aparatczykovi zapisi

Davno sam si bio obećao da neću pisati obituarije, i takve stvari, ali ipak ponekad nekim pojedincima moram iskazati respekt na blogu.
Prošli tjedan umro je Ivan Supek. Jedna od rijetkih pravih legendi na hrvatskoj inače duhom siromašnoj društveno-političkoj sceni. Čovjek je fakat bio svjedok vremena i dvadesetog stoljeća. Student Wernera Heisenberga, družio se sa zanimljivim ličnostima dvadesetog stoljeća: Nielsom Bohrom, Linusom Paulingom, Bertrandom Russellom i još mnogima. Ne poznajem njegov znanstveni opus, ali književni i filozofski je bio impresivan. Principijelan kroz cijeli svoj dugi život, zbog principa je najebao više puta, i ispao iz aktivnog bavljenja znanošću. Nije htio svoje znanje usmjeriti prema stvaranju oružja za armagedon. Odkantali su ga s "Ruđera" kojemu je udario temelje. Sedamdesetprva ga je uhvatila kao rektora sveučilišta. Gledajući njegovu biografiju, rekao bih da je više bio svjedok vremena nego aktivni sudionik zbivanja. Na hrvatskoj društveno-političkoj na određeni način bio je na marginama, ostajući u svojoj akademskoj distanci. Svojevremeno je osnovao perspektivnu organizaciju Pokret za demokraciju i socijalnu pravdu, koja je u devedesetima u doba traženja nekog "trećeh smjera" u hrvatskoj politici privukla razmjerno malo pažnje. Čak se Supeka predlagalo kao zajedničkog oporbenog protukandidata Tuđmanu, s čime se vjerovatno ni on sam nije baš slagao. O toj ideji su padale fore, da ako je Tuđman "otac nacije", onda bi Supek bio vjerovatno "djed nacije". Prinipijelan do kraja, Supek je ipak ostao dalje od svih dnevnopolitičkih zbivanja, i dalje svojevrsni marginalac, ali samo po moći, nimalo po značaju. Ostao je u sferi poetskog i filozofskog ispitivanja svijeta, promišljajući suvremene opasnosti za čovječanstvo i ljudskost, od masovnog naoružavanja do globalizacije. U svojim stavovima, koje sam pratio u "Nacionalu" u kolumni "Hrvatska Encyclopaedia moderna", afirmirao je ideje mirotvorstva i demokratične ljevice s kršćanskim elementom. Osim što smo od njega učili o demokraciji i socijalnoj pravdi, naučili smo i nešto o životu, da je za zdravu dugovječnost važno biti stalno mentalno aktivan i željan novih znanja. Sve je u glavi.
Na hrvatskoj sceni nema više ljudi poput Ivana Supeka, Vlade Gotovca i Vladimira Primorca. Intelektualne i moralne vertikale nestaju, ostaje samo hrpa mediokriteta.