo zdravog razuma što mu je ostalo, ispovraća sve što je pojeo, počevši od doručka iz sedamdeset osme! Sva sreća što televiziju ne gledam baš često! A da spomenuti medijski šljam bude ne samo to što je opisano, već da bude i licemjerstvo, pobrinuše se i urednici tih projekata, koji su, gle čuda, i za «Big Brother» odabrali redom derišta iz dobrostojećih obitelji; pa su jednom ili dvoje roditelji vlasnici elitnih restorana, pa drugi ima nekoliko apartmana na moru, treći je vlasnik nekog Hard rock caffea, jednom su roditelji ovo, drugom ono… Sve u svemu, tim ljudima ne manjka novaca, a u životu vjerojatno ništa korisno i ne rade kad si mogu priuštiti tromjesečni boravak u toj kartonskoj kutiji od kuće, koju zamalo ne zapališe prilikom loženja vatre. A kad pogledam one iritantne voditelje od Mirkovića i Pavinčića muka me uhvati; pa zar je moguće da je dobri Bog toliko bio raspoložen da nas kažnjava kad je tu dvojicu stavio u naš Sunče sustav, obojicu na planet Zemlju, i to baš obojicu kod nas u Hrvatsku?! S druge strane, zar je moguće da glumci iz hrvatskih kazališnih kuća poput Ksenije Pajić ili Nives Ivanković nemaju časnijeg posla na daskama koje život znače, kad su se spustili na tu razinu da trećerazrednom glumom dostojnom pučkoškolskog igrokaza, sa onako namještenim i umjetnim dijalozima i monolozima, sudjeluju u šljamu od sapunice, kojoj čak i ime, kao i sadržaj, ne znače ama baš ništa? Tko zna, možda je ljudima trebalo novaca, budući da znamo kako kod nas prolaze umjetnici, izuzev onih koji se nisu slizali sa aktualnom strankom na vlasti, ili predsjedniku ulaze u jedan od tjelesnih otvora. Što na kraju još reći osim poželjeti gledateljima gladnima krvi i igara neka se lijepo nasite gledajući ono što se vjerojatno u svojim životima srame reći da i sami čine, ili, možda bi to htjeli, ali za to nisu, nedajbože, ni sposobni. Pa kad je tako, neka barem gledaju; pasite, gladne oči! |