Povratak u Nacionalnu izaziva mi razne flashbackove. U borbi sa koncentracijom, i bolnim pokušajima usredotočenja na rad i materiju, svakakve stvari mi padaju na pamet. Sve mi se čini da ću tamo ugledati lica koja sam pamtio iz tih dugih studentskih godina, ali njih više nema tamo (osim par već spomenutih legendi). I tako isplivaju flashbackovi, sjećanja na ljude i zbivanja davno potisnute. Ne zaboravljene, jer smatram da se ništa ne zaboravlja, sve ostaje zapisano na tom cerebralnom hardu, samo je pitanje kako doći do davno potisnutih datoteka. Tako mi je na pamet pala jedna djevojka, jedna pomalo potisnuta tužna priča, za koju mi se čini da je zaborav sve više obavija. Meni je pala na pamet strana priče koja mi je poznata i koja me se tiče, i imam potrebu da je ispričam. Priča je to o jednoj djevojci koju sam upoznao davnih devedesetih u godinama još kakvog-takvog redovnog studiranja, zapravo na trećoj godini faksa, taman prije nego sam je prvi puta pao i moj redovni hod po faksu otišao u kurac. Mislim da se radilo o Klarićevom seminaru iz građanskog, a možda se i varam, nešto nije štimalo sa grupama i skužili smo se tek pri dijeljenju potpisa. Koji put introspekcije, vraća mi se sve više detalja tih sjećanja.... Nije bila osobito privlačna, pa ipak, bila mi je zanimljiva, a bio sam i ja njoj zanimljiv u tom trenutku, i smogao sam hrabrosti da je pozovem na kavu. Inače, u to vrijeme nisam bio baš zanimljiv mnogim ženama, tako da ove kojima jesam nisam smio ispustiti. Nije to bio baš date iz snova, ali ipak sam se potrudio biti faca, otpratio je čak do Črnomerca (tam je negdje gore stanovala). I makar sam tražio put, ne do njenog srca, od tog sam brzo odustao, već negdje drugdje, khm, malo niže, sva vrata bijahu zatvorena. Tako čovjek brzo izgubi interes i ode dalje. Nismo se više čuli, a niti vidjeli jedno dvije godine, kada smo se opetovano susreli u Nacionalnoj. Bili dio iste ekipe za kave, i razna druženja na NSB bazi. Popustila je skroz na faksu, ponešto promijenila ponašanje. Ekipa je u njenom odsustvu na kavama pričala o njenim ispadima kad bi se išlo van. Zli jezici koristili su je za zbijanje anegdota. S vremenom je odjebala ekipu, s mnogima se s kojima je bila zaista dobra pokačila. Ja se nisam družio više baš s tim ljudima, i nisam znao cijeli tijek tog raspada. Znam da je na jednu osobu koju je smatrala najbližom bila osobito bijesna. Ta je osoba bježala od nje, jer ju smatrala neuračunljivom i napasnom. A zaista je postajala, fizički se promijenila, udebljavši se preko svih granica. Jednoga sam dana i ja postao kolateralna žrtva njenih psihičkih poremećaja. Dok sam mirno učio u učioni na trećem katu, pristupila mi je vidljivog bijesa u očima. Napala me s optužbama o stvarima s kojima nisam imao baš nikakve veze, a ticale su se njene bivše prijateljice koja ju je izbjegavala kao neuračunljivu. Izderala se na mene, prijetila mi je smrću, kopanjem očiju, a čini mi se da kastraciju ipak nije spominjala. Vikanje u prostoru gdje se inače šapče značilo je spektakl za ne baš malobrojnu publiku, zamislite kako je to kad u neugodnoj situaciji u vas bulji jedno pedeset očiju. Zajedljivci koji su promatrali incident ne znajući razloge, odmah su mi počeli nuditi brojeve ginekologa koji obavljaju „one poslove“, zlurado predmnijevajući da se radi o neplaniranoj oplodnji.
Nakon toga, i ja sam je počeo izbjegavati. S vremenom se izgubila i iz NSB-a i sa faksa, a i iz vida na neki način. Nitko čini se nije mario što je s njom, nekima je bilo važno samo da je što dalje od njih. I sam sam zaboravio na nju, smetnuo s uma što je s njom bilo, zaokupljen svima ostalim stvarima koje su mi bile od egzistencijalne važnosti, kao što je završavanje faksa i traženje posla. Sve dok jednog dana kad sam već uvelike radio, nisam u Večernjaku naletio na osmrtnicu sa njenim imenom i prezimenom. Nije bilo greške, nema baš puno ljudi koji se tako zovu, a da imaju isto toliko godina, i imena ožaloščenih su odgovarala. I od rijetkih zajedničkih znanaca s kojima sam imao kontakta, nitko nije znao što je bilo. Da li je bolest s njene psihe prešla i na tijelo, i odvela je u smrt? Da li je dignula ruku na sebe, kao što to ljudi znaju napraviti u dubokim krizama? Bilo mi je izuzetno žao, jer sam imao dojam da je bila nekako zaboravljena od svih nas prolaznika u njenom životu. Pogodila me njena smrt, i to osobno. Uvijek postoji neka prva osoba u tvom emocionalnom životu, prva s kojom češ izaći, prva s kojom češ se poljubiti, prva s kojom češ voditi ljubav, prva koju češ zaista voljeti. Ona nije bila niti jedna od prethodno navedenih, ali je prva osoba s kojom sam nešto pokušavao, koja više nije živa. Možda zvuči sebično i egoistično, ali u njenoj smrti osjetio sam i vlastitu smrtnost.
I ovih dana me obuzela neka tuga kada sam je sjetio. Tuga jer mi se čini da je njenu tužnu priču počeo sve više obavijati zaborav kojeg vrijeme donosi. Ja sam je se eto sjetio, u tišini NSB-a ovih dana, i imao sam potrebu ispričati ono što znam.
Ovo je istinita priča o stvarnim ljudima. Ako je netko nekoga možda prepoznao, bolje neka to zadrži za sebe. Dovoljno je tužna ionako...
Post je objavljen 05.03.2007. u 23:21 sati.