Žena ždral
Ovo je priča iz japanske provincije, iz davnih vremena. Priča je to o siromašnom seljaku, jednom od onih kakvima narodna predanja obiluju od Hokaida do Podravine. Jedne je hladne zimske noći naišao na ždrala na cesti, u bolovima ranjenog strijelom kroz krilo. Seljak je odstranio strijelu i zaliječio ždralovu ranu. Nakon nekog vremena nepoznata žena mu je došla na vrata, i primio ju je (u stvarnosti, nepoznate žene koje dolaze na vrata uglavnom ili prosjače, ili su jehovini svjedoci). Među njima se razvila ljubav i vjenčali su se. Živjeli su u siromaštvu i bijedi, kao i mnogi u narodnim predanjima slične vrste. Kako je ona bila švelja (evo rijetko korištene riječi) i poznavala je vještinu tkanja (znači, bila je i tkalja, još jedna rijetko korištena riječ), obećala je izraditi sukno (dobra riječ) koje bi on mogao prodati i zaraditi novac. Pod jednim uvjetom, on je ne smije promatrati dok tka. I ona se zatvorila u sobu i posvetila tkanju. Kako je to potrajalo, njegova radoznalost je sve više rasla s nestrpljivošću, i morao je pogledati. U sobi je ugledao ždrala, kako čupa svoje perje i ušiva ih u najljepše i najfinije sukno. Njegov pogled prema njoj razbio je čaroliju koja joj je omogućavala da nosi ljudski oblik, odletjela je i napustila ga, i zauvijek ostala ždral.
Uvijek češ pogledati iako znaš da ne bi trebao. I na drugoj strani svijeta i povijesti Orfej se osvrnuo, izvodivši Euridiku iz Hada jedino što nije smio je osvrnuti se prema njoj. Ali ipak se morao osvrnuti, i ona je bila zauvijek izgubljena. Nikada nisi na miru, uvijek te proganja radoznalost, uvijek te muče sumnje, nikada nisi siguran, uvijek češ morati zaviriti.
Ova je priča bila inspiracija za novi album Decemberistsa „The Crane Wife“ čiju interpretaciju uživo ću imati zadovoljstvo slušati ove subote u Bologni. I nije mi žao proči sav taj put da i uživo čujem tu priču.
|
