Zapisi iz Englandistana

Koliko god je današnja Engleska malo Englezu dom, još manje je dom nogometu.

Nogomet ne pripada više mom susjedu Andrewu, bijelom domorocu šljakeru, po kojem je ova igra opstala i postala sve.
Ne, nogomet su Englezu oteli oni koji nogomet ne vole niti ih je ikada zanimao. Klečanjem se promiče stvar onih koji slave zamjenu Engleza u engleskoj reprezentaciji.



Kako su Englezi napredovali kroz Euro, onako se sve više bahatila nova generacija mladih deklariranih komunista, koji po medijima ispadaju iz paštete, umno tvrdeći da je uspjeh ove nogometne reprezentacije rezultat činjenice da je ista prihvatila marksizam. Nego? Nije valjda dar za nogomet, ustrajnost, rad ili takve trivijalnosti!

Andrew je zadnji domorodac u mojoj ulici. Još je u domu svojih pokojnih roditelja u ulici obiteljskih kuća, u kojoj je poznavao svakog, ne tako davno... prije nego su svi nestali nekamo gdje više sliči na Englesku.

Englez je morao proći dresuru Diversity is our strength, bespomoćno promatra kako mu se uzima sve i kako mu se tupi da je to dobro i ispravno. Gleda kako mu ne pripada više ništa osim - krivice - za sve.



Andrewu nešto ne štima u svemu tome, nije siguran...
Dok je bio u lockdownu, uveli su u njegov voljeni nogometni klub klečanje prije utakmica i poniženje postaje nepodnošljivo. Negoduje, no ipak ne prestaje odlaziti, dok se na nj sručuje svježa lavina optužbi da je netrpeljivi krkan, a ne pravi navijač. Andrew ne cijeni ovakve optužbe. Nije da je elitist, ali mu se ovi najglasniji kritičari ne čine inteligentnima. Ipak, uvijek se potrudi naglasiti kako on nije rasist. Pa mu se onda vlastito ispričavanje čini još glupljim.



Stiže Euro, nova tura poniženja: Andrew bi gledao utakmice i navijao okružen svojima, ali fan zona na Trafalgar Squareu je samo za odabrane, a nigdje drugdje nema velikih ekrana. Kod Tower Bridgea ima, i prikazuju se utakmice, sve osim onih u kojima igraju Englezi. Broj onih koje će pripustiti u stadion Wembley je vrlo ograničen, moraš proći kompliciranu proceduru, predočiti covid potvrdu kao da oni tebi plaćaju. Kada se na ulici veseliš nakon pobjede, doći će policija, možda i s psima, i ubrzo ti i to pokvariti.

Andrewa se ni o čemu ne pita. Ova Engleska, s gađenjem i jedva, tolerira ovog Engleza: najradije bi da ga ne vidi i ne čuje, da ga zauvijek zaključa - da napuni Wembley zdravim prinčevima i princezama, preplanulim zvijezdama bisernih osmijeha, blond Europljankama udatima za sportaše afričkog podrijetla, fotogeničnim manjincima s novim standardima ljepote, hidžabima obasjanim blještavilom mega-korporacijskih loga duginih boja... koji će s oduševljenjem pozdraviti klečanje.

U Andrewu kuha, ali ipak pristaje na ova pravila, jer izgleda da je upalilo - ide im u nogometu, a to je njemu bitno. I konačna pobjeda je tako blizu.

Shvativši kako su do te pobjede jedanaesterci neizbježni, trener engleske reprezentacije uvodi potkraj crnce koje će staviti da pucaju penale. Najtamnijeg igrača - tinejdžersku zvijezdu u usponu, određuje za sam kraj kao šlag, očito želeći da sutrašnje novine osvanu s naslovima kako je baš on, tj diversity donio kup Engleskoj.
I tu se pred nama odvija nevjerojatan rasplet: dva su bijelca pogodila, a 3 crna igrača nisu.

Navijač Andrew je sada eksplodirao: dakle, diversity se pokazala kao slabost i, da je nije bilo, Engleska bi osvojila kup! A on je toliko govana progutao! I ne samo da njegova žrtva nije pomogla, nego se pokazala kao propast.

I sada Andrew vidi da JEST njegova krivica: da je kasno, da se trebao pobuniti prije.
Ipak, buni se sada. Progovara.
Ali sada je kasno i opet je sve njegova krivica: oni koji su promašili penale su heroji, a on je nacionalna sramota.

Oznake: euro 2020, navijači, ENGLEZ, Engleska, imigracija, zamjena, stanovništva, diversity

Dao si je Yusuf truda...

Oznake: križ vandalizam rasizam

Pjevaj, moja Hrvatska, imaš sve.


les amants du pont-neuf konobar seljak muškarac muški normalno mahnito seljački punokrvno brokeback mountain sigurno moćno starinski prirodno prizemljeno predano pradavno ljudski zaboravljeno

Oznake: društvo

Antun Gustav Matoš, hrvatski književnik i jedna od središnjih osoba hrvatske kulture na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pripadao je naraštaju koji je rođen u vrijeme kad je pravaški pokret bio na vrhuncu, i koji je sazrijevao u vrijeme kad je ideologija hrvatskog nacionalizma, onako kako su je formulirali Ante Starčević i Eugen Kvaternik, usred burnih europskih ideoloških, kulturnih i političkih previranja, djelomično uzmicala pred ideologijom tzv. narodnog jedinstva koja će se uskoro realizirati u obliku jugoslavenskog unitarizma i jugoslavenske države.

Za razliku od većine hrvatskih suvremenika, Matoš je kao vojni bjegunac živio u Srbiji, najprije onoj obrenovićevskoj, a onda i karađorđevićevskoj, pa je na vlastitoj koži iskusio kako se sa srpske odnosno srbijanske strane gleda na tu romantičnu zabludu dijela hrvatske inteligencije. Zato je vrlo rano uočio da je u srpskim političkim krugovima "narodno jedinstvo" i jugoslavenstvo shvaćeno kao izvrstan instrument velikosrpskog imperijalizma.

Iako je i sâm na trenutke dolazio u napast da se založi za kulturno i književno jedinstvo Hrvata i Srba, napose u člancima i kritikama - koji su dijelom napisani i u svjetlu materijalne nevolje u kojoj se pisac gotovo stalno nalazio - Matoš u svim svojim brojnim proturječjima i nedosljednostima nikad nije pristao na odstupanje od hrvatskog imena svog jezika, naroda i države, pa ni pod cijenu sukoba i lomova s mladim pristašama i sljedbenicima.

Iako već njegovi objavljeni tekstovi daju dovoljno podloge za takav zaključak, njegov otklon od ideologije "narodnog" još snažnije dolazi do izražaja u intimnim zapisima ("bilježnicama") i korespondenciji, koji zbog toga
predstavljaju iznimno vrijedan izvor hrvatske kulturne i političke povijesti.


Tomislav Jonjić

Oznake: Matoš hrvatsko

Možda je do mene, ali u gradu se ovih dana osjećala trumpovska visoka energija.

Na dan dolaska, Trump se zahvalio kraljici na lijepom vremenu. Možda se dan kasnije trebao zahvaliti i na ružnom vremenu, jer je pokisli prosvjed protiv njegove posjete tako izgledao još jadniji.

Propustio sam prošli put Trump balon, pa sam si dao truda na dan prosvjeda, no prekasno. Naime, nailazeći preko Westminsterskog mosta, spazim gdje trpaju u maricu poznatu buntovnicu BasedAmy. Kaže mi netko da će ona sutra biti na naslovnicama, jer je upravo probušila čuveni balon.


Kasnije će se ljudi sprdati s gradonačelnikom Sadiqom Khanom: izgleda da je ovo jedini od silnih londonskih napada nožem koji Khana zabrinjava.

Gradonačelnik Khan je već podulje u ratu riječima s Trumpom, a dan prije ove Trumpove posjete pojačao je retoriku, nazvavši Trumpa fašistom, ništa manje. (Ovo nedugo nakon što se obrušio na Johna Cleesea, jer se ovaj usudio izjaviti da London više nije engleski grad.)

Kad čačkaš trumpovsku mečku, očekuj tweet. Trumpova je svježa karakterizacija Khana kao hladnokrvnog gubitnika odmah zaživjela kao mem.
Tokom višegodišnje svađe, Trump je Khanu već poručivao kako bi mu bolje bilo usredotočiti se na svoj posao, nego na njegov. Doista, nedavno ispitivanje je našlo da se u posljednje tri godine, otkad je Khan sjeo u fotelju gradonačelnika, stopa kriminala u Londonu znatno povećala: broj zločina noževima povećao se za 52%, provala u stanove za 37%, a pljački za 59%. Prošle godine bilo je 135 ubojstava - 26% više nego 2016.

Pa ipak sam negdje nedavno pročitao gdje samozvani ljevičari pozivaju na podršku Khanu u slijedećim izborima, jer on razumije multikulturalnost.
A noževi, napadi kiselinom, stambena kriza, zakrčenost gradskih ulica ili sakaćenje ženskih genitalija - to je za očekivati kao tek dio života u velikom gradu... tako je naime Khan kontorverzno komentirao terorizam, kada se 2016. zatekao u New Yorku za vrijeme terorističkog napada.

Obrukaše se samo tako prosvjednici protiv Trumpa...

Daj, curo, stani i udahni, matere ti!
(Navodno joj je sada žao, ispričava se gorko...)

Oznake: društvo, trump, prosvjed, Khan, nasilje, netrpeljivost

Vraćam se kasno sinoć prometnicom koja još od Rimljana povezuje London i županiju Kent.
Cesta je zatvorena u sjeverozapadnom smjeru, malo prije samog ulaza u centralnu zonu Londona.
Vidim da se svjetina, koja se izlijeva iz obližnjeg islamskog centra nakon ramazanske gozbe, okuplja iza policijskih traka.
Saznajem da to netko na nadvožnjaku prijeti da će skočiti.

Stao sam malo i gledao, razmišljao kako dalje, dok me nije zasmetalo kada sam shvatio da okupljeni reagiraju kao da su u klubu komedije. Glasan smijeh na sve strane. Možda vidjevši ozbiljnost i nelagodu ovog bijelca, jedan objašnjava [kao svima] kako je nadvožnjak prenisko, pa ovaj skokom ništa neće riješiti.
Pošao sam naći neki drugi izlaz. Pita me neki tip što se događa, kažem mu, on suosjeća cijelih pol minute, nakon čega vidim da se i on cijepa od smijeha kada je otkrio toplu vodu da je nadvožnjak prenisko.

I nekako mi počne jačati jeza od ovog mema o stanju stvari u ovom mjestu, kojeg se do povratka nisam uspijevao otresti: bijedni izgubljeni bijeli starosjedilac, manjina u vlastitom glavnom gradu, a za sve kriv, ni ubiti se ne zna kako bog zapovijeda... okružen "multikulturom" koja ga odozdo izruguje.

Dok se nisam napokon domogao doma i vidio ovaj:

Arsenal please --- we’ve had enough pic.twitter.com/jIKm0jkWT8

— Dbaks or OB (@damidbakare) May 29, 2019

Arsenal je sinoć teško poražen u Europskoj ligi.

Oznake: društvo

Lauren Southern je provela četiri mjeseca na terenu da bi napravila "Borderless", ali čini se da je YouTube maknuo ovaj dugo-iščekivani dokumentarac o europskoj migrantskoj krizi manje od 24 nakon premijere.

Razumijem da se na YouTubeu može naći rezervna verzija, ali, ako vam je dosta cenzure, vrijedi ga pogledati ovdje:

Oznake: Borderless, dokumentarac, Lauren Southern, Migranti, kriza

Kako da čovjek suosjeća s onima koji su ga toliko voljeli... do jučer!

Danas imamo bojkot Morrisseyja.

"Progresivci" iz Spillers Records u Cardiffu, najstarije prodavaonice ploča na svijetu, izbacili su iz svoje ponude sve uratke te mančesterske legende. Ovaj potez naišao je na suosjećajno odobravanje dobrostojećih ljubitelja glazbe srednje klase, kojima se Morrissey pokazao kao gorko razočaranje.

Nakon što su plakati koji promoviraju njegov novi album, California Son, "uvrijedili" jednog korisnika željeznice, liverpoolska prijevozna mreža Merseyrail uklonila ih je i odlučila zabraniti svaki plakat koji promiče Morrisseya, a sve zbog njegovih kontroverznih političkih stavova.



Otužno je danas prelistavati stranice glazbenog tiska: ozbiljniji pisci se potrgaše tražeći odgovor na pitanje ima li načina da se odvoji djelo od autora... Da se zaštiti Morrisseyevo djelo od samog Morrisseya, valjda.

Ali najčešće ćete vidjeti kako se gura pisanije nekog tragičara u svojim četrdesetima, gdje cvili o tome kako su mu Smithsi spasili život kad je bio debeli trinaestogodišnjak bez ijednog prijatelja i kako je sada izbezumljen otkrićem da je Morrissey baš pravi rasist.

Jer sada je ovdje najlakše biti rasist.
Morrissey je, naime, podržao anti-islamsku stranku For Britain.
Brexit mu je "veličanstven".
Ne voli masovno useljavanje.
Ismijava Diane Abbott, prominentnu laburisticu za koju bi zlobnici rekli da je po visokim funkcijama jedino zato što je žena i crnkinja, prema kojoj je Pupovac - mila majka. Morrissey je nedavno izjavio: Britanska politika je moralna katastrofa na svim razinama ... čak ni Tesco [supermarket] ne bi zaposlio Diane Abbott. Istina, nisu joj, sirotici, ni brojke jača strana.

I dok se bivši zaljubljenici u glazbu Smithsa raspadaju, razmišljam o nečemu što sam nedavno čuo: da su današnji Britanci mlitavi jer se nisu ni za što morali izboriti. U Drugom svjetskom ratu, pak, dječaci od 14 godina lagali su da im je 18, kako bi se mogli prijavitii i boriti. Naprimjer.

Vidio sam gdje netko pametno savjetuje ovim današnjim stradalnicima da prestanu očekivati da im pop zvijezde laskaju, te da se sami izbore za svoje političko mišljenje, jer to nije posao pop zvijezda.

Teže je naći nekog buntovnika da govori u ime onih koji nisu rastrzani, koji se možda u svojim 40-ima isto prisjećaju turobne mladosti bez prijatelja i perspektive i For Britain im nije problem.

Oznake: Morrissey, bojkot, The Smiths

Dugo se gradila i nadograđivala današnja anglikanska katedrala Southwark.
Stoji na južnoj obali Temze, odmah do Londonskog mosta, na mjestu gdje kršćani štuju i prije 1106.

Prošle su dvije godine otkako je ovdje održan pogreb Keitha Palmera, policajca kojeg je 22. ožujka 2017. noževima usmrtio obraćenik na islam, nakon što je na Westminsterskom mostu automobilom ranio više od 50 prolaznika, od kojih četiri smrtno.
Par mjeseci kasnije, u neposrednoj blizini ove katedrale život će izgubiti osmero ljudi, a 48 ostati ozlijeđeno. Nesretnici su se zatekli ovdje u trenu u kojem su trojica islamista odlučila, opet unajmljenim vozilom, pregaziti pješake na mostu, te potom noževima sasjeći slučajne prolaznike uz pokliče: Ovo je za Alaha!

Našao sam se večeras u Katedrali da bih poslušao sučeljavanje londonskih kandidata pet stranaka za nadolazeće EU izbore. (Britanija je do sada trebala napustiti EU, no agoniji nikad kraja.)



Dekan katedrale otvorio je ovaj događaj zahvaljujući nam na odazivu, te se pohvalio kako je ova crkva oduvijek otvorena za promjene, prema drugačijem, za raznolikost i razumijevanje... tolerantnost mu je kao pojam malo pregrub, kaže...
Tako on naprosto cvjeta dok nam priča kako je sinoć, na ovom istom mjestu, katedrala ugostila iftar (da, sada se ovdje podrazumijeva da moramo znati što je to) - objed kojim su muslimani, okupljeni po zalasku sunca, prekinuli ramazanski dnevni post.

No, nije ni to sve. Jer, ovaj skup mora završiti u 8:30. Tada, naime, zalazi sunce, pa se moderator sučeljavanja mora ići pokloniti i prekinuti svoj post.



Mlađahni moderator, kože maslinaste boje, izgleda kao uobčajeni ufitiljeni bradati hipster. Kao voditelj, nije ništa posebno, a kamo li da se bez njega ne bi moglo.

Jedina mi je utjeha da je kandidat UKIP-a, stranke Brexita, jednostavno pomeo ostale: inteligentni znanstvenik, načitan, informiran, pristupačan, duhovit, brz.
Uz to i indijskih korijena, pa je frustrirao lovce na "rasiste i fašiste", koji samo vrebaju.

Oznake: EU, london, MEP, parlament, izbori, kampanja, #EP2019