Zapisi iz Englandistana

Pjevaj, moja Hrvatska, imaš sve.


les amants du pont-neuf konobar seljak muškarac muški normalno mahnito seljački punokrvno brokeback mountain sigurno moćno starinski prirodno prizemljeno predano pradavno ljudski zaboravljeno

Oznake: društvo

Možda je do mene, ali u gradu se ovih dana osjećala trumpovska visoka energija.

Na dan dolaska, Trump se zahvalio kraljici na lijepom vremenu. Možda se dan kasnije trebao zahvaliti i na ružnom vremenu, jer je pokisli prosvjed protiv njegove posjete tako izgledao još jadniji.

Propustio sam prošli put Trump balon, pa sam si dao truda na dan prosvjeda, no prekasno. Naime, nailazeći preko Westminsterskog mosta, spazim gdje trpaju u maricu poznatu buntovnicu BasedAmy. Kaže mi netko da će ona sutra biti na naslovnicama, jer je upravo probušila čuveni balon.


Kasnije će se ljudi sprdati s gradonačelnikom Sadiqom Khanom: izgleda da je ovo jedini od silnih londonskih napada nožem koji Khana zabrinjava.

Gradonačelnik Khan je već podulje u ratu riječima s Trumpom, a dan prije ove Trumpove posjete pojačao je retoriku, nazvavši Trumpa fašistom, ništa manje. (Ovo nedugo nakon što se obrušio na Johna Cleesea, jer se ovaj usudio izjaviti da London više nije engleski grad.)

Kad čačkaš trumpovsku mečku, očekuj tweet. Trumpova je svježa karakterizacija Khana kao hladnokrvnog gubitnika odmah zaživjela kao mem.
Tokom višegodišnje svađe, Trump je Khanu već poručivao kako bi mu bolje bilo usredotočiti se na svoj posao, nego na njegov. Doista, nedavno ispitivanje je našlo da se u posljednje tri godine, otkad je Khan sjeo u fotelju gradonačelnika, stopa kriminala u Londonu znatno povećala: broj zločina noževima povećao se za 52%, provala u stanove za 37%, a pljački za 59%. Prošle godine bilo je 135 ubojstava - 26% više nego 2016.

Pa ipak sam negdje nedavno pročitao gdje samozvani ljevičari pozivaju na podršku Khanu u slijedećim izborima, jer on razumije multikulturalnost.
A noževi, napadi kiselinom, stambena kriza, zakrčenost gradskih ulica ili sakaćenje ženskih genitalija - to je za očekivati kao tek dio života u velikom gradu... tako je naime Khan kontorverzno komentirao terorizam, kada se 2016. zatekao u New Yorku za vrijeme terorističkog napada.

Obrukaše se samo tako prosvjednici protiv Trumpa...

Daj, curo, stani i udahni, matere ti!
(Navodno joj je sada žao, ispričava se gorko...)

Oznake: društvo, trump, prosvjed, Khan, nasilje, netrpeljivost

Vraćam se kasno sinoć prometnicom koja još od Rimljana povezuje London i županiju Kent.
Cesta je zatvorena u sjeverozapadnom smjeru, malo prije samog ulaza u centralnu zonu Londona.
Vidim da se svjetina, koja se izlijeva iz obližnjeg islamskog centra nakon ramazanske gozbe, okuplja iza policijskih traka.
Saznajem da to netko na nadvožnjaku prijeti da će skočiti.

Stao sam malo i gledao, razmišljao kako dalje, dok me nije zasmetalo kada sam shvatio da okupljeni reagiraju kao da su u klubu komedije. Glasan smijeh na sve strane. Možda vidjevši ozbiljnost i nelagodu ovog bijelca, jedan objašnjava [kao svima] kako je nadvožnjak prenisko, pa ovaj skokom ništa neće riješiti.
Pošao sam naći neki drugi izlaz. Pita me neki tip što se događa, kažem mu, on suosjeća cijelih pol minute, nakon čega vidim da se i on cijepa od smijeha kada je otkrio toplu vodu da je nadvožnjak prenisko.

I nekako mi počne jačati jeza od ovog mema o stanju stvari u ovom mjestu, kojeg se do povratka nisam uspijevao otresti: bijedni izgubljeni bijeli starosjedilac, manjina u vlastitom glavnom gradu, a za sve kriv, ni ubiti se ne zna kako bog zapovijeda... okružen "multikulturom" koja ga odozdo izruguje.

Dok se nisam napokon domogao doma i vidio ovaj:

Arsenal please --- we’ve had enough pic.twitter.com/jIKm0jkWT8

— Dbaks or OB (@damidbakare) May 29, 2019

Arsenal je sinoć teško poražen u Europskoj ligi.

Oznake: društvo

Volim pratiti što radi mali Tommy Robinson - on je živa vatra, uza nj nikad nije dosadno. Neumoran. Čelična muda. Glava uvijek u torbi.

Žestoki pobornik Brexita, kandidirao se kao nezavisni za člana Europskog parlamenta za izbornu jedinicu Sjeverozapadne Engleske.

Gledam uživo što se danas događa u Liverpoolu: samozvani antifašisti ljude okupljene na njegovom predizbornom skupu bijesnim urlicima etiketiraju kao "Nacističko smeće!"

Jučer je bilo nemilih scena u Oldhamu, mjestu na području šireg Manchestera. Sama policija je, nešto iz naivnosti, ali više iz političke korektnosti, praktički dovela rulju od par stotina maskiranih muslimanskih momaka do mjesta Tommyevog predizbornog skupa, gdje su ovi po okupljenom lokalnom stanovništvu - obiteljima s djecom - počeli bacati što god im je došlo pod ruku.
Ružne ružne scene.

Evo kako su ovu sliku popratili mediji:

Clashes between supporters of the campaigner, whose real name is Stephen Yaxley-Lennon, and counter-demonstrators in Oldham, Greater Manchester took place on Saturday afternoon

Sukobi između pristalica Tommya (pravim imenom Stephen Yaxley-Lennon) i protuprosvjednika u Oldhamu, Greater Manchester, koji su se dogodili u subotu poslijepodne

Protuprosvjednika? Zbilja?

Rulja koja je doputovala iz čak 40-ak km vožnje udaljenog Halifaxa, nakon što se preko društvenih mreža danima otvoreno pripremala za nasilan sukob?

Što bi se još trebalo dogoditi?

Oznake: Tommy Robinson, multi-kulti, društvo

Nisam mislio da ću ovako skoro nakon prošle objave opet o sličnom...


Slično je, slično... jer, kaže nam Usama Hasan da ove sllike ne samo da vrijeđaju, nego su i svetogrdne i bezbožne. “Uistinu su opasne,” rekao je Hasan. “Ovo kao da se ponavljaju Sotonski stihovi.”

Usama Hasan je čelni čovjek Islamskih studija pri Quilliam skupini za strateško promišljanje.
Umjereni musliman.
Nije specificirao za koga su slike opasne.



Cinici bi rekli da je dobitnik u ovoj priči umjetnik SKU, jer su njegove mediokritetske slike postale zanimljive. Takve bih uputio na zadnju riječ donjeg članka.


We must have the right to blaspheme against Islam

Ne izusti imena Islama uzalud.
Na bizaran, zastrašujući način ovo je postalo vjerovanje Britanije 21. stoljeća. Uzmite ovaj slučaj: galerija Saatchi je odlučila pokriti dvije slike nakon što su se posjetioci muslimanske vjeroispovjesti tužili da su uvredljive. Tobože avangardna galerija u zapadnom Londonu sivim je plahtama obavila dva nova platna s prizorima nagih žena i zastavom SAD-a, uronjenim u stihove šehadeta, jednog od 5 stupova Islama, i tako nanijela udarac idealu umjetničke slobode. Kada skriva od javnog pogleda umjetnička djela koja hule protiv Islama, Saatchi galerija se ponaša kao Saudijska Arabija. Možda će i odgovorni umjetnik primiti 50 udaraca bičem zbog drskosti prema religiji mira.

Riječ je o uracima umjetnika koji djeluje pod pseudonimom SKU. Rečene slike su SKU-ov odgovor na zadanu temu - kako se pojedince podvrgava ‘širim kulturnim, ekonomskim, moralnim i političkim silama’. Međutim, posjetiocima je oduzeta mogućnost da sami prosude koliko su ove slike to uspjele: nakon pritužbi da su 'bogohulne’, platna su pokrivena ćudorednim plahatama za poštivanje Islama. Iz Galerije Saatchi poručuju da cijene 'iskrenost pritužbi na ova djela'. SKU je predložio, kako to naziva novina Guardian - 'kompromis' s posjetiocima koji su tražili da se slike skinu - SKU je pozvao da se ne skidaju, nego da ostanu na zidu pokrivene plahtama. Pa tako se brani umjetnička sloboda! Ovo je 'rješenje s poštovanjem', kaže SKU.

Ovo nije kompromis. Ovo je kapitulacija. Ovo je urušavanje pod zahtjevima bučne manjine, koja očito ne popušta u naumu da javni prostor, uključujući čak i umjetničke prostore, očisti od svih prizora koji vrijeđaju njihova religiozna uvjerenja. Nema neke bitne razlike između netolerantne želje nekih posjetilaca da se slike skinu sa zidova ni beskičmenjačke odluke umjetnika i galerije da ih se umjesto toga pokrije: u oba slučaja same slike su skrivene od pogleda javnosti, nagrđene cenzorskom krpom, a sve zbog tvrdnje da vrijeđaju religiozne osjećaje. Ovo je definitivno pred-moderna.

Povrh toga, ovaj slučaj je prepun ironije. A i dvostrukih standarda. Jer umjetnička ekipa iz Saatchia voli se predstavljati kao opasna i senzacionalna, uvijek spremna udariti na ortodoksna uvjerenja. Charles Saatchi - imućni suosnivač reklamne agencije Saatchi & Saatchi, koji je otvorio Saatchi Gallery kako bi pokazao svijetu svoju ogromnu umjetničku kolekciju - i sam je došao na glas kao izlagač navodno uvredljive umjetnosti. U 1990-ima pročuo se kao mecena Young British Artists, koji bi redovito završavali na naslovnicama zbog šokantih uradaka. 1997. londonska Royal Academy of Art je organizirala izložbu njegove kolekcije pod nazivom Sensation, na kojoj je portret Myre Hindley, koji je naslikao Marcus Harveysby, izazvao ogroman bijes. Neki su članovi Royal Academy podnijeli ostavku u znak prosvjeda što je ta slika uključena u postav, dok su samo platno posjetioci dvaput vandalizirali. I pored toga, Saatchi družina je nije pokrila.

Još je upadljivije da su tada u Saatchi kolekciju uključili 'Svetu Djevicu Mariju' Chrisa Ofilia, afrikanizirani prikaz Kristove majke, izložen na stalku od dva oveća komada slonovskog izmeta. U Londonu je izazvala burne reakcije 1997, a još jače kada je 1999. izložena u Brooklyn Museum of Art. Tadašnji gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani zaprijetio je da će zatvoriti muzej zbog tog 'odvratnog' Ofilievog djela. Kršćanske organizacije tražile su da se slika ukloni jer 'vrijeđa religiozne gledaoce'. Muzej je to odbio. Saatchievi ljudi nisu predložili da se platno pokrije. Niti su hvalili 'iskrenost tih pritužbi'. Što povlači jedno veliko i nezgodno pitanje: kako to da provokativni umjetnički svijet smije 'uvrijediti' jedan takav kršćanski simbol, a ne smije ‘vrijeđati’ Islam?

I tako stižemo do srži ovog problema: Islam je zaštićen od kritike, ismijavanja ili čak umjetničkog prikaza, jer je iznimka među religijama u Britaniji 21-og stoljeća. I prije nego je dvije SKU-ove slike zadesilo ovo pokrivanje saudijskog stila, prigušeni su ili povučeni bili i drugi umjetnički i zabavnjački radovi za koje se smatralo da vrijeđaju Islam. Razna kazališta, uključujući Barbican i Royal Court Theatre, morala su prepraviti ili otkazati izvedbe koje bi mogle naljutiti muslimane. Inače bi ih zasulo drvlje i kamenje, na što je osuđen svatko onaj tko kritizira ili se šali na račun određenih islamskih običaja, bilo da je riječ o nošenju niqaba (Boris Johnson) ili onoj stvari o 72 djevice (Louis Smith).

Studentski sindikati agitiraju da se zabrane oni predavači koji preoštro kritiziraju Islam (koje oni naravno ožigošu kao ‘Islamofobne’). Publikacija Charlie Hebdo još je uvijek na meti britanskih ljevičara, koji je nastoje oblatiti tvrdnjom da se ‘okomljuje na slabije’, zato što se usuđuje objaviti karikature Muhameda i sprdati se s islamskim uvjerenjima. Čak je i Metropolitan policija nedavno donijela dekret da je 'Islamofobno' opisivati Islam na bilo koji od slijedećih načina: kao 'statičan' vjerski sistem, kao ‘drugačiji’, kao ‘iracionalan’, ‘seksistički’ ili ‘agresivan’, ili kao 'političku ideologiju’. Koliko god ovakav stav prema Islamu bio legitiman, ispadate krivim jer ste počinili 'fobiju' - što zapravo znači svetogrđe.

Danas se ponašaju svi, od policije preko komentatorske klike do političke klase, kao da je kritiziranje Islama ravno verbalnom deliktu. Razmislite samo kako je nedavno Svestranačka parlamentarna grupa prigrlila definiciju Islamofobije kao predrasude prema 'izričajima muslimanstva', pod što biste praktički mogli potpasti ako vam se bilo što ne sviđa u praksi Islama. Onda nije ni čudo da ljudi osjećaju da imaju pravo ušetati u galeriju i reći 'Skidaj ovo svetogrdno djelo'. Mislim, ipak žive u zemlji u kojoj su moćnici na mala vrata nanovo uveli zakone o blasfemiji, poglavito da bi od oštre kritike zaštitili jednu religiju - Islam.

Ovo su zbilja zabrinjavajuće stvari. Ovo je loše po umjetničku slobodu, loše za javnu raspravu i loše za slobodu misli. Pravo na svetogrđe je krvlju stečena sloboda. Trebali bismo biti slobodni izrugivati se sa svakim bogom, prorokom, uvjerenjem i idejom. Pravo pojedinca da huli protiv religije trebalo bi uvijek prevladati nad osjećajima religioznih. A najgore je ovo: cenzura raspiruje netrpeljivost. Kada kažemo da Islam nikada ne smijemo uvrijediti, izravno povlađujemo Islamistima koji smatraju da svatko tko uvrijedi njijhovu religiju zaslužuje kaznu. Izdajemo licencu za njihovu netrpeljivost. Mi ih jačamo u uvjerenju da su kritičari Islama nemoralni, te moraju snositi posljedice.
Ne biste vjerovali koliko je pokrivanje onih dviju slika loše, ograničeno i pogubno.

Oznake: društvo, Saatchi, SKU, islam, cenzura

Prekrasno proljeće, pa je svjetina po javnom prijevozu već počela zaudarati.

Na izlog su jeftini čipkasti grudnjaci krive veličine iz kojih kipi meso. Crnačke obline izgledaju groteskno, bjelačke morbidno.

Očito bi nam svima dobro došlo malo manje izobilja. No, Extinction Rebellion prosvjed protiv klimatskih promjena, koji se utaborio na Marble Archu, napominje kako nam, među ostalim strahotama, prijeti opasnost nemiloga glada.

Već je sumrak, ali ne skidam kapu ni sunčane naočale dok iz podaljega promatram karnevalska dogadjanja XR. Ne želim susresti nikog poznatog komu bih morao objašnjavati zašto me ne zanima njihova stvar ili, boš-sačuvaj, zašto se (više) ne slažem.
Usprkos hladnoći koju osjećam prema njima, drago mi je da su tu: tokom godina nedjeljnih šetnji ovim putem, a naročito kada se popravi vrijeme, Hyde Park, te potez od Speakers' Cornera pa sve do Oxford Circusa, onakav je kakvim bih zamislio Saudijsku Arabiju ili tomu slično. Zelenilo parka je pokriveno beskrajnim familijama među kojima je gotovo nemoguće opaziti nezamotanu ženu.

Sa Speakers' Cornera stižu pritužbe nemuslimana kako ih se ometa u javnim rapravama, zlostavlja i tjera, često i fizički, a postoje i video dokazi na društvenim mrežama.

Na samom pak Marble Archu obično bude prikačen transparent koji veliča Islam, a zvučnici trešte slavu njihova proroka i boga.

Arapski vozači rikši nafrlje svoje pjevaljke dok klize Oxford Streetom kao pobjednici.

Čak su i prosjakinje Muslimanke, što je neuobičajeno... moguće da su to promućurne rumunjske Romkinje...

Drago mi je vidjeti original englesku omladinu koja se prelila iz XR kampa na travu parka, na ulice oko Marble Archa koje su zatvorene za promet, drago mi ih je vidjeti u nedjeljni suton gdje nailaze Oxford Streetom, makar nosili kartonsko cvijeće, perje kričavih boja i XR zastave... makar se razmimoilazimo u onomu što smatramo za emergency.

Na rikše nailazimo tek oko robne kuće Selfridges i tu me prijateljica mora zaustaviti da ne zviznem vozača sa zastavom Bahraina koji je rasplištoljio svoju muziku kao da je usred pustinje, a ne Ulice Oxford.

Kasnije ja nju moram zaustavljati blizu Bond Streeta, kada shvatimo da se nažalost tamo premjestio onaj bukač s transparentom i pojačalom.

Nigdje kakvog policajca za upitati, potužiti se. Nije policiji ovih dana dozvoljen dopust, izgleda da su svi angažirani oko XR prosvjeda; mislim da je za sada bilo oko 1000 uhićenja.
Uspjeli su očistiti Oxford Circus, što znači da ovdje možemo uhvatiti autobus.

U našem je autobusu nekih 4, 5 momaka iz Meksika, otkud li, zbog čije nepodnošljive galame silazimo s gornjeg kata. Sve što čuješ je RRRAAA RRRAAA RRRAAA, svi viču, nitko nikog ne sluša, nijedan ne obraća pažnju na ostale putnike...

Oznake: društvo, XR, prosvjed, Extinction Rebellion, izumiranje, istrebljenje

Učini mi se da je to Šimun Cirenac šmugnuo u damski wc na Trgu Trafalgar nemalo prije početka uprizorenja Muke Kristove. No, kasnije će se ispostaviti da su za njegovu ulogu izvukli nekog full bajkera u koži, a ona spodoba u velovima pastelnih boja i ne sjećam se tko je trebao biti.



Predstava je uvjerljiva i gledljiva, ne kažem... ali me ipak malo uhvatila tuga...
Nenadano sam se uspio uvaliti među rent-a-mob za Raspni ga! Raspni ga! ali razlog je tomu isti onaj koji me i rastužio...

Obuzela me slična sjeta prije par tjedana na koncertu Vibratora: nije trebalo kupovati ulaznice unaprijed, nitko da bi tražio osobne karte/putovnice ili, pak, provjeravao otiske prstiju (kako se ovdje već uvriježilo čak i po mnogim pubovima), nikakve gužve; ako ti je do toga da priđeš na pol metra bini, ne priječe ti ni ograde ni zaštitari ni svjetina. Cijene pića OK, cijena ulaznica posve OK. Kao da to nisu The Vibrators... kao da nije Engleska.

Oznake: društvo, Uskrs