Marketing
It's going home
Koliko god je današnja Engleska malo Englezu dom, još manje je dom nogometu.
Nogomet ne pripada više mom susjedu Andrewu, bijelom domorocu šljakeru, po kojem je ova igra opstala i postala sve.
Ne, nogomet su Englezu oteli oni koji nogomet ne vole niti ih je ikada zanimao. Klečanjem se promiče stvar onih koji slave zamjenu Engleza u engleskoj reprezentaciji.
Kako su Englezi napredovali kroz Euro, onako se sve više bahatila nova generacija mladih deklariranih komunista, koji po medijima ispadaju iz paštete, umno tvrdeći da je uspjeh ove nogometne reprezentacije rezultat činjenice da je ista prihvatila marksizam. Nego? Nije valjda dar za nogomet, ustrajnost, rad ili takve trivijalnosti!
Andrew je zadnji domorodac u mojoj ulici. Još je u domu svojih pokojnih roditelja u ulici obiteljskih kuća, u kojoj je poznavao svakog, ne tako davno... prije nego su svi nestali nekamo gdje više sliči na Englesku.
Englez je morao proći dresuru Diversity is our strength, bespomoćno promatra kako mu se uzima sve i kako mu se tupi da je to dobro i ispravno. Gleda kako mu ne pripada više ništa osim - krivice - za sve.
Andrewu nešto ne štima u svemu tome, nije siguran...
Dok je bio u lockdownu, uveli su u njegov voljeni nogometni klub klečanje prije utakmica i poniženje postaje nepodnošljivo. Negoduje, no ipak ne prestaje odlaziti, dok se na nj sručuje svježa lavina optužbi da je netrpeljivi krkan, a ne pravi navijač. Andrew ne cijeni ovakve optužbe. Nije da je elitist, ali mu se ovi najglasniji kritičari ne čine inteligentnima. Ipak, uvijek se potrudi naglasiti kako on nije rasist. Pa mu se onda vlastito ispričavanje čini još glupljim.
Stiže Euro, nova tura poniženja: Andrew bi gledao utakmice i navijao okružen svojima, ali fan zona na Trafalgar Squareu je samo za odabrane, a nigdje drugdje nema velikih ekrana. Kod Tower Bridgea ima, i prikazuju se utakmice, sve osim onih u kojima igraju Englezi. Broj onih koje će pripustiti u stadion Wembley je vrlo ograničen, moraš proći kompliciranu proceduru, predočiti covid potvrdu kao da oni tebi plaćaju. Kada se na ulici veseliš nakon pobjede, doći će policija, možda i s psima, i ubrzo ti i to pokvariti.
Andrewa se ni o čemu ne pita. Ova Engleska, s gađenjem i jedva, tolerira ovog Engleza: najradije bi da ga ne vidi i ne čuje, da ga zauvijek zaključa - da napuni Wembley zdravim prinčevima i princezama, preplanulim zvijezdama bisernih osmijeha, blond Europljankama udatima za sportaše afričkog podrijetla, fotogeničnim manjincima s novim standardima ljepote, hidžabima obasjanim blještavilom mega-korporacijskih loga duginih boja... koji će s oduševljenjem pozdraviti klečanje.
U Andrewu kuha, ali ipak pristaje na ova pravila, jer izgleda da je upalilo - ide im u nogometu, a to je njemu bitno. I konačna pobjeda je tako blizu.
Shvativši kako su do te pobjede jedanaesterci neizbježni, trener engleske reprezentacije uvodi potkraj crnce koje će staviti da pucaju penale. Najtamnijeg igrača - tinejdžersku zvijezdu u usponu, određuje za sam kraj kao šlag, očito želeći da sutrašnje novine osvanu s naslovima kako je baš on, tj diversity donio kup Engleskoj.
I tu se pred nama odvija nevjerojatan rasplet: dva su bijelca pogodila, a 3 crna igrača nisu.
Navijač Andrew je sada eksplodirao: dakle, diversity se pokazala kao slabost i, da je nije bilo, Engleska bi osvojila kup! A on je toliko govana progutao! I ne samo da njegova žrtva nije pomogla, nego se pokazala kao propast.
I sada Andrew vidi da JEST njegova krivica: da je kasno, da se trebao pobuniti prije.
Ipak, buni se sada. Progovara.
Ali sada je kasno i opet je sve njegova krivica: oni koji su promašili penale su heroji, a on je nacionalna sramota.
Post je objavljen 13.07.2021. u 08:56 sati.