aparatczykovi zapisi

Tekst sličan ovom objavio sam prije otprilike godinu dana u vremenu za mene prilično teškom. I bio je to jedini tekst koji sam napisao u to vrijeme, i jedini koji se uslijed neke krize operativnog sustava blog.hr izbrisao.
Već od srijede koju zovemo čistom traje vrijeme korizme, kada se kršćani pripremaju za blagdan smrti i uskrsnuća Kristovog. Nije bitno u što vjerujete i kojoj se konfesiji pribrajate ili ne pribrajate, u zemlji s ovako dominantnom katoličkom većinom vjerske rituale većine ne možete izbjeći. Stvar je u tome što se u društvu dekadentnom i zabludjelom, upitnog sustava vrijednosti, izgubljenom u globalnoj zajednici 21. stoljeća, poput našeg društva, svi vjerski običaji i rituali pretvaraju mahom u političko potrošačke travestije. Svi su vjerski praznici postali povodi za manijakalni kozumerizam i beskonačna preseravanja do te mjere da su izgubili svako dostojanstvo i postali krajnje naporni i neugodni. Svi osim korizme. Korizma je u svojoj biti suprotna ideji potrošačkog društva. Kako stjecati i trošiti kada je smisao odricanje? Zato volim korizmu. Nisam baš vjernik i ne prakticiram te rituale, ali imam respekt prema tome.
Doduše, i korizma je postala pomodarstvo, i svakodnevno u seratorskom tisku možemo čitati čega su se poznati odrekli. Ljudi se raznoraznih sranja odriču, neki ne puše, neki ne stavljaju mlijeko u kavu, neki ne psuju, neki se ne voze liftom. Uglavnom zvuči kao prilično blesavo samotestiranje tolerancije na odsustvo neke navike. Svi ti će uglavnom na Uskrs upaliti cigaretu, natankati mlijeko u kavu, poslati sve u tri pizde materine, i vozikati se liftom gore dolje. Brijem da to nije smisao. Iako, nije uopće loše da se ekipa koja brije na neumjerenost bar u jednom razdoblju godine malo urazumi, to je općedruštveno pozitivna stvar, makar kratko trajala i bila motivirana krivim motivima.Tako bih ja mogao reči da sam se odrekao: vožnje Ferrarrijem, jahanja slona, igranja ruskog ruleta, hadezea i ostalog što mi i inače ne fali. Ako bih rekao da sam se odrekao seksa onda bi mi korizma fakat mogla trajati cijelu godinu.
Smisao korizme je ljubav prema bližnjemu, i odricanje da bi se nekome nešto dalo i iskazala ta ljubav. Odlučio sam da se ove godine ne odričem ničega osim onoga čega sam se ionako riješio, a bez toga mogu cijele godine. A i ljubav prema bližnjemu treba iskazivati cijele godine, a ne samo u posebnim prilikama.
Ipak, ove godine ovo vrijeme koincidira s mojim vlastitim putem u pustinju. Konačno sam se odlučio krenuti za ozbiljno spremati pravosudni, taj damoklov mač nad glavom. Zato se vraćam u NSB, zatvoriti se na neko vrijeme, koje će biti i puno duže od 40 dana. Danas sam počeo, znam kako pristupiti tome. Dok ne podredim sve u životu tome neću doći do rezultata. Svjestan sam da iziskuje žrtvu i spreman sam ju podnijeti, odreći se mnogo toga. Neki kažu, nađi nešto fora u tome. Mislim da nema ništa što je fora. Ovo će biti moj put spoznaje, moja muka i moja pokora. Znam da će biti lutanja, ali moram ići do kraja.

Kao što najavih u prethodnom postu, trebao sam se s nekim društvom u subotu kombijem otputiti na koncert Decemberistsa u Bolognu. Karta je već bila v žepu, zapravo u virtualnom žepu, odnosno kupljena online, i svi smo bili stvarno nabrijani na to. Trebao je to biti jedan lijepi izlet. Cipele za štrapaciranje na nogama, sendviči pripremljeni, sve je bilo spremno za putovanje od barem 18 sati. Ali na mjestu sastanka dolazi strašna vijest. Momak koji je bio organizator i vođa puta upravo je završio u bolnici, sa sumnjom na moždani udar (također osoba aktivna u virtualnom univerzumu, ali radi zaštite njegove privatnosti neću navoditi nick). Inače, već sam ja te Decemberistse planirao i sa Rutvicom 19. u Beču, ali izvisismo za karte. Istina, bio sam u subotu spreman i sa preostalim ljudima sjesti u vlastiti auto čak i sam izvesti 500 km do tamo i još toliko nazad radi koncerta. Ali odlučili smo ne izazivati sudbinu, ne testirati lošu karmu, i radije odustali od puta, djelom i iz solidarnosti prema bolešću spriječenom suputniku. Šteta, ali izgleda da mi Decemberistsi jednostavno nisu bili suđeni. Umjesto na putu u Bolognu poslijepodne sam proveo ispijajući pive sa dvoje simpatičnih ljudi s kojima sam trebao putovati. Unatoč svemu, bilo nam je fakat OK. Zanimljive rasprave, svojevrsni Breakfast club (sad, tako je gledao film Johna Hughesa zna što mislim), bolje reči Saturday lunch club. Jednostavno, nije mi bilo suđeno vidjeti Decemberistse uživo ove sezone. Sudbina, s njome se ne treba igrati, protiv nje se nije moguće boriti.
Da sudbina kroji raznolike scenarije, osjetio sam još prije neki dan. Naime, u petak u rano poslijepodne pojavi se mail. Moja Estonka, koju sam šarmirao tijekom lipanjskog sastančenja u Bruxellesu, tiha sjevernjakinja čiji se kruti štit baltičke rezerviranosti smekšao pred srednjeeuropskim šarmom balkanca poput mene, bila je u Zagrebu u četvrtak i provela 4 sata u gradu. Osupnut tom informacijom upitao sam je kako to da mi se nije javila prije. Ona je na to odgovorila da je poslala mail koji dan prije, ali da ja nisam odgovorio. Nikakav mail mi došao nije. Nazvao sam odmah IT administratora i poslao ga bijesno kvragu, sjetivši se kako mi se izgubio prije puta u Bruxelles mail iz Belgije sa prijedlogom rezervacije avio-karte, pa zamalo da nisam otišao. Nevjerojatno je to što serveri prepoznaju kao spam, a svakodnevno ipak prolaze hrpe Viagri, savršenih prilika za kupnju dionica koje nose sigurnu dobit i slična sranja koja zagušuju Inbox. Koja li je to bila sila koja je spriječila da taj mail dođe do mene i da se vidimo? Je li i to bila igra sudbine? Sa sudbinom se ne treba igrati. Ili ipak treba? Treba li je uzeti u svoje ruke? Na pamet mi pada mladi Corto Maltese, moj životni uzor iz stripa kojemu ću jednom posvetiti više vremena kad artikuliram misao. Jednom kada mu je kao mladiću Ciganka čitala iz dlana otkrila je da on zapravo i nema liniju sudbine. Mladi je Corto liniju sudbine tada sam nožem urezao na dlan . Tako je simbolički postao gospodar svoje sudbine, i doslovno je uzeo u svoje ruke. Sad, moja baltička prijateljica je u Austriji, i biti će tamo još dosta vremena, kod nekog prijatelja (je li to «friend», «boyfriend» ili prijatelj sa * nije mi htjela specificirati, to ću morati sam ustvrditi).
Ipak, mislim da se neću prepustiti tek tako sudbini, i nači ću načina da se vidimo. Ipak je Austrija mnogo bliže od Tallina. Kad postoji snažna volja, može biti jača i od sudbine...

Ovo je priča iz japanske provincije, iz davnih vremena. Priča je to o siromašnom seljaku, jednom od onih kakvima narodna predanja obiluju od Hokaida do Podravine. Jedne je hladne zimske noći naišao na ždrala na cesti, u bolovima ranjenog strijelom kroz krilo. Seljak je odstranio strijelu i zaliječio ždralovu ranu. Nakon nekog vremena nepoznata žena mu je došla na vrata, i primio ju je (u stvarnosti, nepoznate žene koje dolaze na vrata uglavnom ili prosjače, ili su jehovini svjedoci). Među njima se razvila ljubav i vjenčali su se. Živjeli su u siromaštvu i bijedi, kao i mnogi u narodnim predanjima slične vrste. Kako je ona bila švelja (evo rijetko korištene riječi) i poznavala je vještinu tkanja (znači, bila je i tkalja, još jedna rijetko korištena riječ), obećala je izraditi sukno (dobra riječ) koje bi on mogao prodati i zaraditi novac. Pod jednim uvjetom, on je ne smije promatrati dok tka. I ona se zatvorila u sobu i posvetila tkanju. Kako je to potrajalo, njegova radoznalost je sve više rasla s nestrpljivošću, i morao je pogledati. U sobi je ugledao ždrala, kako čupa svoje perje i ušiva ih u najljepše i najfinije sukno. Njegov pogled prema njoj razbio je čaroliju koja joj je omogućavala da nosi ljudski oblik, odletjela je i napustila ga, i zauvijek ostala ždral.
Uvijek češ pogledati iako znaš da ne bi trebao. I na drugoj strani svijeta i povijesti Orfej se osvrnuo, izvodivši Euridiku iz Hada jedino što nije smio je osvrnuti se prema njoj. Ali ipak se morao osvrnuti, i ona je bila zauvijek izgubljena. Nikada nisi na miru, uvijek te proganja radoznalost, uvijek te muče sumnje, nikada nisi siguran, uvijek češ morati zaviriti.

Ova je priča bila inspiracija za novi album Decemberistsa „The Crane Wife“ čiju interpretaciju uživo ću imati zadovoljstvo slušati ove subote u Bologni. I nije mi žao proči sav taj put da i uživo čujem tu priču.