Tek je prošlo 8 dana, ali mislim da smo ipak dovoljno udaljeni od 2006. Pristojna udaljenost, zahvalna distanca. Ali događaji su još živi, ipak je naše mjerenje vremena beznačajno u cijelom prostorno-vremenskom tijeku stvari. Činjenica da se promijenila neka znamenka još je beznačajnija od same pojave promjene položaja zemlje u odnosu prema suncu, koja određuje koliko će nam dugo trajati dan, a donedavno je određivala barem u nekoj mjeri koje će nam godišnje doba biti. Danas očigledno više nema godišnjih doba, na to smo u nekoj mjeri i sami utjecali, ali duljina dana i noći se ipak ne mogu tako lako promijeniti.
Nastranu astronomsko-klimatološka promišljanja, ovo su dani u kojima mnogi ljudi, a među njima i stanovnici virtualnog univerzuma kolokvijalno zvanog blogosfera osobito skloni dijeljenju svojih misli s drugima, svode račune iz prethodne godine i najavljuju planove za ovu koja je počela.
Planirati bilo što u životu nije osobito zahvalno, bar mi se tako čini. Dobro je imati ideje, i barem neke vizije kako ih realizirati, i stremiti prema realizaciji te ideje. Planovi, uglavnom se izjalove, nešto ti ih poremeti, i ode sve kvragu. Ne izgleda mi zahvalno planirati. Život je ono što ti se događa dok ti radiš planove, rekao je još Lennon.
Više vidim zadatke koje treba riješiti, ciljeve koje treba ostvariti, pokušavam tako postaviti stvari. Neke stvari vučem u životu već dugo, a život me odvlači od njih. Nisam položio pravosudni. Nekome zvuči kao konkretan i jednostavan zadatak, ali meni velik kao zgrada i predviđa velika odricanja. Kada bih bio siguran da će mi to donijeti bolji život, da će mi poteći med i mlijeko (ili barem jogurt, bioaktiv), pustio bih sve i posvetio se samo tome. Tako nešto nije izvjesno, ovo je tek formalna pretpostavka za ostvarivanje nekih mojih ideja. Formalna pretpostavka, ali tako neugodna i zahtjevna. Ipak, gledam na to kao na krunu mog stručnog usavršavanja, onu završnu kremu na torti koju sam tako dugo pripremao. Možda dajem svemu tome prevelik značaj, ali samo ako uzdignem to pitanje na taj nivo, nivo budističkog koana (možda krivo tumačim), onda ću ga i riješiti. Samo to vidim kao konkretni zadatak, drugo ćemo rješavati usput.
2006. koja je otišla bila je godina koju ću zaista zapamtiti. Pamtim svaku godinu, ali ovu ću zapamtiti. Loša godina? Nema loših godina, svaka koju preživiš je dobra s obzirom na sretnu okolnost da si je preživio. Bila je ovo godina mnogih događaja, kad je svedem na neke zajedničke nazivnike bila je to godina smrti, ljubavi i putovanja. Bila je ovo godina u kojoj sam izgubio člana svoje uže obitelji, koja se potom nepovratno izmijenila, kao i moj obiteljski život, a na neki način izgubio sam i još neke druge drage ljude. Makar je taj događaj u mnogome obilježio cijelu ovu godinu, nadam se da sam ga prihvatio, i preživio. Neka od brojnih putovanja (5 značajnih putovanja u inozemstvo, svako opisano na ovom blogu), označila su i dobre uspjehe u mojoj karijeri, konačno je moje ime postalo u nekim krugovima poznato, a pokazalo je to i povjerenje koje mi se ukazuje za teške zadatke. Osim putovanja, to mi nije donijelo neku posebnu dobit, ali vjerujem u ulaganja u budućnost i da će se sve to kad tad vratiti. Ostalo je mnogo nezavršenih poslova, i to je ostavština za 2007.
Na kraju svih tih stvari najradije bih 2006. pamtio kao godinu ljubavi u kojoj sam osjetio taj jedan već pomalo zaboravljeni osjećaj, da se mogu zaljubiti. Nisam vjerovao da je to moguće, pa vidiš vraga, jeste...
Sve te događaje treba preživjeti, proživjeti hladne glave, i nakon svih tih emocionalnih oscilacija ostati normalan, razuman i ići svojim putem dalje. To su zadaci za 2007., ostati živ i zdrav, normalan, posložiti neke stvari, donijeti neke odluke, završiti zaostale i započete poslove, započeti nove poslove. U svakom pogledu napredovati. U svakom pogledu ići dalje. Zapravo, vrlo jednostavno.
Post je objavljen 09.01.2007. u 01:04 sati.