Zapisi iz Englandistana

četvrtak, 30.05.2019.

Na prvom polju londonskog Monopolya

Vraćam se kasno sinoć prometnicom koja još od Rimljana povezuje London i županiju Kent.
Cesta je zatvorena u sjeverozapadnom smjeru, malo prije samog ulaza u centralnu zonu Londona.
Vidim da se svjetina, koja se izlijeva iz obližnjeg islamskog centra nakon ramazanske gozbe, okuplja iza policijskih traka.
Saznajem da to netko na nadvožnjaku prijeti da će skočiti.

Stao sam malo i gledao, razmišljao kako dalje, dok me nije zasmetalo kada sam shvatio da okupljeni reagiraju kao da su u klubu komedije. Glasan smijeh na sve strane. Možda vidjevši ozbiljnost i nelagodu ovog bijelca, jedan objašnjava [kao svima] kako je nadvožnjak prenisko, pa ovaj skokom ništa neće riješiti.
Pošao sam naći neki drugi izlaz. Pita me neki tip što se događa, kažem mu, on suosjeća cijelih pol minute, nakon čega vidim da se i on cijepa od smijeha kada je otkrio toplu vodu da je nadvožnjak prenisko.

I nekako mi počne jačati jeza od ovog mema o stanju stvari u ovom mjestu, kojeg se do povratka nisam uspijevao otresti: bijedni izgubljeni bijeli starosjedilac, manjina u vlastitom glavnom gradu, a za sve kriv, ni ubiti se ne zna kako bog zapovijeda... okružen "multikulturom" koja ga odozdo izruguje.

Dok se nisam napokon domogao doma i vidio ovaj:



Arsenal je sinoć teško poražen u Europskoj ligi.

Oznake: društvo

- 21:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.05.2019.

Pogledajte "Borderless"

Lauren Southern je provela četiri mjeseca na terenu da bi napravila "Borderless", ali čini se da je YouTube maknuo ovaj dugo-iščekivani dokumentarac o europskoj migrantskoj krizi manje od 24 nakon premijere.

Razumijem da se na YouTubeu može naći rezervna verzija, ali, ako vam je dosta cenzure, vrijedi ga pogledati ovdje:

Oznake: Borderless, dokumentarac, Lauren Southern, Migranti, kriza

- 16:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 25.05.2019.

It's so easy to laugh, It's so easy to hate, It takes guts to be gentle and kind

Tako se lako rugati
Tako je lako mrziti,
No trebaš imat muda da bi bio umjeren i blag

- Steven Morrissey & Johnny Marr


Kako da čovjek suosjeća s onima koji su ga toliko voljeli... do jučer!

Danas imamo bojkot Morrisseyja.

"Progresivci" iz Spillers Records u Cardiffu, najstarije prodavaonice ploča na svijetu, izbacili su iz svoje ponude sve uratke te mančesterske legende. Ovaj potez naišao je na suosjećajno odobravanje dobrostojećih ljubitelja glazbe srednje klase, kojima se Morrissey pokazao kao gorko razočaranje.

Nakon što su plakati koji promoviraju njegov novi album, California Son, "uvrijedili" jednog korisnika željeznice, liverpoolska prijevozna mreža Merseyrail uklonila ih je i odlučila zabraniti svaki plakat koji promiče Morrisseya, a sve zbog njegovih kontroverznih političkih stavova.



Otužno je danas prelistavati stranice glazbenog tiska: ozbiljniji pisci se potrgaše tražeći odgovor na pitanje ima li načina da se odvoji djelo od autora... Da se zaštiti Morrisseyevo djelo od samog Morrisseya, valjda.

Ali najčešće ćete vidjeti kako se gura pisanije nekog tragičara u svojim četrdesetima, gdje cvili o tome kako su mu Smithsi spasili život kad je bio debeli trinaestogodišnjak bez ijednog prijatelja i kako je sada izbezumljen otkrićem da je Morrissey baš pravi rasist.

Jer sada je ovdje najlakše biti rasist.
Morrissey je, naime, podržao anti-islamsku stranku For Britain.
Brexit mu je "veličanstven".
Ne voli masovno useljavanje.
Ismijava Diane Abbott, prominentnu laburisticu za koju bi zlobnici rekli da je po visokim funkcijama jedino zato što je žena i crnkinja, prema kojoj je Pupovac - mila majka. Morrissey je nedavno izjavio: Britanska politika je moralna katastrofa na svim razinama ... čak ni Tesco [supermarket] ne bi zaposlio Diane Abbott. Istina, nisu joj, sirotici, ni brojke jača strana.

I dok se bivši zaljubljenici u glazbu Smithsa raspadaju, razmišljam o nečemu što sam nedavno čuo: da su današnji Britanci mlitavi jer se nisu ni za što morali izboriti. U Drugom svjetskom ratu, pak, dječaci od 14 godina lagali su da im je 18, kako bi se mogli prijavitii i boriti. Naprimjer.

Vidio sam gdje netko pametno savjetuje ovim današnjim stradalnicima da prestanu očekivati da im pop zvijezde laskaju, te da se sami izbore za svoje političko mišljenje, jer to nije posao pop zvijezda.

Teže je naći nekog buntovnika da govori u ime onih koji nisu rastrzani, koji se možda u svojim 40-ima isto prisjećaju turobne mladosti bez prijatelja i perspektive i For Britain im nije problem.


Oznake: Morrissey, bojkot, The Smiths

- 21:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 22.05.2019.

Večer u crkvi

Dugo se gradila i nadograđivala današnja anglikanska katedrala Southwark.
Stoji na južnoj obali Temze, odmah do Londonskog mosta, na mjestu gdje kršćani štuju i prije 1106.

Prošle su dvije godine otkako je ovdje održan pogreb Keitha Palmera, policajca kojeg je 22. ožujka 2017. noževima usmrtio obraćenik na islam, nakon što je na Westminsterskom mostu automobilom ranio više od 50 prolaznika, od kojih četiri smrtno.
Par mjeseci kasnije, u neposrednoj blizini ove katedrale život će izgubiti osmero ljudi, a 48 ostati ozlijeđeno. Nesretnici su se zatekli ovdje u trenu u kojem su trojica islamista odlučila, opet unajmljenim vozilom, pregaziti pješake na mostu, te potom noževima sasjeći slučajne prolaznike uz pokliče: Ovo je za Alaha!

Našao sam se večeras u Katedrali da bih poslušao sučeljavanje londonskih kandidata pet stranaka za nadolazeće EU izbore. (Britanija je do sada trebala napustiti EU, no agoniji nikad kraja.)



Dekan katedrale otvorio je ovaj događaj zahvaljujući nam na odazivu, te se pohvalio kako je ova crkva oduvijek otvorena za promjene, prema drugačijem, za raznolikost i razumijevanje... tolerantnost mu je kao pojam malo pregrub, kaže...
Tako on naprosto cvjeta dok nam priča kako je sinoć, na ovom istom mjestu, katedrala ugostila iftar (da, sada se ovdje podrazumijeva da moramo znati što je to) - objed kojim su muslimani, okupljeni po zalasku sunca, prekinuli ramazanski dnevni post.

No, nije ni to sve. Jer, ovaj skup mora završiti u 8:30. Tada, naime, zalazi sunce, pa se moderator sučeljavanja mora ići pokloniti i prekinuti svoj post.

Because fuck you, that's why! - Sargon of Akkad


Mlađahni moderator, kože maslinaste boje, izgleda kao uobčajeni ufitiljeni bradati hipster. Kao voditelj, nije ništa posebno, a kamo li da se bez njega ne bi moglo.

Jedina mi je utjeha da je kandidat UKIP-a, stranke Brexita, jednostavno pomeo ostale: inteligentni znanstvenik, načitan, informiran, pristupačan, duhovit, brz.
Uz to i indijskih korijena, pa je frustrirao lovce na "rasiste i fašiste", koji samo vrebaju.

Oznake: EU, london, MEP, parlament, izbori, kampanja, #EP2019

- 04:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.05.2019.

Dan nakon Oldhama

Volim pratiti što radi mali Tommy Robinson - on je živa vatra, uza nj nikad nije dosadno. Neumoran. Čelična muda. Glava uvijek u torbi.

Žestoki pobornik Brexita, kandidirao se kao nezavisni za člana Europskog parlamenta za izbornu jedinicu Sjeverozapadne Engleske.

Gledam uživo što se danas događa u Liverpoolu: samozvani antifašisti ljude okupljene na njegovom predizbornom skupu bijesnim urlicima etiketiraju kao "Nacističko smeće!"

Jučer je bilo nemilih scena u Oldhamu, mjestu na području šireg Manchestera. Sama policija je, nešto iz naivnosti, ali više iz političke korektnosti, praktički dovela rulju od par stotina maskiranih muslimanskih momaka do mjesta Tommyevog predizbornog skupa, gdje su ovi po okupljenom lokalnom stanovništvu - obiteljima s djecom - počeli bacati što god im je došlo pod ruku.
Ružne ružne scene.

Evo kako su ovu sliku popratili mediji:

Clashes between supporters of the campaigner, whose real name is Stephen Yaxley-Lennon, and counter-demonstrators in Oldham, Greater Manchester took place on Saturday afternoon

Sukobi između pristalica Tommya (pravim imenom Stephen Yaxley-Lennon) i protuprosvjednika u Oldhamu, Greater Manchester, koji su se dogodili u subotu poslijepodne


Protuprosvjednika? Zbilja?

Rulja koja je doputovala iz čak 40-ak km vožnje udaljenog Halifaxa, nakon što se preko društvenih mreža danima otvoreno pripremala za nasilan sukob?

Što bi se još trebalo dogoditi?

Oznake: Tommy Robinson, multi-kulti, društvo

- 18:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 10.05.2019.

Tko to može pohvatati...

Nisam mislio da ću ovako skoro nakon prošle objave opet o sličnom...


Slično je, slično... jer, kaže nam Usama Hasan da ove sllike ne samo da vrijeđaju, nego su i svetogrdne i bezbožne. “Uistinu su opasne,” rekao je Hasan. “Ovo kao da se ponavljaju Sotonski stihovi.”

Usama Hasan je čelni čovjek Islamskih studija pri Quilliam skupini za strateško promišljanje.
Umjereni musliman.
Nije specificirao za koga su slike opasne.



Cinici bi rekli da je dobitnik u ovoj priči umjetnik SKU, jer su njegove mediokritetske slike postale zanimljive. Takve bih uputio na zadnju riječ donjeg članka.


We must have the right to blaspheme against Islam

Ne izusti imena Islama uzalud.
Na bizaran, zastrašujući način ovo je postalo vjerovanje Britanije 21. stoljeća. Uzmite ovaj slučaj: galerija Saatchi je odlučila pokriti dvije slike nakon što su se posjetioci muslimanske vjeroispovjesti tužili da su uvredljive. Tobože avangardna galerija u zapadnom Londonu sivim je plahtama obavila dva nova platna s prizorima nagih žena i zastavom SAD-a, uronjenim u stihove šehadeta, jednog od 5 stupova Islama, i tako nanijela udarac idealu umjetničke slobode. Kada skriva od javnog pogleda umjetnička djela koja hule protiv Islama, Saatchi galerija se ponaša kao Saudijska Arabija. Možda će i odgovorni umjetnik primiti 50 udaraca bičem zbog drskosti prema religiji mira.

Riječ je o uracima umjetnika koji djeluje pod pseudonimom SKU. Rečene slike su SKU-ov odgovor na zadanu temu - kako se pojedince podvrgava ‘širim kulturnim, ekonomskim, moralnim i političkim silama’. Međutim, posjetiocima je oduzeta mogućnost da sami prosude koliko su ove slike to uspjele: nakon pritužbi da su 'bogohulne’, platna su pokrivena ćudorednim plahatama za poštivanje Islama. Iz Galerije Saatchi poručuju da cijene 'iskrenost pritužbi na ova djela'. SKU je predložio, kako to naziva novina Guardian - 'kompromis' s posjetiocima koji su tražili da se slike skinu - SKU je pozvao da se ne skidaju, nego da ostanu na zidu pokrivene plahtama. Pa tako se brani umjetnička sloboda! Ovo je 'rješenje s poštovanjem', kaže SKU.

Ovo nije kompromis. Ovo je kapitulacija. Ovo je urušavanje pod zahtjevima bučne manjine, koja očito ne popušta u naumu da javni prostor, uključujući čak i umjetničke prostore, očisti od svih prizora koji vrijeđaju njihova religiozna uvjerenja. Nema neke bitne razlike između netolerantne želje nekih posjetilaca da se slike skinu sa zidova ni beskičmenjačke odluke umjetnika i galerije da ih se umjesto toga pokrije: u oba slučaja same slike su skrivene od pogleda javnosti, nagrđene cenzorskom krpom, a sve zbog tvrdnje da vrijeđaju religiozne osjećaje. Ovo je definitivno pred-moderna.

Povrh toga, ovaj slučaj je prepun ironije. A i dvostrukih standarda. Jer umjetnička ekipa iz Saatchia voli se predstavljati kao opasna i senzacionalna, uvijek spremna udariti na ortodoksna uvjerenja. Charles Saatchi - imućni suosnivač reklamne agencije Saatchi & Saatchi, koji je otvorio Saatchi Gallery kako bi pokazao svijetu svoju ogromnu umjetničku kolekciju - i sam je došao na glas kao izlagač navodno uvredljive umjetnosti. U 1990-ima pročuo se kao mecena Young British Artists, koji bi redovito završavali na naslovnicama zbog šokantih uradaka. 1997. londonska Royal Academy of Art je organizirala izložbu njegove kolekcije pod nazivom Sensation, na kojoj je portret Myre Hindley, koji je naslikao Marcus Harveysby, izazvao ogroman bijes. Neki su članovi Royal Academy podnijeli ostavku u znak prosvjeda što je ta slika uključena u postav, dok su samo platno posjetioci dvaput vandalizirali. I pored toga, Saatchi družina je nije pokrila.

Još je upadljivije da su tada u Saatchi kolekciju uključili 'Svetu Djevicu Mariju' Chrisa Ofilia, afrikanizirani prikaz Kristove majke, izložen na stalku od dva oveća komada slonovskog izmeta. U Londonu je izazvala burne reakcije 1997, a još jače kada je 1999. izložena u Brooklyn Museum of Art. Tadašnji gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani zaprijetio je da će zatvoriti muzej zbog tog 'odvratnog' Ofilievog djela. Kršćanske organizacije tražile su da se slika ukloni jer 'vrijeđa religiozne gledaoce'. Muzej je to odbio. Saatchievi ljudi nisu predložili da se platno pokrije. Niti su hvalili 'iskrenost tih pritužbi'. Što povlači jedno veliko i nezgodno pitanje: kako to da provokativni umjetnički svijet smije 'uvrijediti' jedan takav kršćanski simbol, a ne smije ‘vrijeđati’ Islam?

I tako stižemo do srži ovog problema: Islam je zaštićen od kritike, ismijavanja ili čak umjetničkog prikaza, jer je iznimka među religijama u Britaniji 21-og stoljeća. I prije nego je dvije SKU-ove slike zadesilo ovo pokrivanje saudijskog stila, prigušeni su ili povučeni bili i drugi umjetnički i zabavnjački radovi za koje se smatralo da vrijeđaju Islam. Razna kazališta, uključujući Barbican i Royal Court Theatre, morala su prepraviti ili otkazati izvedbe koje bi mogle naljutiti muslimane. Inače bi ih zasulo drvlje i kamenje, na što je osuđen svatko onaj tko kritizira ili se šali na račun određenih islamskih običaja, bilo da je riječ o nošenju niqaba (Boris Johnson) ili onoj stvari o 72 djevice (Louis Smith).

Studentski sindikati agitiraju da se zabrane oni predavači koji preoštro kritiziraju Islam (koje oni naravno ožigošu kao ‘Islamofobne’). Publikacija Charlie Hebdo još je uvijek na meti britanskih ljevičara, koji je nastoje oblatiti tvrdnjom da se ‘okomljuje na slabije’, zato što se usuđuje objaviti karikature Muhameda i sprdati se s islamskim uvjerenjima. Čak je i Metropolitan policija nedavno donijela dekret da je 'Islamofobno' opisivati Islam na bilo koji od slijedećih načina: kao 'statičan' vjerski sistem, kao ‘drugačiji’, kao ‘iracionalan’, ‘seksistički’ ili ‘agresivan’, ili kao 'političku ideologiju’. Koliko god ovakav stav prema Islamu bio legitiman, ispadate krivim jer ste počinili 'fobiju' - što zapravo znači svetogrđe.

Danas se ponašaju svi, od policije preko komentatorske klike do političke klase, kao da je kritiziranje Islama ravno verbalnom deliktu. Razmislite samo kako je nedavno Svestranačka parlamentarna grupa prigrlila definiciju Islamofobije kao predrasude prema 'izričajima muslimanstva', pod što biste praktički mogli potpasti ako vam se bilo što ne sviđa u praksi Islama. Onda nije ni čudo da ljudi osjećaju da imaju pravo ušetati u galeriju i reći 'Skidaj ovo svetogrdno djelo'. Mislim, ipak žive u zemlji u kojoj su moćnici na mala vrata nanovo uveli zakone o blasfemiji, poglavito da bi od oštre kritike zaštitili jednu religiju - Islam.

Ovo su zbilja zabrinjavajuće stvari. Ovo je loše po umjetničku slobodu, loše za javnu raspravu i loše za slobodu misli. Pravo na svetogrđe je krvlju stečena sloboda. Trebali bismo biti slobodni izrugivati se sa svakim bogom, prorokom, uvjerenjem i idejom. Pravo pojedinca da huli protiv religije trebalo bi uvijek prevladati nad osjećajima religioznih. A najgore je ovo: cenzura raspiruje netrpeljivost. Kada kažemo da Islam nikada ne smijemo uvrijediti, izravno povlađujemo Islamistima koji smatraju da svatko tko uvrijedi njijhovu religiju zaslužuje kaznu. Izdajemo licencu za njihovu netrpeljivost. Mi ih jačamo u uvjerenju da su kritičari Islama nemoralni, te moraju snositi posljedice.
Ne biste vjerovali koliko je pokrivanje onih dviju slika loše, ograničeno i pogubno.



Oznake: društvo, Saatchi, SKU, islam, cenzura

- 18:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.05.2019.

Janje moje, ovih dana

Započeo Ramazan, pa nam BBC vijesti donose reportažu o prestravljenim ovdašnjim muslimanima, koje u ovo vrijeme naročito treba paziti, jer im je još u svijesti svjež Christchurch.

Manje očekivano, BBC nosi i ovaj članak (iako s neizostavnim navodnicima)
Progon Kršćana 'skoro dostigao stupanj genocida'


A ja sam nabasao na jedan zanimljivi iz 2015:

Why are students now cheering about the massacre at Charlie Hebdo?

Sinoć sam u Trinity Collegeu u Dublinu bio svjedok nečeg istinski uznemirujućeg: pomodni buržujski liberalni studenti bučnim ovacijama pozdravljaju čovjeka čije bih izlaganje o masakru u uredu Charlie Hebdo ja ocijenio kao najbliže opravdanju tog pokolja koje sam do sada čuo.

Dogodilo se to za vrijeme rasprave o pravu na uvredu. Ja sam predstavljao stranu koja zagovara pravo ljudi da kažu kojeg god vraga žele, bez obzira tko će zbog toga poludit. Suprotnu stranu je zastupao čovjek iz organizacije Muslim Public Affairs Committee, izvjesni Asghar Bukhari, onaj koji je implicirao da je Charlie Hebdo dobio što je zaslužio, i da je pravo na uvredu jedna otrovna, opasna ideja.

Bukhari je oklevetao ljude iz Charliea Hebdo da su rasisti, ponavljajući ono što bedasto tvrde svi Charliefobi koji očito nikada nisu ni vidjeli primjerak ovog časopisa, u kojem se redovito napada krajnju desnicu i pristrane političare.

Nakon toga nam je servirao nebuloznu verziju povijesti francuskog imperijalizma i brutalnosti u Alžiru. Zašto? Da bi objasnio zbog čega su ubojice - inače alžirskog podrijetla - učinili ono što su učinili u štabu Charlie Hebdo.

Predlaže on tako da njihov čin ima politički kontekst, ali da to mediji ignoriraju, jer im je draže prikazati ubojice kao 'mrke divljake'. Svaki put kada bi Bukhari spomenuo Charlie Hebdo, procijedio bi to ime kroz stisnute zube, s opipljivim prezirom; u istom je dahu govorio o Charlieu Hebdo i o 'bjelačkom suprematizmu'. Nasuprot tomu, kada je pričao o ubojicama, zvučao je blagonaklono, predstavljajući ih kao posljedicu francuskog militarizma u Alžiru.

Po njegovom izvitoperenom pogledu na svijet, skoro ispada da su krivci Charlie Hebdo, jer su počinili pogrdni zločin islamofobnog govora, dok su ubojice zapravo žrtve - žrtve povijesti, žrtve Francuske, žrtve predrasuda, kojima je upravljao politički bijes. Ubijeni su tlačitelji; ubojice su žrtve. Ovo je stvarno kao da gledate kroz ogledalo Alice u zemlji čudesa.

Ustao sam pozivajući se na povredu poslovnika. Htio sam ga pitati osjeća li možda da se on to ispričava za masovno ubojstvo, da ga možda čak i opravdava. No on se nije obazirao na moju poantu. Stoga sam dodao pomalo drsko - čuj, u tom sam trenu bio već prilično bijesan: 'Ovo je apologija ubojstva.' Njegov odgovor? Optužio me za rasizam. Sugerirao je da ja, baš kao i ostali mediji, tretiram muslimane kao 'mrke divljake'. Jer, ako javno eksponiranom muslimanu, koji izgovara gomilu gluposti, postavite teško pitanje, to mora biti zato što potajno mrzite sve muslimane. Kakav nizak, reakcionaran udarac: ugasi kritiku tako što ćeš igrati na kartu rasizma.

Uz to, da razmislimo o ovoj ironiji od koje ti se zavrte oči u glavi - o činjenici da me za rasizam optužuje čovjek koji je jednom zgodom poslao novac Davidu Irvingu, antisemitu koji negira Holokaust? 2006. Bukhari je Irvingu poslao Ł60 kako bi pripomogao njegovu 'borbu za Istinu'. Potaknuo je Irvinga da nastavi 'razotkrivati nesumnjive laži koje perpetuiraju Židovi’. Da, žao mi je, ali neće mi dijeliti lekcije o rasizmu čovjek koji finacira mržnju prema Židovima.

Međutim, više od Bukharievih primjedbi o Charlieu Hebdo, uznemiruje me reakcija publike.

Naravno da je predstavnicima organizacije Muslim Public Affairs Committee u interesu uveličavati mržnju i poteškoće s kojima se susreću muslimani u Europi, jer ovakve nereprezentativne društvene grupe uvijek tvrde da govore u ime neke potlačene i ugnjetavane manjine i na tome grade svoj moralni autoritet.

Zbog toga neumoljivo pojačavaju narativ o žrtvi, trude se naći čim više primjera nipodaštavanja muslimana, trpaju sve u isti koš 'Islamofobije' - od uvredljive karikature koja ismijava Muhameda (a ne obične muslimane) do novinskog članka u kojem se Osamu bin Ladena opisuje kao ‘islamskog terorista’ (ozbiljno). Jer oni se lože na viktimologiju; na taj se način održavaju i raste im ugled u javnosti. Ovo je logika - perverzna logika - koja stoji iza njihovih histeričnih tvrdnji o širokoj rasprostranjenosti mržnje prema muslimanima.

Međutim, auditorij sinoćnje rasprave ne pripada nikakvoj ciničnoj, samozvanoj društvenoj zajednici. Ovi su mladi. Većinom liberali. Baš cool. Neki od njih PC do bola. No ipak, dobar dio njih je klicao Bukharijevom objašnjenju čina Charlieevih ubojica i pljeskao mu kada je sugerirao da je moje pitanje zapravo motivirano rasizmom.

Za vrijeme mog izlaganja, kada sam predložio da po kampusima ne bi trebalo zabranjivati pjesmu ‘Blurred Lines’ Robina Thickea, studenti su uzvikivali ‘Sramota! Sramota!’ Ipak, pažljivo su slušali i blago se, snishodljivo, liberalno i s razumijevanjem smiješili kada je Bukhari implicirao da je Charlie Hebdo sam kriv za vlastiti pokolj. Ovoliko se dakle izopačila kultura zapadnjačkih kampusa: meni se podsmijevaju jer sugeriram da ne bismo trebali braniti pop pjesmice; Bukharia bodre jer sugerira da se novinari koji ismijavaju Muhameda nemaju što čuditi ako im netko potom raznese glavu.

Tako sam dobio priliku zirnuti u nehumanost političke korektnosti. PC rulja uvijek tvrdi da oni samo nastoje biti ugodni i ljubazni; reći će vam da je politička korektnost tek ‘institucionalizirana pristojnost’. No sinoć sam u Trinityu vidio kuda nas može odvesti današnja netolerantnost na uvredu i opsesivno zatvaranje manjina u siguran prostor, gdje će biti zaštićene od teških ideja: potvrdno se klima glavom na sugestiju da moramo imati razumijevanja za siromašne, ugnjetene muslimane kada ubiju one koji ih uvrijede.

Ne brinite, malo je vjerojatno da će vas zbog uvredljivosti ubiti PC student s prestižnog koledža kakav je Trinity. Ali, neće se uzrujati ni pobjesniti ako vas ubije netko drugi. Vjerovati će da vam tako i treba. Ljubaznost? Pristojnost? Ma, dajte, molim vas. Politička korektnost je ubojita.






Oznake: Charlie Hebdo, diskriminacija

- 01:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>