Arhangel
12.12.2004., nedjelja
BLAGDANI I JEDNA BEBA
«Glavna stvar u životu je glavnu stvar staviti na glavno mjesto», kliktala su usta njemačkog pučkog genija koji je u srednjem vijeku izrekao ovu uzrečicu, koja je u sebe sažela svu mudrost ispravnog i sretnog življenja, ma koliko se danas taj ideal činio udaljenim od stvarnosti koja nas okružuje. Tu je uzrečicu donijelo iskustvo kojeg nije lako opisati, jer; treba ga živjeti.Promatram ovih dana sveopću maniju predblagdanske grabeži po ovdašnjim trgovinama, robnim kućama i veleprodajnim centrima. Ljudi bezglavo trpaju u svoja kolica sve što se utrpati da; blještave figurice, kičaste kuglice, šarene lampice, raznobojne svjećice, lutkice Djeda Mraza koji pjevuši neku bedastu američku pjesmicu i ljulja bokovima, Barbie lutkice tipa 90x60x90, feminizirane Kenove likove, Playstatione ni sam ne znam kojeg broja, zatim traperice, narukvice, ogrlice, perlice, šljokice, torbice, plitice, tenisice, video-igrice, keramičke svjetleće kućice, lučice i kapice, i kojekakve sitnije i krupnije zamjene za srećicu za kojom teže. Dječica histerično kriče za kojekakvim čudima sa pretrpanih polica sa igračkama, želeći medvjediće, zečiće, tigriće i laviće i svu drugu pamukom ispunjenu zvjerad i perad, vičući za autićima na razno-razna pokretala, za vlakićima, avionima, dizalicama i svemirskim brodovima; čeznući za svime onim za što osjećaju da će im nadomjestiti igru sa roditeljima koji za sve imaju vremena, osim za igru sa svojom dječicom. A odrasli u razgovorima o kartici ili gotovini, ponekad i Anti, čekovima ili leasingu, dugu i kreditu, kunama i eurima; trpaju u auta svoju svrhu blagdanskog okupljanja obitelji čiji članovi žele uglavnom «odraditi» jedni druge: kruh i mesinu, i priloge kojekakve, i jeftino vino neko polukiselo. Tako svi sa svojom srećicom pod pazuhom kreću svojim kućicama, premišljajući u glavama kako će preživjeti siječanj iduće godine, nakon toliko potrošenih novaca. A i onaj Sveti Nikola, pa i tu Luciju izmisliše! "Bestraga i ta razmažena derišta od djece" – stidljivo si posvijeste i tu misao. Ali; «Nećemo se sramotit za blagdane polupraznim stolom», ideja je koja odvraća od siječnja. A onda slijedi bezglavo mozganje o raznim dočecima, ispraćajima, tulumima i proslavljanjima; gdje dočekati, s kim, kako se odjenuti, što obuti, u kojem hotelu, tko će pjevati; Bulić, Zečić, Thompson, ili kakva druga zvijer? "Za Isusa, zar to košta toliko? Pa lani nije bilo tako skupo…" A karte, pa one lažne, pa hoću li se uspjeti napiti, pa gdje ću na polnoćku, imam li dovoljno petardi, dinamita, koju bombu…A tek ona pusta čestitanja, i žvaljenja, i duge besjede, i rodbina koja mi na živce ide, i pusta hrana koja se baca, i nenaspavanost, i razgovori kako je «tv program ove godine bio katastrofalno loš», pa sjećanja na dočeke «kad se moglo više», pa mamurnost, pa kuhaj kamilicu na Novu Godinu poslijepodne, kad se ljudi napokon probude, pa božićni koncert iz Beča i Bozanićeva tv čestitka… Meni se čini da mi nikada ne uspijevamo glavne stvari staviti na glavno mjesto; čini mi se da ispuniti jednu ogromnu rupu u našem biću, jednu bezdanu prazninu ne možemo ni kičem blagdanskoga lažnoga sjaja, ni prepunim stolovima, ni lažnom ljubaznošću i još lažnijim dobrim željama čak i onima za koje bismo najradije da ih naše oči više ne vide, ni najluđim dočecima u «najluđoj noći» u najelitnijim destinacijama. Nakon svega toga lažnoga sjaja opet se, po tko zna koji put, vratimo u našu surovu, sivu svakodnevnicu, početkom novog radnog tjedna u novoj godini. Ma koliko mi spajali blagdanske dane, tada nam se učine opet prekratkima, i taj nam sjaj kojeg je nestalo ponovno izgleda kao iluzija, kao da ga nije ni bilo, pa se nadamo, misleći u sebi:»E iduće ću nove godine dočekati puno bolje nego do sada!» I tako u jednoj lažnoj nadi, zavaravajući sami sebe živimo još jednu sumornu godinu, očekujući još jednu eksploziju lažnog blještavila još lažnijeg blagdanskog raspoloženja. Jer glavne stvari nismo stavili na glavno mjesto! O kad bi se Božić rodio u nama! Kad bismo tog Malog Boga u svom srcu nosili svaki dan, kad bismo Radost koja nas je pohodila sa visina donosili drugima svaki dan! Kako? Kad bismo barem na Novu Godinu posjetili starački dom u kojem nikog ne poznajemo, ili se igrali na Silvestrovo sa dječicom u Domu za nezbrinutu djecu, kad bismo prihvaćali najprije sebe onakvima kakvi jesmo, a onda takvima kakvi jesu i druge oko nas… I dijelili ljubav nesebično dajući svoja srca za druge, kad bismo se odlučili pozdraviti susjeda sa kojim ne komuniciramo zbog neke davne svađe oko zemlje, kad bismo se smatrali jednakim kao što su i drugi, kad bismo htjeli prihvaćati druge i drugačije od nas, kad bismo, kad bismo, kad bismo…Kad bismo razmatrali divnu tajnu Božje ljubavi prema svakom svojem stvorenju, koja se očitovala u neshvatljivom silasku Boga među nas u tijelu bebe iz Bet Lehema… Mali bi se Bog rodio u nama; bez kiča, bez bezvrijednih darova, bez lažnih čestitki, bez nade u bolji doček Nove… PJESMA O MALOJ BEBI Hej mala Bebo iz betlehemske štale, pozdrave srca nosim ti ja! Evo me k tebi; bez tamjana i zlata, duha ponizna, krotkoga. Hej mala Bebo sa slamice tvrde, Sunce drago što nam sjaš, daj da te nosim kud god pođem, u dubini duše, u grudima. Hej mala Bebo što se tako veseliš svima nama bez tebe jadnima, daj ostaj s nama, ne idi dalje, ti, što nas čuvaš usred srca svojega. Hej mala Bebo što se raduješ jer nas tako silno voliš od beskraja, daj nam uvijek tebe ljubit, tebe nosit bijednima. Hej mala Bebo, velika do Neba podaj nama svoga mira svetoga, daj nam samo tebi pjevat sveg života svojega. Arhangel |