Arhangel
04.11.2004., četvrtak
Rastanak sa zdravim razumom
Ljudska je glupost ovih dana doista trijumfirala, a to se tako jasno pokazalo u rezultatima američkih predsjedničkih izbora, na kojima je većina te tupaste nacije svoj glas dala najvećem imperijalistu sa prijelaza milenija; Georgeu Bushu mlađem. Ne bih htio da se stvori dojam, na osnovu ovih mojih postova posvećenih starom-novom američkom predsjedniku, da nisam demokratičan i da bih htio pod svaku cijenu da se ostvare neki meni odgovarajući ciljevi, u bilo kojoj sferi života. Ali nikako ne mogu probaviti da se, pored sve zdrave pameti i zdravo-razumskog zaključivanja dogodi najlošiji rasplet svjetskih događanja, koja imaju utjecaj na živote svakog od nas.Moram priznati da sam se nadao da će, nakon svih promašaja plaćenih tolikim životima nevinih, dosadašnji američki predsjednik uistinu izgubiti izbornu utrku, i da će na čelo najmoćnije nacije i države današnjeg vremena doći demokratski kandidat; John Kerry. Ni u kojem slučaju nisam gajio lažnu nadu da bi Kerry, ako i postao predsjednikom, učinio tako drastičan potez da bi povukao američke, a time i savezničke snage iz Iraka, ali sam se nadao da bi otvorena američka neokolonijalistička politika Bushovom smjenom dobila barem malo blaže tonove, i da bi takav stav rezultirao početkom jednog novog procesa, koji bi, istina, bio i bolan i dugotrajan, ali bi u budućnosti sigurno donio plod mira na Bliskom istoku, na Kosovu i u drugim svjetskim kriznim žarištima. Možda je ovo moje razmišljanje pomalo utopijski obojeno, ali nova snaga na kormilu SAD-a bila bi svojevrsno osvježenje na vjetrometini suvremene povijesti, koja mi možda, naglašavam; možda, pokrenula nešto novo, jednu novu vrstu politike koja bi, barem za početak, donijela u Irak primirje i nadu u bolje dane. Ovako je imperijalist George Bush od strane samih Amerikanaca, kojima Osama Bin Laden najavljuje novi vatromet, dobio mandat da još četiri godine žari i pali svijetom kojemu je već odavna pun kufer američke politike koja pod licemjernom krinkom demokracije provodi teror nad ostatkom svijeta. Što da čovjek pomisli nad takvim rezultatom američkih izbora, osim da se pomiri sa činjenicom da mi u Hrvatskoj stvarno nismo najksenofobičniji i najzatucaniji narod na planetu, jer postoje Amerikanci, koji su se očito davno pozdravili sa zdravim razumom kada su Bushu dali novi mandat da «kirurški precizno» pogađa bolnice i dječje vrtiće po Bagdadu danas, a sutra gdje mu se god prohtije. Sada kada se, na žalost, dogodi tragedija slična napadu na New York ili Washington, američki građani će proklinjati Bin Ladena i na lomači paliti svaku ženu koja pokriva glavu velom ili svakog tamnoputijeg stranca, ali se neće sjetiti da su upravo oni dali mandat svome predsjedniku da za račun nafte ( a čega li drugog!) svoje vojnike šalje u daleke i egzotične, ali zato krvlju natopljene zemlje naftog trokuta. U kakvim li to vremenima živimo kada je novac zarađen od nafte važniji od života tolikih nevinih??? U tim se trenucima uvijek sjetim velikog indijanskog poglavice Seattlea koji je, među ostalim, u pismu o prodaji zemlje zapisao da je bijeli čovjek uvijek željan novaca, ali da će se zapitati o svojim željama tek kad na svijetu nestane hrane i čistog zraka, a zaključi da se novac ne može jesti! Sada je jasno da se u dogledno vrijeme, što se pitanja svjetskog mira tiče, ništa značajnije neće promijeniti. Na žalost. Izborna pobjeda samo je novi poticaj Imperatoru iz Bijele Kuće da nastavi sa zacrtanom politikom osvajanja; kako sada stvari stoje, poslije Afganistana i Iraka, na redu je Sirija, a prije ili kasnije na tapet će doći i Iran, ukoliko Iranci ne budu dovoljno mudri i na vlasti ostave Hatammija, koji je dovoljno pametan da vodi politiku nezamjeranja SAD-u. Do kada će stvari tako stajati, sada je teško procijeniti. Samo da se Bush ne uhvati Sjeverne Koreje, koja svijetu odavna prijeti nuklearnim oružjem, zatvarajući oči pred gladi koja je u grob otjerala milijune tamošnje djece! To bi značilo početak nove svjetske kataklizme, prema kojoj bi tragedije u Hirošimi i Nagasakiju bile dječja igra. Tužno je što na svjetskoj pozornici glasovi poziva na mir i nenasilje, upućivani od «glasova koji viču u pustinji» poput Ivana Pavla II ili Dalaj Lame XIV, sve donedavno i Majke Tereze, tako slabašno odzvanjaju u ušima bjelosvjetskih moćnika. Njima nije jasno, a tko zna i hoće li ikada biti, da se svjetski kotač zla nikada neće moći prekinuti činjenjem novog zla, jer takvo uvijek rađa novo zlo. Kao da su riječi poziva na mir i nenasilje izrečene prije pola stoljeća od Mahatme Ghandija nestale poput snijega u proljeće, ili pljeve na vjetru, kao da od njih nije ostala ni uspomena. U tolikim tisućljećima ljudske civilizacije ništa nismo naučili; rezultati američkih predsjedničkih izbora potvrđuju to. Htio bih da nisam u pravu. |