Kao što najavih u prethodnom postu, trebao sam se s nekim društvom u subotu kombijem otputiti na koncert Decemberistsa u Bolognu. Karta je već bila v žepu, zapravo u virtualnom žepu, odnosno kupljena online, i svi smo bili stvarno nabrijani na to. Trebao je to biti jedan lijepi izlet. Cipele za štrapaciranje na nogama, sendviči pripremljeni, sve je bilo spremno za putovanje od barem 18 sati. Ali na mjestu sastanka dolazi strašna vijest. Momak koji je bio organizator i vođa puta upravo je završio u bolnici, sa sumnjom na moždani udar (također osoba aktivna u virtualnom univerzumu, ali radi zaštite njegove privatnosti neću navoditi nick). Inače, već sam ja te Decemberistse planirao i sa
Rutvicom 19. u Beču, ali izvisismo za karte. Istina, bio sam u subotu spreman i sa preostalim ljudima sjesti u vlastiti auto čak i sam izvesti 500 km do tamo i još toliko nazad radi koncerta. Ali odlučili smo ne izazivati sudbinu, ne testirati lošu karmu, i radije odustali od puta, djelom i iz solidarnosti prema bolešću spriječenom suputniku. Šteta, ali izgleda da mi Decemberistsi jednostavno nisu bili suđeni. Umjesto na putu u Bolognu poslijepodne sam proveo ispijajući pive sa dvoje simpatičnih ljudi s kojima sam trebao putovati. Unatoč svemu, bilo nam je fakat OK. Zanimljive rasprave, svojevrsni Breakfast club (sad, tako je gledao film Johna Hughesa zna što mislim), bolje reči Saturday lunch club. Jednostavno, nije mi bilo suđeno vidjeti Decemberistse uživo ove sezone. Sudbina, s njome se ne treba igrati, protiv nje se nije moguće boriti.
Da sudbina kroji raznolike scenarije, osjetio sam još prije neki dan. Naime, u petak u rano poslijepodne pojavi se mail. Moja Estonka, koju sam šarmirao tijekom lipanjskog sastančenja u Bruxellesu, tiha sjevernjakinja čiji se kruti štit baltičke rezerviranosti smekšao pred srednjeeuropskim šarmom balkanca poput mene, bila je u Zagrebu u četvrtak i provela 4 sata u gradu. Osupnut tom informacijom upitao sam je kako to da mi se nije javila prije. Ona je na to odgovorila da je poslala mail koji dan prije, ali da ja nisam odgovorio. Nikakav mail mi došao nije. Nazvao sam odmah IT administratora i poslao ga bijesno kvragu, sjetivši se kako mi se izgubio prije puta u Bruxelles mail iz Belgije sa prijedlogom rezervacije avio-karte, pa zamalo da nisam otišao. Nevjerojatno je to što serveri prepoznaju kao spam, a svakodnevno ipak prolaze hrpe Viagri, savršenih prilika za kupnju dionica koje nose sigurnu dobit i slična sranja koja zagušuju Inbox. Koja li je to bila sila koja je spriječila da taj mail dođe do mene i da se vidimo? Je li i to bila igra sudbine? Sa sudbinom se ne treba igrati. Ili ipak treba? Treba li je uzeti u svoje ruke? Na pamet mi pada mladi Corto Maltese, moj životni uzor iz stripa kojemu ću jednom posvetiti više vremena kad artikuliram misao. Jednom kada mu je kao mladiću Ciganka čitala iz dlana otkrila je da on zapravo i nema liniju sudbine. Mladi je Corto liniju sudbine tada sam nožem urezao na dlan . Tako je simbolički postao gospodar svoje sudbine, i doslovno je uzeo u svoje ruke. Sad, moja baltička prijateljica je u Austriji, i biti će tamo još dosta vremena, kod nekog prijatelja (je li to «friend», «boyfriend» ili prijatelj sa * nije mi htjela specificirati, to ću morati sam ustvrditi).
Ipak, mislim da se neću prepustiti tek tako sudbini, i nači ću načina da se vidimo. Ipak je Austrija mnogo bliže od Tallina. Kad postoji snažna volja, može biti jača i od sudbine...
