Tema na jednoj našoj lokalnoj televizijskoj postaji, a govorilo se o poimanju Boga, potakla me na razmišljanje; kakav je moj Bog? Evo osjećaja koje sam uspio (ne)uspješno pretočiti u riječi…Zašto osjećaja!? Jer Boga ne mogu obuhvatiti mislima. Ali ga ćutim, osjećam…
Vjerujem u jednoga Boga; Oca, Stvoritelja, Brata i Prijatelja svega svemira i svih ljudi, bez obzira na vjeru, rasu, naciju, spol, dob, izgled, intelekt, talente, debljinu bankovnog računa, političku stranku ili društveni položaj. Vjerujem u Boga koji je Otac i Sin i Duh Sveti; Jedan je – ne mogu razumjeti kako, ali znam da je Jedan.
Vjerujem u Boga koji je sama dobrota, pravednost i nježnost, koji neizmjerno voli sva svoja stvorenja, svakog čovjeka ponaosob; svu djecu svoju. Moj Bog vjeruje svakom čovjeku i računa s njim; s njime se raduje u njegovim radostima, i plače u njegovim tugama.
Poradi tog istog čovjeka moj je Bog uzeo tijelo; ostavši Bogom postao je čovjekom. Čudesno je i dirljivo to otajstvo, taj misterij, prevelik i veličanstven da bih ga dokučio! Moj se Bog očovječio; ne htjede se roditi u purpuru i mramoru palača, niti uz klicanje slugu; rodi se među najmanjim stvorenjima svojim. Jer On je Bog onih koji su srca čista i duha spremna, On je Bog onih koji su spremni ljubiti.
Moj Bog pretrpje za nas smrt, kako bi nama svanulo Svjetlo Istine, kako ne bismo hodili u tami, kako bismo i mi mogli dati život svoj za svoje prijatelje. Prošavši kroz vrata smrti moj Bog podiže nam život za vjekove, i vrativši se u Nebo, ostade s nama zauvijek. I dalje Ga vidim; u očima djeteta, u trpljenjima tolikih, u onima koji ga nasljeduju. Čujem ga u pjevu ptice, u žuboru potoka se smije, u zvijezdama svjetluca. Vidi me, čuje me, srce mi poznaje, voli me. Što još više mogu tražiti!?
Upravo jer me toliko voli, moj me Bog stvorio da se radujem u Njemu; da ga svakoga dana u bratu čovjeku prepoznajem, da razgovaram s Njim u molitvi, da s Njim blagujem Njega samog u kruhu, u vinu; da dođem Njemu u Vječnosti!
Zaista; nije li čudesan moj Bog.