Antun Gustav Matoš, hrvatski književnik i jedna od središnjih osoba hrvatske kulture na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pripadao je naraštaju koji je rođen u vrijeme kad je pravaški pokret bio na vrhuncu, i koji je sazrijevao u vrijeme kad je ideologija hrvatskog nacionalizma, onako kako su je formulirali Ante Starčević i Eugen Kvaternik, usred burnih europskih ideoloških, kulturnih i političkih previranja, djelomično uzmicala pred ideologijom tzv. narodnog jedinstva koja će se uskoro realizirati u obliku jugoslavenskog unitarizma i jugoslavenske države.
Za razliku od većine hrvatskih suvremenika, Matoš je kao vojni bjegunac živio u Srbiji, najprije onoj obrenovićevskoj, a onda i karađorđevićevskoj, pa je na vlastitoj koži iskusio kako se sa srpske odnosno srbijanske strane gleda na tu romantičnu zabludu dijela hrvatske inteligencije. Zato je vrlo rano uočio da je u srpskim političkim krugovima "narodno jedinstvo" i jugoslavenstvo shvaćeno kao izvrstan instrument velikosrpskog imperijalizma.
Iako je i sâm na trenutke dolazio u napast da se založi za kulturno i književno jedinstvo Hrvata i Srba, napose u člancima i kritikama - koji su dijelom napisani i u svjetlu materijalne nevolje u kojoj se pisac gotovo stalno nalazio - Matoš u svim svojim brojnim proturječjima i nedosljednostima nikad nije pristao na odstupanje od hrvatskog imena svog jezika, naroda i države, pa ni pod cijenu sukoba i lomova s mladim pristašama i sljedbenicima.
Iako već njegovi objavljeni tekstovi daju dovoljno podloge za takav zaključak, njegov otklon od ideologije "narodnog" još snažnije dolazi do izražaja u intimnim zapisima ("bilježnicama") i korespondenciji, koji zbog toga
predstavljaju iznimno vrijedan izvor hrvatske kulturne i političke povijesti.
Tomislav Jonjić
Post je objavljen 26.07.2019. u 03:29 sati.