aparatczykovi zapisi

Eto, i mene zapala forvarduša koja obilazi mnoge blogere. I to sa tri strane, uvališe me Missey , Sarli, a bogami i svemirski kapetan Jet Manga. Mogu reći: hvala, počašćen sam što vas zanima što imam za reći o samome sebi, iako već samim ovim blogom kazujem mnogo toga.
Mnogo ljudi koji ovo čitaju poznaju me i osobno, i o meni samome mnogo znaju, tako da je ocjena ove forvarduše njihov posebni zadatak:
1. U davna vremena srednje škole sam imao desničarske stavove. Bilo je to ratno doba, a ja ionako nisam još imao pravo glasa. Smiješno mi je sad to priznati, ali bio sam za HSP i Dobroslava Paragu, brijao na Juru i Bobana (čak imao poster na vratima sobe), smatrao da su Glavaš i Merčep OK. Danas, kao što je poznato, sam izrazit ljevičar. Nisam razočarani desničar, nego sam jednostavno s vremenom promijenio stavove. Nazovite me nedosljednim, ali smatram da svatko može u životu i promijeniti mišljenje. Bilo je to takvo vrijeme, pa te neke stvari lako ponesu.
2. Zapravo volim svoj posao, iako se iz bloga može doimati drugačije. Ne volim instituciju za koju radim, ali volim posao koji radim i smatram ga zaista korisnim kako za društvo tako i za razvoj vlastite stručne osobnosti. Kada sam ga počeo raditi prije kakvih tri i nešto godine, znao sam zašto dolazim tamo i koji su mi ciljevi. Cilj je bio baviti se nečim novim, nečim drugačijim, otkrivati nova, malo poznata područja u pravu. Danas smatram da sam donekle u tome uspio, stvarno se bavim nečime novim i malo poznatim u nas, bio mi je to izazov i prilika za afirmaciju. Iako smatram da sam se u tome afirmirao, još uvijek mi se čini da mi fali znanja da bi to mogao kapitalizirati i pretvoriti u novac. Još nije vrijeme za to.
3. Ne vjerujem u ljubav na prvi pogled. Zapravo, tako što mi se doima previše filmski, nerealno. Ja sam u tim stvarima ponešto spor, treba mi vremena da se zalaufam. Zapravo sam u svim stvarima malkice spor. Ali sam zato temeljit. Tako i u ljubavi, spor, ali temeljit i predan. Vjerujem da ono što krene poput eksplozije, brzo izgori i raspline se, jer i nije predviđeno da traje. Ono što bi trebalo trajati treba polako i strpljivo graditi. Vjerujem da imam strpljenja, međutim nema ga uvijek i druga strana.
4. Moj obiteljski život sada, skoro pa godinu dana od smrti moje majke, i dalje postoji. Znam ponekad reći da živim s cimerom, koji ima šezdesetčetiri godine i uzgred rečeno otac mi je. Istina je da nema više one kohezije koja je postojala dok je mama bila živa, i da nam životi teku paralelno, svako ima svoj (što je dobro, za mene, a i za njega). Makar mi se više ne petlja u život, ipak je to i dalje moj stari, uvijek spreman intervenirati ako zatreba. Tako da obitelj i dalje postoji, samo što nešto drugačije funkcionira.
5. Vjerujem da se sve stvari događaju s nekim razlogom. Taj razlog nam je obično teško skužiti na prvu loptu, a ponekad su potrebne i godine da bi skužili zašto se nešto dogodilo, a ponekad će to ostati i izvan domašaja naše spoznaje. Zato ne žalim ni za čime u životu, nikakvim propuštenim prilikama, niti onome što sam očekivao da će biti a nije se dogodilo. Vjerovatno postoji razlog zašto sam neku priliku propustio, i zašto se nešto nije dogodilo a trebalo je. Prva rečenica pod točkom 5. na neki način sažima moj odnos prema vjeri.

I prije nego što misliš napišeš ih svih pet. Iako toga ima još za reči, bilo je teže za napisati nego što sam očekivao. Ali bilo je osobno, i iskreno, koliko god je to moguće....
Sad kad sam ja to riješio, štafetnu (paštetnu) palicu preuzimaju:
Koivula
Ronin
Annabeth
Pklat
Jako čudna
I nema vrdanja, ima da se napiše....

Prije neki dan umro je momak zvan Zmija. Več proglašeni heroj ulice, umro je u višemjesečnim mukama nakon što ga je ranio pljačkaš banke kojega je pokušao zaustaviti. Herojski čin, bez daljnjega, ali i tragična, i nažalost potpuno besmislena žrtva. Koliko sam mogao skužiti, Zmija je bio tipični momak iz kvarta, kakve svi mi kvartovski ljudi dobro poznajemo. Več srednjovječni kvartovski tough guy, ratni veteran bez obitelji koji je mirno ispijao svoju pivu i ispunjvao listić za kladionicu toga dana kad se to dogodilo. I koji li ga je nerv tjerao da s frendom Rikijem prekine idilu svoje kvartovske birtije, i krene na pljačkaše banke? Krene u obranu nekog sasvim tuđeg interesa, novca koji je vjerovatno bio osiguran i pripada banci, nečije uplaćene rate kredita i ostala davanja, novca koji pripada korporaciji. On sigurno nije razmišljao o tome, reagirao je trenutno, znao je da se treba angažirati i da treba djelovati. Vjerujem da ga je taj isti nerv odveo i 1991. na ratište, volja za angažmanom i djelovanjem. I kuda ga je slušanje tog instinkta dovelo? U dugu, polaganu i bolnu smrt. I sada će dobiti ulicu. Lijepo, ali to njemu sada stvarno malo znači.
Cijenim njegov čin, ali ga smatram besmislenim. U ovo vrijeme individualizma, i minding his/her own bussinessa, vrijeme kada je opće dobro podređeno dobru pojedinca koji ima dovoljno moći da njime ovlada, ovakvi nesebični potezi za opću dobrobit izgledaju plemenito ali besmisleno. Još gore, riskirati život radi nečega što pripada nekome drugome (u ovom slučaju novca koji pripada banci) ponašanje je koje predstavlja iznimku u današnjem društvu. Iznimku koja gotovo i nema šanse da postane pravilo. Osobno sumnjam da bih ikada tako postupio, vjerovatno bih priznao sam sebi da nemam muda za tako što, ostao po strani, održavajući low profile i trudeći se da ne skrećem pažnju na sebe. Sjetim se 1991. i kako mi je tada bilo pomalo krivo što zbog mladosti ne mogu i ja ići u rat (kasnije sam saznao i da je bilo mojih vršnjaka u ratu, makar linija fronte nije nikako mjesto za klince). Iz današnje perspektive, nije mi nimalo krivo, dapače, smatram se sretnim što sam bio premlad da prolazim tu priču. Iz današnje perspektive nisam siguran da bi se angažirao u tako nečemu, da ja ratujem a netko istovremeno radi bussiness. Nemam ni približno više motivacije angažirati se na nečemu što nije isključivo moja vlastita ili dobrobit mojih najbližih. Možda iz mene progovara cinizam i razočaranje današnjim društvom, ali zaista mi se tako čini. Možda bi svijet bio bolji da đaneri ne pljačkaju banke, možda bi svijet bio bolji da smo svi spremni na nesebičan angažman za opće dobro u svakom trenutku, kao što je bio Zmija.

Toga jutra, 18. siječnja 2007. probudio sam se relativno kasno, čak u sedam (za onoga koji se obično budi u šest tokom radnog tjedna, sedam je već kasno) ali vani je i dalje bila noć, pa ipak sam 1500 km sjevernije od Zagreba, palo mi je na pamet, logično da sviće puno kasnije. Još jedna od rijetkih povlastica koje imate ako radite u državnoj upravi, i ako ste toliko povlašteni, sretni, zaslužni ili jednostavno potrebni, da radite na pretpristupnim pregovorima sa EU. Ti povremeni putevi u Bruxelles. Ovo je bilo prvi puta da idem „gore“ u doba zime. Već sam prvu večer (iako sam sletio tek oko 21h) iskoristio za solo birtijanje, jedna cuga u Archiducu, pa još jedna piva u Bisonu, i malo se promuvati, pa nazad u hotel. Pametan sam pa uvijek uzimam hotel blizu što željezničke postaje (radi puta do aerodroma) što četvrti oko stare Briselske burze, gdje je puno birtija i noćnih klubova.Mogao sam se smjestiti bliže Europskoj Komisiji, ali što ću tamo nakon što obavim poslove? Zato je bolje biti bliže birtijama.
Nakon što sam u hotelu sjedio sa nekim srbima na doručku (uvijek se pronađemo, mi balkanci) izašao sam odšetati se prema hotelu gdje je bila radionica na koju sam išao. I doživio oluju stoljeća koja je toga dana poharala cijelu Europu. Snaga vjetra na briselskom bulevaru pretvorila mi je aktovku u jedro i zamalo me odnijelo, tek kada sam zamakao u uže ulice mogao sam se normalnije kretati. Sitna kiša, praćena snažnim i neobično toplim vjetrom učinila je korištenje kišobrana bespredmetnim, ionako te pere sa svih strana. Tvrdoglavo sam ustrajao u svojoj namjeri da pješke odem do hotela u kojem je radionica, vodeći se logikom da se strani grad bolje upoznaje ako ga obiđeš pješke. Samo, ne po onakvom vremenu kakvo je bilo toga dana. Bila je to razdaljina ko od barem Džamije do Črnomerca u Zagrebu. Na radionicu sam došao mokar ko pizda, vjetrom skroz ispuhan i dodatno prehlađen, a već sam doputovao problematičnog zdravlja.
Međunarodna druženja su uvijek korisna i dobro došla. Prvenstveno upoznaš ljude, stvoriš neke nove kontakte. S druge strane možeš puno naučiti, susrećeš druge ljude iz drugih zemalja koji rade na istim stvarima kao i ti i čuješ njihova iskustva. Sastanci stručnjaka država članica na neki način podižu moral, osobito slabo plaćenom, položajem poniženom i općenito frustriranom službeniku poput mene. Osjetiš taj potupno profesionalan pristup, taj krajnje ozbiljni angažman, i to na određni način imponira. Slušaš iskustva i probleme drugih kolega koji se bave istom problematikom, i na neki način osjetiš da nisi sam u onome što radiš. To je možda jedan od raisona d'etre ujedinjene Europe: da znaš da nisi sam, da postoji jedan zajednički okvir za rješavanje problema. Iako smo zemlja kandidat, potpuno ravnopravno sudjelujemo na sastancima stručnjaka, zajedno sa dugogodišnjim kandidatima Turcima, i pridruženim članovima Norveškom (možda i najljepša delegatkinja) i Islandom.
Što se druženja tiče, moja Estonka nije došla, ali zato je došla druga jednako lijepa Estonka, koja nažalost nije pokazala ni približno volje za druženje kao njezina kolegica od prije pola godine. Šmrc! Ove sam se godine družio zato sa Nizozemkom i Finkinjama. Kad se družiš sa Finkinjama nužno se diskusija povede o skijaškim skokovima, pa sam ih iznenadio svojim poznavanjem finske reprezentacije. Ispijanje pive sa kolegom iz Mađarske je već postalo tradicija, a sad sam se zapivio i sa ostalima iz mađarske delegacije. Reminiscencije na stare dane Ugarsko- hrvatskog kraljevstva, uskoro ponocvo skupa u ujedinjenoj Europi. U mnogim stvarima se slažemo, a i u tome da je stara zapadna Europa dekadentna i polako izumire, i da treba nas, istočnjake i južnjake, kao svježu krv koja će ih pogurati naprijed. Tu svježinu i energiju osjetio sam kod šarmantne i ambiciozne delegatkinje Rumunjske, s kojom sam ručao u kantini komsijine zgrade za sastanke i konferencije „Albert Borschette“.
Kad putuješ u neki grad tri puta u manje od godine dana, onda se već možeš pomalo osjećati kao doma tamo. Već sam se na neke briselske stvari navikao, ali belgijska hrana mi baš i nije sjela. Treba biti oprezan u naručivanju hrane, jer se lako može čovjek zajebat pa naručiti nešto nejestivo, kao ja prvu večer. Ipak, da se naći i dobre hrane, nije baš sve fuj. Moram priznati, na neke dobre stvari kod belgijskog ugostiteljstva bi se brzo navikao, kao na to da uz pivu uvijek dobijete kikiriki, a dok čekate hranu možete grickati pecivo s putrom. Uopće nije loše.
Nastranu sve to, pravi događaj se dogodio prošlog petka navečer. Usporedio sam to sa viđenjem pape u Rimu. Bio sam na večeri s svojom bivšom šeficom koja je sad prva tajnica misije, na Louisi, jednom finijem kvartu, u talijanskom restaurantu Picollo Mondo. I u istom restaurantu tu se večer pojavio ni manje ni više nego glavom i bradom Jean-Claude Van Damme. Doći u Rim i vidjeti papu i nije toliki problem, jer papa ima redovitu audijenciju, ali doći u Bruxelles i vidjeti legendarnog Jeana-Claudea Van Dammea, e to je već nešto. Kolika je vjerojatnost, u tako velikom gradu s toliko mjesta za izaći, naletjeti baš na njega.
Kao što sam još zadnji puta konstatirao, život delegata je ponešto usamljenički. Prazne hotelske sobe, avioni, aerodromske čekaonice i žurba zbog presjedanja, duty free i novi broj Economista, dnevnice i hotelski računi, prtljaga i zgužvana odijela i mnoge solo cuge i brojna nova i nepoznata lica. Ali paše mi to, ne bunim se. Odgovara mi i imponira ta europska vjetrometina, puni iskustvom i jača samopouzdanje. Ipak, najbolje se osjećam kad se prizemljim u Rh i dočeka me neko drago i poznato lice. Iscrpljene energije i nahranjenog ega, ipak je naposlijetku dobro vratiti se.

Ovim tekstom se na neki način nastavljam na DMJ-a i jedan njegov ne tako davni post o Trgu Petra Preradovića, poznatom i kao Cvjetni trg, njegovoj prošlosti i njegovoj budućnosti. Ovo je trebalo bit napisao još prije tjedan dana, kada me nacimao pisati o tome tjednik „Nacional“ a i istoga gazde besplatna tiskovina „Zagreb news“. Ciničan i neugodan, tračerski i blatiteljski list kakav je „Nacional“ svrstao se u glavne zagovaratelje projekta kojim bi poduzetnik Tomislav Horvatinčić spojio Cvjetnjak sa Gundulićevom, usput izgrađujući gomilu poslovnih prostora i garaža koje se plaćaju. Prosto je nevjerovatno s kojom naklonošću je „Nacional“ stupio u obranu Horvatinčićevog projekta proglašavajući ga spasiteljem centra grada, čovjekom koji će učiniti Zagreb ljepšim, itd. S druge strane jedna grupacija građana bijesni zbog toga smtrajući to devastacijom i agresijom privatnog investitora na javni prostor. E, sad, tko je u pravu, koji stav prihvatiti? I jedni i drugi mogu biti u pravu glede svojih stavova, i imati dobre argumente. Počesto će se i jedni i drugi pozivati na pravila struke, u ovom slučaju struke koja me poprilično nervira, a to je arhitektonska struka. Ne bih želio generalizirati, imam arhitekata koji su mi dobri prijatelji, ali znaju biti naporni u svom stavu da su oni pozvani da sude o onome što bi se trebalo smatrati lijepim.
Nastranu sad samopozvani estete, da bi se sagradilo nešto poput toga što Horvatinčić planira, treba ponešto i srušiti. Rušiti da bi se gradilo novo. Zapravo i nije loša ideja, uklanjanje starog i raspadajućeg i stvaranje novog i ljepšeg. Istina, slično je razmišljao i Neron, a takve ideje nisu bile strane Hitleru, Staljinu i Ceausescuu, potonji je podosta i realizirao. Posebno je osjetljiva činjenica da se radi ne samo o centru Zagreba, nego posebno o Cvjetnom trgu. Istoga je prije desetak godina temeljito devastirao tadašnji gradonačelnik Branko Mikša, za čijeg mandata je Cvjetnjak izgubio snoviti montmartreovski look, i pretvorio se u bezličnu betonsku plohu na kojoj je bilo još dosta estetskih intervencija, koje uglavnom nisu pomogle. Danas, nakon više od deset godina, ni drveće na Cvjetnjaku nije se baš razvilo. Kao da i priroda izražava prezir naspram tog prostora. Tako je zapravo nestao zagrebački montmartre, iz jedne sadržajne gradske površine počeo se pretvarati u samo komercijalnu površinu, namjenjenu terasama za sjedenje (protiv kojih nemam ništa) i okolnim dućanima (od kojih najviše iskače t-com sa svojom neukusnom bojom), a kamo će to dalje ići, vrijeme će pokazati.
Osim što su s vremenom nestali dileri starih ploča, koji su mogli biti turistička atrakcija Zagreba kao „rockerskog“ grada (iako znamo da nije baš), polako nestaju i neke druge stvari. Pizzerije „Zadar“ nema već odavno, niti je se tko sjeća, a uskoro će nestati i kino „Zagreb“, izgubljeno u univerzumu multipleksa i drugačije konzumacije kina. Horvatinčićeva mašinerija bi ga trebala sravniti s zemljom da bi se oslobodilo prostor za druge projekte.
Mene je posebno zaintrigirala činjenica da bi za dovršenje projekta trebalo srušiti takozvanu zgradu Tipografije. To vam je ona jedna žuta zgrada na Cvjetnjaku preko puta pravoslavne crkve gdje se u prizemlju predaju osmrtnice. Nije osobito zanimljiva zgrada, a neki stručnjaci za povijest urbanizma tvrde da nije baš arhitekturalno vrijedna (o arhitetkama je već bilo riječi u ovom tekstu pa da ne izvlačim njihovu cijenjenu struku ponovno van), nije ni baš povijesno značajna, iako je u njoj kako piše na spomen ploči, svojevremeno rođen cijenjeni kolega, vrlo ludi hrvatski pjesnik Vladimir Vidrić. Ta je zgrada ipak za neke privatne povijesti (jer osim opće i zajedničke povijesti svi mi imamo neke privatne povijesti) ponešto i značajna. Tu je svojevremeno bila (sada više nije) smještena marketinška agencija EP64, u davnini sedamdesetih i osamdesetih znana i kao Vjesnikova agencija za marketing, ili jednostavno poznata kao Agencija. Bila je to firma u kojoj je moj stari proveo 29 svojih najboljih radnih godina. Za njega, a i za ekipu koja je radila s njime, bilo je to i više od firme, bio je to sastavni dio njihova života, njihova identiteta, na način kako su se u komunizmu ljudi znali vezati i poistovjetiti s radnim mjestom. Živjeli su kao i svi u komunističkom radnom sustavu, vrlo ležerno i uz puno slobode od obaveza prema radu, i što je nevjerovatno, bili su profitabilni, ostvarivali su dobit, imali su rezultate u struci. Dobro su se zajebavali, putovali su okolo, a imali su love i rezultate u poslu. Moji su starci svake godine putovali na festival propagandnog filma u Cannes. Bila je to normalna stvar, i ja sam par puta išao s njima. Petkom posliepodne nije se baš previše ozbiljno radilo, a kako je bio u firmi i video ( u vrijeme kad ga još i nije bilo po domovima pučana) onda bi se obično gledao neki film, pa sam i sam znao dolaziti na te projekcije petkom. Nikada se s posla nije dolazilo prekasno, u pola četiri najkasnije. Dobra lokacija u centru grada omogućavala im je da stalno budu u žiži zbivanja. Para je uvijek bilo, dijelili su se stanovi (to je bio izvor brojnih sukoba), ma gledano iz današnje perspektive, živjeli su bogovski. Onda su došle devedesete, i krenule su ratne krize, pa priče o privatizaciji, pa dionice, pa HDZ, pa hadezeovi direktori, pa rasap ljudi, pa privatizacijski teror (koji se danas zove mobbing) i konačno gubitak značaja firme. Mog starog su uspjeli sterat tijekom zime 1999. Tako dugo se održao. I bile su to drame i doma, svi ti kolege i prijatelji koji bi dolazili, i situacija u firmi bi se nametala kao tema. Povišeni tonovi, izražene emocije, ljudi su se osjećali pogođenima i prevarenima, kao da su smatrali da im iz ruku izmiče nešto što je bilo njihovo, pripadalo njima. Povratka više nije bilo, dani njihovog ležernog života i opuštenog radnog okruženja su bili prošlost, svatko se spašavao kako je znao, netko prema novim poslovima, netko prema mirovini...
I dan danas, često se susreću i viđaju, i moj stari i njegova ekipa s posla, i dan danas se preokreću te stare teme iz devedesetih, i dan danas se govori povišenim tonovima i izraženim emocijama. Srećom, netko se ipak s vremena na vrijeme sjeti ispričati i poneku anegdotu iz onih sretnijih dana.
U međuvremenu bivša je firma promijenila još uprava, preselila se drugdje, a ona slavna vremena žive još samo u pamćenjima nekadašnjih zaposlenika. Ostvare li se Horvatinčićevi planovi, u što ne sumnjam, jer je interes investitora svetinja izand svega drugoga u svijetu hrvatskog hiperkapitalizma, nestati će i zgrade na Cvjetnjaku u kojoj su se mnoge privatne povijesti odvijale. Ja osobno ne osjećam nikakvu nostalgiju, niti imam neki emocionalni stav prema tome, to je ipak samo posredno bio dio moje privatne povijesti, kojeg prihvaćam kao činjenicu i o njemu imam svoje mišljenje. A i nije to baš neka lijepa zgrada.

Jučer je u mnogim medijima obilježen 60. rođendan Davida Bowiea. Kad su se već priznata i značajna novinarska imena prosrala da ovome danu daju poseban značaj, ajde da se i ja pridružim i napišem nešto svoje o jednom od meni najdražih autora.
I ovo neće biti faktografski post, takvih materijala ima na netu, pa tko slučajno ne zna a zanima ga neka ih googla, koje je sve albume snimio ili koji su mu bili najprodavaniji singlovi.
David Bowie i ja znamo se godinama, više niti ne pamtim kada sam ga prvi puta skužio i slušao, valjda oko albuma Let's dance, a prva njegova ploča koju sam dobio bila je Never let me down. Sve te faze i transformacije: Ziggy Stardust, Thin White Duke, Major Tom, onaj art detektiv sa albuma Outside, pa i svi side projecti, kao Tin Machine ili suradnja sa Qiuncyem Jonesom ili Queen, i spašavanje zabludjelih suvremenika iz propalih karijera, poglavito Loua Reeda i Iggy Popa, brojne filmske uloge i umjetnički projekti, sve je to moj stari znanac David Bowie, šezdesetogodišnjak. Prava i iskonska ikona stila, prava veličina na sceni.
Moglo bi se reči da mu je karijera u nekom blagom padu još od početka osamdesetih, valjda još od albuma Scary monsters. Ali koji su to kriteriji za određivanje pada nečije karijere? Broj prodanih albuma? Ma dajte... Možda mu devedesete nisu bile najjače desetljeće, ali to je desetljeće u kojem smo ga susretali, i slijedili. Ima tu i osobnog dosta. Događaj koji nikada neću zaboraviti, 5. rujna 1990. Dinamov stadion, turneja „Sound and vision“. Ta kiša koja nas je prala, nas pedesetak tisuća ljudi (ima li tko točan podatak?), te večeri koja je bila grandiozni završetak osamdesetih u Zagrebu. Možda mi nije bio baš prvi koncertu životu (prvi je bio u Americi, tribute novom valu), ali je bio prvi veliki domaći koncert, moj svojevrsni debi. Ako treba ukazati na točku u vremenu kada je počela moja rockerska priča, neka to bude onda taj rujanski dan davne 1990. dok je HDZ grabio vlast, Srbi rušili stabla za barikade, a Zagreb živio u tek službeno otkrivenom slobodnom društvu, očekujući najspektakularniji strani koncert do tada. Zapamtili smo mu to čekanje po nemilosrdnoj kiši, dok smo morali gledati Puljiza u nastupu koji je krajnje predugo trajao za predgrupu (svaka čast grupi Boa, veliki sam fan, ali to ipak nije bila njihova večer) i zapamtili smo mu da je zaboravio bis nakon Van Morrisonove „Glorie“. Nije to bio najbolji koncert, ali je bio događaj koji ćemo pamtiti i o kojem ćemo govoriti budućim generacijama, kako smo bili na Bowieu u Zagrebu, kako smo bili heroji, pa bar za jedan dan.
U za njega ne pretjerano uspješnim devedesetima, u 1997., godini koja i za mene nije bila pretjerano uspješna Bowie se vratio pred publiku kojoj je ostao dužan. I dočekali smo ga, u sramotno malom broju u polupraznoj dvorani Doma sportova. Za razliku od distanciranog performera na stadionu, Bowie se pred Domom sportova (možda zahvaljujući relativnoj praznini) opustio i odlično komunicirao sa publikom. Iskupio se za stadion, svirao je samo za nas, rijetku ekipu u Domu sportova, i potpuno me oduševio nastupom, iako uvijek imam prigovore na setliste (tipa, zašto nije svirao Sufragettecity, ili tako što): Bila je to već 1997. godina, Zagreb je bio bitno drugačiji od 1990., a i mi smo se promijenili.
Naposlijetku, zašto Thursdays child? Ova stvar sa povratničkog albuma .hours (koji je sam Bowie nazvao svojim najboljim u devedesetima, pa tako i povratničkim) nekako mi je označila jedno vrijeme u životu s kraja 1999. kad sam odlučio da će završiti jedno moje vrlo dugotrajno loše razdoblje. Često sam slušao sam album a i tu stvar, za koju Bowie kaže da ju je napisao u vremenu kad se osjećao vrlo dobro i sretno. Tako sam i ja pomalo odagnao to loše doba, malo si posložio stvari i nastavio dalje sa normalnim životom, a u pozadini je svirala Thursdays child. I ja sam slučajno rođen baš jednoga četvrtka.
Bowie navodno nakon operacije srca slabo nastupa i gotovo se povukao iz glazbe. Ali ja se nadam da šezdesetogodišnji genij ipak nešto priprema, neki novi projekt kojime će se tiho vratiti na scenu. Ako i ništa ne priprema, napravio je dovoljno.
U svakom slučaju sretan mu rođendan, šezdeseti.

Tek je prošlo 8 dana, ali mislim da smo ipak dovoljno udaljeni od 2006. Pristojna udaljenost, zahvalna distanca. Ali događaji su još živi, ipak je naše mjerenje vremena beznačajno u cijelom prostorno-vremenskom tijeku stvari. Činjenica da se promijenila neka znamenka još je beznačajnija od same pojave promjene položaja zemlje u odnosu prema suncu, koja određuje koliko će nam dugo trajati dan, a donedavno je određivala barem u nekoj mjeri koje će nam godišnje doba biti. Danas očigledno više nema godišnjih doba, na to smo u nekoj mjeri i sami utjecali, ali duljina dana i noći se ipak ne mogu tako lako promijeniti.
Nastranu astronomsko-klimatološka promišljanja, ovo su dani u kojima mnogi ljudi, a među njima i stanovnici virtualnog univerzuma kolokvijalno zvanog blogosfera osobito skloni dijeljenju svojih misli s drugima, svode račune iz prethodne godine i najavljuju planove za ovu koja je počela.
Planirati bilo što u životu nije osobito zahvalno, bar mi se tako čini. Dobro je imati ideje, i barem neke vizije kako ih realizirati, i stremiti prema realizaciji te ideje. Planovi, uglavnom se izjalove, nešto ti ih poremeti, i ode sve kvragu. Ne izgleda mi zahvalno planirati. Život je ono što ti se događa dok ti radiš planove, rekao je još Lennon.
Više vidim zadatke koje treba riješiti, ciljeve koje treba ostvariti, pokušavam tako postaviti stvari. Neke stvari vučem u životu već dugo, a život me odvlači od njih. Nisam položio pravosudni. Nekome zvuči kao konkretan i jednostavan zadatak, ali meni velik kao zgrada i predviđa velika odricanja. Kada bih bio siguran da će mi to donijeti bolji život, da će mi poteći med i mlijeko (ili barem jogurt, bioaktiv), pustio bih sve i posvetio se samo tome. Tako nešto nije izvjesno, ovo je tek formalna pretpostavka za ostvarivanje nekih mojih ideja. Formalna pretpostavka, ali tako neugodna i zahtjevna. Ipak, gledam na to kao na krunu mog stručnog usavršavanja, onu završnu kremu na torti koju sam tako dugo pripremao. Možda dajem svemu tome prevelik značaj, ali samo ako uzdignem to pitanje na taj nivo, nivo budističkog koana (možda krivo tumačim), onda ću ga i riješiti. Samo to vidim kao konkretni zadatak, drugo ćemo rješavati usput.
2006. koja je otišla bila je godina koju ću zaista zapamtiti. Pamtim svaku godinu, ali ovu ću zapamtiti. Loša godina? Nema loših godina, svaka koju preživiš je dobra s obzirom na sretnu okolnost da si je preživio. Bila je ovo godina mnogih događaja, kad je svedem na neke zajedničke nazivnike bila je to godina smrti, ljubavi i putovanja. Bila je ovo godina u kojoj sam izgubio člana svoje uže obitelji, koja se potom nepovratno izmijenila, kao i moj obiteljski život, a na neki način izgubio sam i još neke druge drage ljude. Makar je taj događaj u mnogome obilježio cijelu ovu godinu, nadam se da sam ga prihvatio, i preživio. Neka od brojnih putovanja (5 značajnih putovanja u inozemstvo, svako opisano na ovom blogu), označila su i dobre uspjehe u mojoj karijeri, konačno je moje ime postalo u nekim krugovima poznato, a pokazalo je to i povjerenje koje mi se ukazuje za teške zadatke. Osim putovanja, to mi nije donijelo neku posebnu dobit, ali vjerujem u ulaganja u budućnost i da će se sve to kad tad vratiti. Ostalo je mnogo nezavršenih poslova, i to je ostavština za 2007.
Na kraju svih tih stvari najradije bih 2006. pamtio kao godinu ljubavi u kojoj sam osjetio taj jedan već pomalo zaboravljeni osjećaj, da se mogu zaljubiti. Nisam vjerovao da je to moguće, pa vidiš vraga, jeste...
Sve te događaje treba preživjeti, proživjeti hladne glave, i nakon svih tih emocionalnih oscilacija ostati normalan, razuman i ići svojim putem dalje. To su zadaci za 2007., ostati živ i zdrav, normalan, posložiti neke stvari, donijeti neke odluke, završiti zaostale i započete poslove, započeti nove poslove. U svakom pogledu napredovati. U svakom pogledu ići dalje. Zapravo, vrlo jednostavno.

Ponovno počinjem pisati ovaj putopisni post, jučer sam već počeo na poslu kad sam pomislio da me nitko nadređen nije skužio da sam tamo i da će dan proći u ilegali, ali jebiga, u 15,10 bijah otkriven i pozvan na sastanak.
Nove godine postale su u zadnje vrijeme nekako svima tlaka, svi su nekako davali izjave da im je to dan kao i svaki drugi i da ih nikakvo slavlje ne zanima, da će radije drviti doma nego ići na neki priglupi doček. Slažem se, uglavnom. To je dan kao i svaki drugi kao što je svaki drugi dan kao i svaki drugi, osim ako nije u pitanju neko „majmunovo“ koje se obilježava na primjeren način. U cijeloj toj atmosferi, najbolja je stvar Novu godinu proslaviti negdje u inozemstvu. Ipak se zatulumari, a i upozna se neki novi grad i neka nova zemlja, nema presinga pripremanja i traženja novogodišnjeg tuluma, svaka je brija dobro došla.
Ove godine posrećilo mi se otići u glavni grad prijateljske nam Slovačke, Bratislavu. Osim što i jedni i drugi imamo hrvate predsjednike, kako sam naveo u prethodnom postu, čini se da mnoge stvari imamo zajedničke. Spadali smo pod Habsburšku monarhiju, bili članovi saveznih država u kojima nas je neko jebao (nas srbi, njih Česi), imali predsjednika koji je bio luđak (mi Tuđmana, oni Mečiara). Oni su se razdružili mirno od čeha, mi imali rat sa Srbima, tu počinju razlike. Nikada nisu imali problema sa češkom manjinom, veća smetnja su im Mađari (koji su smetnja i u Rumunjskoj). Danas su članovi EU, a mi nismo. Kao što je i Zagreb recimo provincijska metropola, tek odnedavno glavni grad, tako je i Bratislava (nekada znana i kao Požun, ili Pressburg) jedan sivi, pomalo ružnjikavi, podosta prljavi glavni grad. Osim starog, fino upicanjenog centra ( na kojem treba još rada), ostatak grada je teški komunizam i poprilično ružne građevine. Zanimljivo je kako je ove sezone to bila destinacija za brojnu ekipu što iz Hrvatske, a što iz ostalih zemalja ovog južnoslavenskog govornog područja, tako da se gradom mogao ćuti hrvatsko-srpsko-bosansko-crnogorski na svim mogućim narječjima. Ponekad sam se čak pitao ima li u tom gradu nekoga tko nije iz ovih krajeva.
Kad se putuje u jeftinim aranžmanima, može se očekivati svakakav smještaj. Srećom, ja sam naviknut na sve, od luftmadraca po kućama u radu do fensi poslovnih hotela u Bruxellesu. Ovo me podsjetilo na davni maturalac u Pragu 1993. i boravak u nekom komunističkom studentskom domu, samo je ovaj puta bio u pitanju željeznički hotel, sagrađen u dijelu u kojem je i željeznički dom zdravlja i hitna služba, iza tržnice, sa izuzetno blatnim dvorištem. Nema veze, kreveti su bili čisti i udobni, bilo je tople vode, čak i frižider za odložiti cugu, što ti više treba. Doručak je posluživan od 6,30 do 9 sati, tako da su na njega mogli doći jedino oni koji bi se direktno vraćali iz pijančevanja, a većina je zbog mamurluka ostajala u krevetu.
„Mati opicu!“ tako se kaže mamurluk na slovačkom, koji je vrlo sličan hrvatskom i relativno lako se razumijemo. Ekipa s kojom sam putovao bila je vrlo avanturistički, a i brijački raspoložena, tako da je razbijanje alkoholom bila vrlo uobičajena praksa. Također, brijačina je uključivala vrlo intenzivni bar hopping, tako da smo u večeri prije Silvestrovog obišli barem desetak barova i noćnih klubova, od restauranta sa ciganskom glazbom uživo, do pjevanja slovačkih karaoka. Glede karaoka mislim da se pjevalo nešto poput slovačkog Letećeg odreda, barem po tonalitetu sam to zaključio, a kako se nismo dugo zadržavali niti na jednom mjestu, zbrisali smo taman nakon što sam ja tražio Karmu i Coloniu.
Sam doček uključuje uobičajeno bauljanje po gradu u s određenom dozom alkohola u krvi koja se povećavala kako se količina ponesene cuge smanjivala. Na glavnom trgu bila je predviđena domaća mjuza, a kako smo se na karaokama pokazali kao loši poznavatelji slovačke muzike, ipak smo se odlučili za obližnje Hviezdoslavove namestie (drugi veliki trg nedaleko Dunava) na kojem je bila predviđena strana mjuza. Kružila je priča i da je organiziran u nekom klubu hrvatski doček uz hrvatskog DJ-a, do kojega nismo došli, a što je možda i bolje s obzirom da i nisam baš lud da tako daleko od Hrvatske moram u disku slušati Coloniu ili Thompsona (Karma se ionako ne može izbjeći). Netom prije ponoći svi se sele na obalu Dunava gdje se upriličuje vatromet uz koncertiranje nekog Mariana Varge, koji slovi kao slovački Jean Michel Jarre (ako Boris Ćiro Gašparac slovi kao hrvatski Roy Orbison mogu Slovaci imati i svoga Jarrea). Vatromet nije bio loš, iako bi ga Pirotehnika Mirnovec bez problema odradila, ali Vargina glazba je najobičnije prangijanje po instrumentima ( a nisam baš ljubitelj ni Jarrea). Noć se nastavila na jednom od brodova na Dunavu, a završila u nekom baru ispod tržnice nedaleko od hotela. Već dolaskom u Slovačku vozač autobusa nam je natuknuo da nas kao narod ovdje «volu» (zanimljiva konjugacija). Naklonost prema Hrvatima mi je te noći potvrdila mlada Slovakinja Zuzana, makar se više radilo o naklonosti meni kao pojedincu, što mi je vjerojatno najljepša uspomena sa ovog izleta.
Jutro je ponudilo već poznate probleme: kako zaustaviti sobu koja se vrti, zašto glava tako boli, da li će bit riganja ili ne, kako se sada spakirati i krenuti za Zagreb?
Autobus pun mamurnih ljudi ipak se u podne najpospanijeg dana u godini otputio za Zagreb, preko mađarskih sporednih cesta (aranžman je izgleda uključivao i turneju po mađarskoj provinciji). Tako sam proveo jednu napornu ali dobru Novu godinu u gradu koji me ničime nije posebno impresionirao, ali ne mogu reći da mi se nije dopao. Ipak ima dušu, srednjeeuropsku, slavensku. Vidio sam ga, apsolvirao, i idemo dalje, prema drugim novim godinama i drugim novim destinacijama.