Na putu svoje muke, poznatije kao spremanje pravosudnog, uputio sam se nakon posla u NSB. Mjesto gdje sam proveo mnoge dane u razdoblju od 1997. do 2002., drugom i zadnjem razdoblju svog studiranja. Bilo mi je tako neobično vratiti se tamo, nakon pet godina. Mislim, bio sam prošle jeseni pogledati nešto, obavit neki poslić, ali ovoga puta sam se vratio učiti, konačno. Prolazim tim prostorima i tražim mjesto, a peru me flashbackovi. Koliko sam vremena proveo ovdje, koliko ljudi, događaja, priča, što je sve proletilo kroz to studentsko razdoblje. NSB je bio mjesto gdje se zaista studiralo. Ljudi su se družili, susretali, neki i zaljubljivali jedni u druge, poneki i ostali skupa. Zapravo, bilo je to jedino mjesto mog pravog studentskog života, s obzirom da sa faksom nisam imao previše veze i dolazio sam na njega jednom tjedno.
Čudno je vratiti se u prostor u kojem si provodio dobar dio svog svakog dana nakon toliko godina, i s reprizom posla za koji si mislio da si odradio prije mnogo godina. Vrludajući među stolovima tražim neka poznata lica, kojih više nema jer je njihovo studentsko doba kao i moje završilo. Ali ima još legendi, osim ponekih koji se isto bave pravosudnim nalazim neke ljude koji studiraju još iz vremena kad sam i ja studirao. Što je najbolje, nalazim i neke likove koje sam viđao još kad sam tek počeo dolaziti u NSB, a to je bilo početkom 1997. I neki od tih još uvijek nisu ni pri kraju faksa, ne znam kako im se da tako ispraćati generacije studenata. Koja loša situacija, tako se okameniti u vremenu. Život prolazi, a ti vječni student.
Popivši piće s nekima iz stare ekipe, učinilo mi se kao da nije prošlo toliko godina. Dok smo tako brijali po petom katu (katu s birtijom), i uživali u pogledu na mnogobrojno prekrasno žensko, čime je nacionalna oduvijek obilovala, imao sam dojam da je ponovno 2001. i da razmišljam o završavanju fakulteta. Stvarnost je ipak posve drugačija, nije 2001. i nisam onaj isti čovjek koji je tamo bio 2001. Danas sam ipak nešto drugačiji od onoga koji je izašao iz nacionalne na diplomski davne veljače 2002.
Ipak, moram si u glavi ponovno isfurati studentski film, barem u onome segmentu vezanom za učenje. Moram si ponovno postaviti imperative i kratkoročne ciljeve koje sam si postavljao kao student, a to su polaganja ispita. Zapravo, živjelo se od ispita do ispita i radi ispita, i kad je trebalo ići na rokove onda nije bilo ničega drugog u životu što bi ti poremetilo koncentraciju. Nakon što položiš ispit onda otprilike jedan vikend slaviš to, a dalje se bacaš na nove zadatke i sadržaje. Sad se ponovno treba ufurati u taj film. Jer znam, ako ne pristupim pravosudnom kao da mi je to posljednje što ću ikada učiniti, neće biti rezultata. A to nije lako ni jednostavno. Jedno teško putovanje počinje....
Post je objavljen 02.03.2007. u 01:28 sati.