aparatczykovi zapisi

Došao je i taj dan, dan kada mala ali odvažna grupa hrabrih hrvatskih navijača ide tamo gdje nema hrvatskih sportaša da bi navijala za sve te luđake koji lete na skijama, i naravno pošteno se ponapijala.
Ove godine DMJ se potrudio organizirati put, i na tome mu se ovim putem još jednom zahvaljujem. Osim organizatora putovanja bila je tu i krema hrvatskog bloga: Svijet u boci, Ribafish, Kaco Mortale, a imao sam čast konačno upoznati Didu99 i Euklida (kojemu posebne zahvale na orehnjači, koja se nažalost kao ni ostala hrana nije uspjela zadržati u meni dugo).
Volio bih da mogu više pisati o ovom izletu, ali bojim se da mi je memorija bila isključena alkoholom duže vrijeme i u glavi imam samo fragmente, tako da gore navedena gospoda mogu bolje posvjedočiti o onome što se zbivalo od mene samog. U svakom slučaju uputno je ne miješati pivu i bisku na praktički prazan želudac, a kao povod za output rigotine optužit ću austrijsku otrov pivu Puntigamer. Ljudi, nemojte to pit. Čovjek si uvjek, moren mamurlukom nakon ovakvih događaja, kaže da si više neće dopuštat takve stvari i raditi kretena od sebe na takav način, ali prije ili kasnije ukaže se prilika da se tako što ponovi, pa se obično i ponovi.
Osim što mi hlače moraju u pranje, jakna na kemijsko, a ruksak u smeće (pristojan Hrvat riga u ruksak, osobito u stranoj zemlji) bio je ovo u onom dijelu kojeg se sjećam (a onoga dijela kojeg se ne sjećam svi kažu da je i bolje da ga se ne sjećam), odličan izlet i pravi tulum. Kao mali tribute pokojnom Kreši Blaževiću cijeli je bus i na dolasku i na povratku pjevao Animatore.
Na kraju priče, bilo dobro, bilo ludo i pijano i izuzetno zabavno. Pravo otpuštanje kočnica.
U očekivanju Planice 2008.

Sjetio sam se jedne priče, jednog maila od prije nekoliko godina. Poslala mi ga je jedna djevojka, koju sam uzgred rečeno upoznao preko Iskrice, a radi se o osobi koja vjerovatno prati ovaj blog. Subject maila bio je "Evo jednog zanimljivog etnologa". Radilo se o njenom kolegi etnologu koji je eto ostao bez posla u Matici Hrvatskoj i tražio je neki stalni posao. Kao cijenjenom članu Hrvatskog etnološkog društva kolege su mu željeli pomoći i distribuirali su njegov životopis mailom okolo. Svjestan da ne mogu nikako pomoći jednom etnologu, počeo sam iz čiste radoznalosti čitati taj CV. Nisam puno obraćao pažnju na ime i osobne podatke. U samom curriculumu bilo je puno manje više uobičajenih stvari za jednog intelektualca, kao što su magisterij iz etnologije, glazbena škola iz violine, jedino su me posebno dojmila dva semestra filmske umjetnosti kod Peterlića, koje sam i sam oduvijek želio odslušati. Bilo je tu mnogo novinarskog rada i stručnih tekstova. Međutim, tek kad sam došao do stavke o samostalnoj glazbenoj karijeri skužio sam o kome se radi, jer autor CV-a bio je i autor mnogih skladbi koje svi dobro znamo, i osnivač grupe Animatori.
Tako se meni u kompu našao životopis etnologa bez posla, a zapravo vrlo angažiranog umjetnika Kreše Blaževića.
Krešo je prije neki dan zauvijek napustio ovaj svijet. Iza njega ostale su mnoge dobre pjesme koje rado pjevušimo osobito u ljetno doba kada su dani dugi a suknje kratke, i nema ništa ugodnije od dugog i ležernog poslijepodneva u gradu. Sunce nas zove da priđemo bliže, anđeli nas zovu da im skinemo krila, zato ne treba ti valjani razlog, zato ne treba ni filozofije....
Nema smisla spominjati sve te pjesme, svi ih dobro znamo. Sve što bih mogao spomenuti je 7 albuma s Animatorima, jedna kompilacija, jedan solo album. Znate li da je objavio i 4 knjige? Napisao je i prvu rock- autobiografiju u nas, znakovita naslova "Ostat ću mlad". I ostao je mlad, 49 nije starost, nisu još pravo ni srednje godine. I mi čemo uz njegove pjesme ostajati mladi.
Iako posjedujem njegov životopis, ne pada mi na pamet da ga objavljujem na blogu. Ipak se radi o jednom vrlo osobnom dokumentu, koji se samo igrom slučaja našao kod mene.
Kao što sam već naglašavao, mrski su mi obituariji, pa sam radije pokušao sročiti neku priču. Ovim tekstom pridružujem se drugovima po blogu koji su također odali počast ovom premalo cijenjenom, ali ipak velikom glazbeniku i autoru.

Svanuo je i taj dan, i to u 4 ujutro. Namjestio sam sat za 4, ali sam vrlo brzo po zvonjavi zaključio da je ipak prerano ustati se, te nastavio krmiti. Pravi je gušt, kad ti sat zvoni, a ti ga samo isključiš i nastaviš spavati. Pogledat ću snimku u 8 na RTL-u (njemačkom).
Došao je i taj dan. Početak nove sezone Formule 1. Nakon 15 godina nema više kralja, Michael Schumacher otišao je krajem prošle sezone u legendu. Novi ljudi, novi odnosi snaga, nova pravila. Svi smo željno iščekivali početak sezone, nervozno odbrojavajući dane. Slagale su se kombinacije, predviđao razvoj situacije, i samo oko jednoga je postignuto suglasje, a to je da je razvoj sezone krajnje nepredvidljiv. Nitko sa sigurnošću nije mogao predvidjeti prema u kojem bi pravcu ova sezona mogla ići. Nakon prve utrke, neizvjesnost nije manja, ali ipak se neke stvari naziru.
Kimi Raikonnen, zvani Ledeni (ma nije uopće) je pobijedio. Nasljednik velikog Michaela na vatrenom tronu Scuderie je pokazao: Kimi može jahati propetog konjića. Nije ga zbacio, dapače, doveo ga je do pobjede, vrlo uvjerljive, neupitne, s konkurencijom izvan domašaja retrovizora.
Stari novi prvak Fernando Alonso našao se daleko od Briatoreovih skuta, sigurnosti moćne Renaultove industrije i Flaviova harema. I dobro se snašao, u McLarenu koji zna biti i vrlo neprijateljsko okruženje. Da mu neće biti lako pokazao je i njegov momčadski kolega Lewis Hamilton, Nigger in the F1, mladi crnac. Odmah mu je na stazi dao do znanja, da iako je Fernando dvostruki svjetski prvak, to mladom nigeru niš ne znači i ne bu dobio neki posebni respekt od njega. Ako Ron Dennis ipak baš i zareži, onda bu valjda morao slušati.
Renault je podbacio. Od Fizičele nismo bolje ni očekivali, čovjek jednostavno nije kapacitet za velike stvari, to znamo odavno. Peto mjesto, pa nije ni tak loše. Heiko Kovalainen? Jedna lasta ne čini proljeće, jedna loša utrka ne čini luzera, valjda.
Williams je sramota. Koliko dugo nemaju pobjede? Što misli čiča Frank? Valja li zaista Nico Rosberg, ili je samo sin velikog oca? Tko je uopće drugi vozač? Wurz? Ma daj...
BMW? Od njih se puno očekuje ove sezone. Očekuje se pobjeda! Bojim se da Nick Heidfeld nije čovjek koji pobjeđuje, s obzirom na pokazano kroz sve te godine u Formuli 1. Još prošle godine smo zaključili da je Kubica gubica, i zato se sve nade polažu u mladog Poljaka. Danas mu je krepala makina, ali ako ih ne bude sam sjebavao, mislim da bi mogao daleko.
Red Bull daje ti krila. S Coulthardom i Webberom? Webber je prvoklasni luzer i to je već više puta pokazao, čak i uživo u Zagrebu. Za Coultharda se pak pitam, ima li u njega još štofa za pokazati. Nadam se da ima, pa škot je oduvijek bio faca, posljednji od frajera.
Honda nekako stidljiva. Ime Honda izaziva respekt i u gradskom saobraćaju Grada Zagreba. Sad, Button je jedini vozač koji je po meni zaista nasljedio slavnu titulu vječitog talenta s velikom dozom luzerstva, koju je utemeljio veliki Jean Alesi. Barrichello je vječiti drugi čovjek, osuđenik na frustracije. Nijesu se danas iskazali, nadam se da im je to bio samo loš dan.
Toyota nit smrdi nit miriši, a tak su vozili i danas. Ako tako nastave kroz sezonu imaju šanse ostati relativno nazapaženi, u što sam siguran da im nije cilj.
O ostalim timovima nemam nešto posebno ta reči, osim da su svi ugroženi činjenicom da je „Opasnost iz Japana“ Takuma Sato i dalje na stazi. Ne da se taj.
Felipe Massa je najveći tragičar dana, iako se probio u bodove. Start sa kraja poretka mu je slomio sve šanse. Pojavile su se i sumnje da ga je Ferrari namjerno sabotirao kad su skužili njegovu dobru formu. Zna se tko je zvijezda momčadi i u njega je puno uloženo, a Massa tu mora tražiti svoje mjesto i izboriti se za boljitak. Neće mu biti lako....
Naposlijetku, naši teve komentatori, Blažićko i ekipa, i dalje nastavljaju u istom tonu i valjaju nevjerovatnu hrpu gluposti uz povremene Blažićkove krikove ili stenjanja. Molim budućeg ravnatelja HRT-a da Blažićku i sugovorniku oduzmu plaću za Formulu 1, jer oni to ionako rade iz zajebancije, pa ne bi morali za to biti ni plaćeni. Ipak se radi o novcu koji mi dajemo za pretplatu. Pa ću taj prijedlog uputiti stričeku inkasatoru, uz zamolbu da se taj novac da Mladenu Jergoviću, da si čovjek kupi nekaj poštenog za obući.
Počelo je počelo, a prava uzbuđenja tek dolaze.

Dva su tjedna prošla. Prolaze ovi dani povratka učenju, povratka nacionalnoj, povratka studenstskom životu, povratka u život koji odavno nije više onaj koji ja živim. I sve to u vremenu nakon 16,30. Već neko vrijeme pokušavam pisati smislene stvari na ovaj blog, zanimljive priče, komentare i kritike društva, svoje doživljaje ma kakvi bili, koje pokušavam prikazati kao zanimljive. Imam dara za interpretaciju, kažu neki od Vas koji me redovito čitate. Nisam mislio da će mi blog ponovno poslužiti za neko ispucavanje, pa eto upravo sada mi služi tome. Trebam neko ispucavanje. Sve ovo me izluđuje, ovaj pritisak koji sam si sam nametnuo. Namjera za ostvarivanje cilja, potreba za rezultatom. A ne ide, pokušavam, ne ide. Pokušavam uhvatiti neki kontinuitet, tražim metodu. Trudim se, imam volju, cilj. Ne ide. Ne mogu se ufurati, rezultat izostaje.
Imam osjećaj kao da orem more! Kao da potežem plugom kroz svoje znanje, a sve ostaje isto, nikakva brazda ne ostaje. Nema traga. Toliko vremena, toliko uzaludnog rada, a ne osjetim rezultat. Osjećam se poput sportaša, koji nikako ne može zabiti gol ili što već, i čeka da mu se „otvori špina“.
Svjestan sam žrtve koju moram podnijeti, znam da je potrebno izolirati se koliko mogu , odreći se nekih stvari da bi se usmjerila energija na učenje. Želio bih živjeti, a imam osjećaj da život prolazi pokraj mene, da ljudi žive, rade, napreduju, zajebavaju se. Dotle sam ja osuđen na knjigu, zajedno sa još nekoliko likova na istom cilju, i naravno gomilom studentarije koja je ipak u drugom filmu. Imam osjećaj da slabo napredujem, da se umjesto znanja akumulira samo gomila frustracija i anksioznosti. Nervoza raste. Najradije iskočiti oz kože. Čekam da me krene. Pokušavam i želim postići taj stupanj duševnog mira koji mi treba da se konačno usredotočim na ono što mi je cilj i približim se konačnoj realizaciji. Ali do tog mira stvarno treba proči kroz pustinju. Kao da sam na kušnji, hoću li izdržati, ili se slomiti. Znam da je teško, kako se motivirati? Gdje nestade znam, hoću, mogu? Sve se svodi na moram, moram, moram! Znam da moram zagristi, istrgati se, zgaziti se radom da bi bilo rezultata. Činjenica da su mnogi ovo prošli prije mene me uopće mi nije utjeha, niti mi je posebna motivacija. Svako svoju muku proživljava na svoj način, svako nosi svoj križ onako kako mu se čini najprihvatljivijim. Ja još nisam siguran nosim li križ, ili guram stijenu uz brdo, ili zapravo i jedno i drugo.
Ne znam više što bih napisao u ovom izljevu vlastitog jada, već je kasno i hvata me san koji mi toliko fali. Eh,da. Uza sve te prekrasne mlade ženskinje tamo u NSB, koje mi dodatno odvlače pažnju dok ja maštam o mnogima od njih. Možda bi mi dobro došla jedna dobrovoljna kastracija?
Ovaj blog je na najboljem putu da se pretvori u svojevrsni dnevnik muka i frustracija jednog učenja za pravosudni.
Idemo dalje!!

Davno sam si bio obećao da neću pisati obituarije, i takve stvari, ali ipak ponekad nekim pojedincima moram iskazati respekt na blogu.
Prošli tjedan umro je Ivan Supek. Jedna od rijetkih pravih legendi na hrvatskoj inače duhom siromašnoj društveno-političkoj sceni. Čovjek je fakat bio svjedok vremena i dvadesetog stoljeća. Student Wernera Heisenberga, družio se sa zanimljivim ličnostima dvadesetog stoljeća: Nielsom Bohrom, Linusom Paulingom, Bertrandom Russellom i još mnogima. Ne poznajem njegov znanstveni opus, ali književni i filozofski je bio impresivan. Principijelan kroz cijeli svoj dugi život, zbog principa je najebao više puta, i ispao iz aktivnog bavljenja znanošću. Nije htio svoje znanje usmjeriti prema stvaranju oružja za armagedon. Odkantali su ga s "Ruđera" kojemu je udario temelje. Sedamdesetprva ga je uhvatila kao rektora sveučilišta. Gledajući njegovu biografiju, rekao bih da je više bio svjedok vremena nego aktivni sudionik zbivanja. Na hrvatskoj društveno-političkoj na određeni način bio je na marginama, ostajući u svojoj akademskoj distanci. Svojevremeno je osnovao perspektivnu organizaciju Pokret za demokraciju i socijalnu pravdu, koja je u devedesetima u doba traženja nekog "trećeh smjera" u hrvatskoj politici privukla razmjerno malo pažnje. Čak se Supeka predlagalo kao zajedničkog oporbenog protukandidata Tuđmanu, s čime se vjerovatno ni on sam nije baš slagao. O toj ideji su padale fore, da ako je Tuđman "otac nacije", onda bi Supek bio vjerovatno "djed nacije". Prinipijelan do kraja, Supek je ipak ostao dalje od svih dnevnopolitičkih zbivanja, i dalje svojevrsni marginalac, ali samo po moći, nimalo po značaju. Ostao je u sferi poetskog i filozofskog ispitivanja svijeta, promišljajući suvremene opasnosti za čovječanstvo i ljudskost, od masovnog naoružavanja do globalizacije. U svojim stavovima, koje sam pratio u "Nacionalu" u kolumni "Hrvatska Encyclopaedia moderna", afirmirao je ideje mirotvorstva i demokratične ljevice s kršćanskim elementom. Osim što smo od njega učili o demokraciji i socijalnoj pravdi, naučili smo i nešto o životu, da je za zdravu dugovječnost važno biti stalno mentalno aktivan i željan novih znanja. Sve je u glavi.
Na hrvatskoj sceni nema više ljudi poput Ivana Supeka, Vlade Gotovca i Vladimira Primorca. Intelektualne i moralne vertikale nestaju, ostaje samo hrpa mediokriteta.

Povratak u Nacionalnu izaziva mi razne flashbackove. U borbi sa koncentracijom, i bolnim pokušajima usredotočenja na rad i materiju, svakakve stvari mi padaju na pamet. Sve mi se čini da ću tamo ugledati lica koja sam pamtio iz tih dugih studentskih godina, ali njih više nema tamo (osim par već spomenutih legendi). I tako isplivaju flashbackovi, sjećanja na ljude i zbivanja davno potisnute. Ne zaboravljene, jer smatram da se ništa ne zaboravlja, sve ostaje zapisano na tom cerebralnom hardu, samo je pitanje kako doći do davno potisnutih datoteka. Tako mi je na pamet pala jedna djevojka, jedna pomalo potisnuta tužna priča, za koju mi se čini da je zaborav sve više obavija. Meni je pala na pamet strana priče koja mi je poznata i koja me se tiče, i imam potrebu da je ispričam. Priča je to o jednoj djevojci koju sam upoznao davnih devedesetih u godinama još kakvog-takvog redovnog studiranja, zapravo na trećoj godini faksa, taman prije nego sam je prvi puta pao i moj redovni hod po faksu otišao u kurac. Mislim da se radilo o Klarićevom seminaru iz građanskog, a možda se i varam, nešto nije štimalo sa grupama i skužili smo se tek pri dijeljenju potpisa. Koji put introspekcije, vraća mi se sve više detalja tih sjećanja.... Nije bila osobito privlačna, pa ipak, bila mi je zanimljiva, a bio sam i ja njoj zanimljiv u tom trenutku, i smogao sam hrabrosti da je pozovem na kavu. Inače, u to vrijeme nisam bio baš zanimljiv mnogim ženama, tako da ove kojima jesam nisam smio ispustiti. Nije to bio baš date iz snova, ali ipak sam se potrudio biti faca, otpratio je čak do Črnomerca (tam je negdje gore stanovala). I makar sam tražio put, ne do njenog srca, od tog sam brzo odustao, već negdje drugdje, khm, malo niže, sva vrata bijahu zatvorena. Tako čovjek brzo izgubi interes i ode dalje. Nismo se više čuli, a niti vidjeli jedno dvije godine, kada smo se opetovano susreli u Nacionalnoj. Bili dio iste ekipe za kave, i razna druženja na NSB bazi. Popustila je skroz na faksu, ponešto promijenila ponašanje. Ekipa je u njenom odsustvu na kavama pričala o njenim ispadima kad bi se išlo van. Zli jezici koristili su je za zbijanje anegdota. S vremenom je odjebala ekipu, s mnogima se s kojima je bila zaista dobra pokačila. Ja se nisam družio više baš s tim ljudima, i nisam znao cijeli tijek tog raspada. Znam da je na jednu osobu koju je smatrala najbližom bila osobito bijesna. Ta je osoba bježala od nje, jer ju smatrala neuračunljivom i napasnom. A zaista je postajala, fizički se promijenila, udebljavši se preko svih granica. Jednoga sam dana i ja postao kolateralna žrtva njenih psihičkih poremećaja. Dok sam mirno učio u učioni na trećem katu, pristupila mi je vidljivog bijesa u očima. Napala me s optužbama o stvarima s kojima nisam imao baš nikakve veze, a ticale su se njene bivše prijateljice koja ju je izbjegavala kao neuračunljivu. Izderala se na mene, prijetila mi je smrću, kopanjem očiju, a čini mi se da kastraciju ipak nije spominjala. Vikanje u prostoru gdje se inače šapče značilo je spektakl za ne baš malobrojnu publiku, zamislite kako je to kad u neugodnoj situaciji u vas bulji jedno pedeset očiju. Zajedljivci koji su promatrali incident ne znajući razloge, odmah su mi počeli nuditi brojeve ginekologa koji obavljaju „one poslove“, zlurado predmnijevajući da se radi o neplaniranoj oplodnji.
Nakon toga, i ja sam je počeo izbjegavati. S vremenom se izgubila i iz NSB-a i sa faksa, a i iz vida na neki način. Nitko čini se nije mario što je s njom, nekima je bilo važno samo da je što dalje od njih. I sam sam zaboravio na nju, smetnuo s uma što je s njom bilo, zaokupljen svima ostalim stvarima koje su mi bile od egzistencijalne važnosti, kao što je završavanje faksa i traženje posla. Sve dok jednog dana kad sam već uvelike radio, nisam u Večernjaku naletio na osmrtnicu sa njenim imenom i prezimenom. Nije bilo greške, nema baš puno ljudi koji se tako zovu, a da imaju isto toliko godina, i imena ožaloščenih su odgovarala. I od rijetkih zajedničkih znanaca s kojima sam imao kontakta, nitko nije znao što je bilo. Da li je bolest s njene psihe prešla i na tijelo, i odvela je u smrt? Da li je dignula ruku na sebe, kao što to ljudi znaju napraviti u dubokim krizama? Bilo mi je izuzetno žao, jer sam imao dojam da je bila nekako zaboravljena od svih nas prolaznika u njenom životu. Pogodila me njena smrt, i to osobno. Uvijek postoji neka prva osoba u tvom emocionalnom životu, prva s kojom češ izaći, prva s kojom češ se poljubiti, prva s kojom češ voditi ljubav, prva koju češ zaista voljeti. Ona nije bila niti jedna od prethodno navedenih, ali je prva osoba s kojom sam nešto pokušavao, koja više nije živa. Možda zvuči sebično i egoistično, ali u njenoj smrti osjetio sam i vlastitu smrtnost.
I ovih dana me obuzela neka tuga kada sam je sjetio. Tuga jer mi se čini da je njenu tužnu priču počeo sve više obavijati zaborav kojeg vrijeme donosi. Ja sam je se eto sjetio, u tišini NSB-a ovih dana, i imao sam potrebu ispričati ono što znam.
Ovo je istinita priča o stvarnim ljudima. Ako je netko nekoga možda prepoznao, bolje neka to zadrži za sebe. Dovoljno je tužna ionako...

Na putu svoje muke, poznatije kao spremanje pravosudnog, uputio sam se nakon posla u NSB. Mjesto gdje sam proveo mnoge dane u razdoblju od 1997. do 2002., drugom i zadnjem razdoblju svog studiranja. Bilo mi je tako neobično vratiti se tamo, nakon pet godina. Mislim, bio sam prošle jeseni pogledati nešto, obavit neki poslić, ali ovoga puta sam se vratio učiti, konačno. Prolazim tim prostorima i tražim mjesto, a peru me flashbackovi. Koliko sam vremena proveo ovdje, koliko ljudi, događaja, priča, što je sve proletilo kroz to studentsko razdoblje. NSB je bio mjesto gdje se zaista studiralo. Ljudi su se družili, susretali, neki i zaljubljivali jedni u druge, poneki i ostali skupa. Zapravo, bilo je to jedino mjesto mog pravog studentskog života, s obzirom da sa faksom nisam imao previše veze i dolazio sam na njega jednom tjedno.
Čudno je vratiti se u prostor u kojem si provodio dobar dio svog svakog dana nakon toliko godina, i s reprizom posla za koji si mislio da si odradio prije mnogo godina. Vrludajući među stolovima tražim neka poznata lica, kojih više nema jer je njihovo studentsko doba kao i moje završilo. Ali ima još legendi, osim ponekih koji se isto bave pravosudnim nalazim neke ljude koji studiraju još iz vremena kad sam i ja studirao. Što je najbolje, nalazim i neke likove koje sam viđao još kad sam tek počeo dolaziti u NSB, a to je bilo početkom 1997. I neki od tih još uvijek nisu ni pri kraju faksa, ne znam kako im se da tako ispraćati generacije studenata. Koja loša situacija, tako se okameniti u vremenu. Život prolazi, a ti vječni student.
Popivši piće s nekima iz stare ekipe, učinilo mi se kao da nije prošlo toliko godina. Dok smo tako brijali po petom katu (katu s birtijom), i uživali u pogledu na mnogobrojno prekrasno žensko, čime je nacionalna oduvijek obilovala, imao sam dojam da je ponovno 2001. i da razmišljam o završavanju fakulteta. Stvarnost je ipak posve drugačija, nije 2001. i nisam onaj isti čovjek koji je tamo bio 2001. Danas sam ipak nešto drugačiji od onoga koji je izašao iz nacionalne na diplomski davne veljače 2002.
Ipak, moram si u glavi ponovno isfurati studentski film, barem u onome segmentu vezanom za učenje. Moram si ponovno postaviti imperative i kratkoročne ciljeve koje sam si postavljao kao student, a to su polaganja ispita. Zapravo, živjelo se od ispita do ispita i radi ispita, i kad je trebalo ići na rokove onda nije bilo ničega drugog u životu što bi ti poremetilo koncentraciju. Nakon što položiš ispit onda otprilike jedan vikend slaviš to, a dalje se bacaš na nove zadatke i sadržaje. Sad se ponovno treba ufurati u taj film. Jer znam, ako ne pristupim pravosudnom kao da mi je to posljednje što ću ikada učiniti, neće biti rezultata. A to nije lako ni jednostavno. Jedno teško putovanje počinje....