Zapisi iz Englandistana

Nisam mislio da ću ovako skoro nakon prošle objave opet o sličnom...


Slično je, slično... jer, kaže nam Usama Hasan da ove sllike ne samo da vrijeđaju, nego su i svetogrdne i bezbožne. “Uistinu su opasne,” rekao je Hasan. “Ovo kao da se ponavljaju Sotonski stihovi.”

Usama Hasan je čelni čovjek Islamskih studija pri Quilliam skupini za strateško promišljanje.
Umjereni musliman.
Nije specificirao za koga su slike opasne.



Cinici bi rekli da je dobitnik u ovoj priči umjetnik SKU, jer su njegove mediokritetske slike postale zanimljive. Takve bih uputio na zadnju riječ donjeg članka.


We must have the right to blaspheme against Islam

Ne izusti imena Islama uzalud.
Na bizaran, zastrašujući način ovo je postalo vjerovanje Britanije 21. stoljeća. Uzmite ovaj slučaj: galerija Saatchi je odlučila pokriti dvije slike nakon što su se posjetioci muslimanske vjeroispovjesti tužili da su uvredljive. Tobože avangardna galerija u zapadnom Londonu sivim je plahtama obavila dva nova platna s prizorima nagih žena i zastavom SAD-a, uronjenim u stihove šehadeta, jednog od 5 stupova Islama, i tako nanijela udarac idealu umjetničke slobode. Kada skriva od javnog pogleda umjetnička djela koja hule protiv Islama, Saatchi galerija se ponaša kao Saudijska Arabija. Možda će i odgovorni umjetnik primiti 50 udaraca bičem zbog drskosti prema religiji mira.

Riječ je o uracima umjetnika koji djeluje pod pseudonimom SKU. Rečene slike su SKU-ov odgovor na zadanu temu - kako se pojedince podvrgava ‘širim kulturnim, ekonomskim, moralnim i političkim silama’. Međutim, posjetiocima je oduzeta mogućnost da sami prosude koliko su ove slike to uspjele: nakon pritužbi da su 'bogohulne’, platna su pokrivena ćudorednim plahatama za poštivanje Islama. Iz Galerije Saatchi poručuju da cijene 'iskrenost pritužbi na ova djela'. SKU je predložio, kako to naziva novina Guardian - 'kompromis' s posjetiocima koji su tražili da se slike skinu - SKU je pozvao da se ne skidaju, nego da ostanu na zidu pokrivene plahtama. Pa tako se brani umjetnička sloboda! Ovo je 'rješenje s poštovanjem', kaže SKU.

Ovo nije kompromis. Ovo je kapitulacija. Ovo je urušavanje pod zahtjevima bučne manjine, koja očito ne popušta u naumu da javni prostor, uključujući čak i umjetničke prostore, očisti od svih prizora koji vrijeđaju njihova religiozna uvjerenja. Nema neke bitne razlike između netolerantne želje nekih posjetilaca da se slike skinu sa zidova ni beskičmenjačke odluke umjetnika i galerije da ih se umjesto toga pokrije: u oba slučaja same slike su skrivene od pogleda javnosti, nagrđene cenzorskom krpom, a sve zbog tvrdnje da vrijeđaju religiozne osjećaje. Ovo je definitivno pred-moderna.

Povrh toga, ovaj slučaj je prepun ironije. A i dvostrukih standarda. Jer umjetnička ekipa iz Saatchia voli se predstavljati kao opasna i senzacionalna, uvijek spremna udariti na ortodoksna uvjerenja. Charles Saatchi - imućni suosnivač reklamne agencije Saatchi & Saatchi, koji je otvorio Saatchi Gallery kako bi pokazao svijetu svoju ogromnu umjetničku kolekciju - i sam je došao na glas kao izlagač navodno uvredljive umjetnosti. U 1990-ima pročuo se kao mecena Young British Artists, koji bi redovito završavali na naslovnicama zbog šokantih uradaka. 1997. londonska Royal Academy of Art je organizirala izložbu njegove kolekcije pod nazivom Sensation, na kojoj je portret Myre Hindley, koji je naslikao Marcus Harveysby, izazvao ogroman bijes. Neki su članovi Royal Academy podnijeli ostavku u znak prosvjeda što je ta slika uključena u postav, dok su samo platno posjetioci dvaput vandalizirali. I pored toga, Saatchi družina je nije pokrila.

Još je upadljivije da su tada u Saatchi kolekciju uključili 'Svetu Djevicu Mariju' Chrisa Ofilia, afrikanizirani prikaz Kristove majke, izložen na stalku od dva oveća komada slonovskog izmeta. U Londonu je izazvala burne reakcije 1997, a još jače kada je 1999. izložena u Brooklyn Museum of Art. Tadašnji gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani zaprijetio je da će zatvoriti muzej zbog tog 'odvratnog' Ofilievog djela. Kršćanske organizacije tražile su da se slika ukloni jer 'vrijeđa religiozne gledaoce'. Muzej je to odbio. Saatchievi ljudi nisu predložili da se platno pokrije. Niti su hvalili 'iskrenost tih pritužbi'. Što povlači jedno veliko i nezgodno pitanje: kako to da provokativni umjetnički svijet smije 'uvrijediti' jedan takav kršćanski simbol, a ne smije ‘vrijeđati’ Islam?

I tako stižemo do srži ovog problema: Islam je zaštićen od kritike, ismijavanja ili čak umjetničkog prikaza, jer je iznimka među religijama u Britaniji 21-og stoljeća. I prije nego je dvije SKU-ove slike zadesilo ovo pokrivanje saudijskog stila, prigušeni su ili povučeni bili i drugi umjetnički i zabavnjački radovi za koje se smatralo da vrijeđaju Islam. Razna kazališta, uključujući Barbican i Royal Court Theatre, morala su prepraviti ili otkazati izvedbe koje bi mogle naljutiti muslimane. Inače bi ih zasulo drvlje i kamenje, na što je osuđen svatko onaj tko kritizira ili se šali na račun određenih islamskih običaja, bilo da je riječ o nošenju niqaba (Boris Johnson) ili onoj stvari o 72 djevice (Louis Smith).

Studentski sindikati agitiraju da se zabrane oni predavači koji preoštro kritiziraju Islam (koje oni naravno ožigošu kao ‘Islamofobne’). Publikacija Charlie Hebdo još je uvijek na meti britanskih ljevičara, koji je nastoje oblatiti tvrdnjom da se ‘okomljuje na slabije’, zato što se usuđuje objaviti karikature Muhameda i sprdati se s islamskim uvjerenjima. Čak je i Metropolitan policija nedavno donijela dekret da je 'Islamofobno' opisivati Islam na bilo koji od slijedećih načina: kao 'statičan' vjerski sistem, kao ‘drugačiji’, kao ‘iracionalan’, ‘seksistički’ ili ‘agresivan’, ili kao 'političku ideologiju’. Koliko god ovakav stav prema Islamu bio legitiman, ispadate krivim jer ste počinili 'fobiju' - što zapravo znači svetogrđe.

Danas se ponašaju svi, od policije preko komentatorske klike do političke klase, kao da je kritiziranje Islama ravno verbalnom deliktu. Razmislite samo kako je nedavno Svestranačka parlamentarna grupa prigrlila definiciju Islamofobije kao predrasude prema 'izričajima muslimanstva', pod što biste praktički mogli potpasti ako vam se bilo što ne sviđa u praksi Islama. Onda nije ni čudo da ljudi osjećaju da imaju pravo ušetati u galeriju i reći 'Skidaj ovo svetogrdno djelo'. Mislim, ipak žive u zemlji u kojoj su moćnici na mala vrata nanovo uveli zakone o blasfemiji, poglavito da bi od oštre kritike zaštitili jednu religiju - Islam.

Ovo su zbilja zabrinjavajuće stvari. Ovo je loše po umjetničku slobodu, loše za javnu raspravu i loše za slobodu misli. Pravo na svetogrđe je krvlju stečena sloboda. Trebali bismo biti slobodni izrugivati se sa svakim bogom, prorokom, uvjerenjem i idejom. Pravo pojedinca da huli protiv religije trebalo bi uvijek prevladati nad osjećajima religioznih. A najgore je ovo: cenzura raspiruje netrpeljivost. Kada kažemo da Islam nikada ne smijemo uvrijediti, izravno povlađujemo Islamistima koji smatraju da svatko tko uvrijedi njijhovu religiju zaslužuje kaznu. Izdajemo licencu za njihovu netrpeljivost. Mi ih jačamo u uvjerenju da su kritičari Islama nemoralni, te moraju snositi posljedice.
Ne biste vjerovali koliko je pokrivanje onih dviju slika loše, ograničeno i pogubno.

Oznake: društvo, Saatchi, SKU, islam, cenzura