Neizmjerno mi je drago što se i u krilu međunarodne političke zajednice napokon rađa davno priželjkivana ideja o ukidanju posljednje nacističke političke tvorevine na svijetu, nastale desetljećima nakon pada nacizma; riječ je o tzv. Republici Srpskoj. Tragična je činjenica da se Daytonskim mirovnim ugovorom iz 1995. dopustilo da se na ovim prostorima ozakoni politička formacija nastala na zločinu kakvog Europa nije zapamtila još od vremena Drugoga svjetskoga rata. Jasno je da je prioritet međunarodne zajednice te 1995. godine bio da se pod svaku cijenu zaustavi klaonica na prostorima bivše Jugoslavije, što se moglo, osim potpunog vojnog poraza bosanskih Srba (što dijelu europskih političkih snaga nikako nije odgovaralo) postići jedino davanjem političkih ustupaka upravo vodstvu bosanskih Srba, a time davanje ustupaka samom «Balkanskom Krvniku» Slobodanu Miloševiću. Odmah je bilo jasno, a vrijeme je ovu tvrdnju pokazalo opravdanom, da je napravljen pakt sa Vragom, jer se pokazalo cijelom svijetu koliko cinizam i prijetvornost međunarodne zajednice veliku moć ima, jer se legalizirao zločin kojim je stvorena tzv. Republika Srpska. Time je jasno dano do znanja svim svjetskim krvopijama i diktatorčićima, udruženima sa kriminalom najgore vrste, da se zločin zapravo politički isplati, jer će uz dovoljno ustrajnosti i političkog lobiranja biti nagrađen političkom legalizacijom.
Tako se dogodilo da je u Europi stvorena nakaradna nazovi-država, koja je nastala na rijekama krvi pobijenih Hrvata, Muslimana, a i srpskih mladića (sirotinje, naravno) kojima su propagandom isprani mozgovi da bi «junački» krenuli klati svoje prve susjede neSrbe. Međunarodna je zajednica tako pedeset godina poslije pada Hitlera i njegovih ideja o etnički «očišćenom narodu» u Europi stvorila nacističku državu, upravo onakvu kakvu je austrijski Soboslikar bio zamislio. Tragične li činjenice; tzv. Republika Srpska Daytonom je priznata u istoj godini kada je vlast u tom istom srpskom dijelu Bosne provela masakr nad tisućama Bošnjaka u Srebrenici! Bilo bi to isto kao da je Pavelićeva tzv. Nezavisna Država Hrvatska nastavila živjeti nakon 1945., nastavivši provoditi rasne zakone koje je tako zdušno tijekom Drugog svjetskog rata provodila. Ovdje nije riječ o broju stradalih, bilo u Drugom svjetskom, bilo u ratovima u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini tijekom devedesetih; jer ljudi, nečija djeca, muževi, očevi, braća i sestre, nisu brojevi, već ljudi, i da je u navedenim krvoprolićima poginuo i jedan jedini čovjek, bila bi to katastrofa svemirskih razmjera, jer čovjek je čovjek, živa duša, jedan čitav svemir u malom! S druge strane, ovo nije osuda naroda, običnih ljudi koji samo žele u miru proživjeti svoje dane, ovo je plač nad tragedijom koja je nastala kad su se ideolozi «nadnacije» spustili sa razine čovječnosti (ako su takvi ikada i bili ljudi) na razinu nižu od zvijeri, jer i zvijer ubija da bi preživjela. A navedeni su huškali svoje sunarodnjake na njihove susjede iz puke mržnje, i to je najveća tragedija koja nas je zadesila.
Zato je najava mogućeg ukidanja nakarade svijeta i Europe zvane RS barem jedna mala zadovoljština ljudskom razumu, koji, ako je zdrav, nikada ne može prihvatiti, barem ne u današnje vrijeme, činjenicu da negdje postoji bilo što, a kamo li jedna politička tvorevina, nastala ozakonjenjem zločina. Grobovi tolikih stradalih i srca toliko ucviljena tragedijama nad kojima i Nebo plače vape da se u ime ljudskosti učini barem jedan takav pravni potez, kad s, kad je trebalo najviše, nije učinilo ama baš ništa.
Post je objavljen 20.12.2004. u 21:21 sati.