Prije neki dan umro je momak zvan Zmija. Več proglašeni heroj ulice, umro je u višemjesečnim mukama nakon što ga je ranio pljačkaš banke kojega je pokušao zaustaviti. Herojski čin, bez daljnjega, ali i tragična, i nažalost potpuno besmislena žrtva. Koliko sam mogao skužiti, Zmija je bio tipični momak iz kvarta, kakve svi mi kvartovski ljudi dobro poznajemo. Več srednjovječni kvartovski tough guy, ratni veteran bez obitelji koji je mirno ispijao svoju pivu i ispunjvao listić za kladionicu toga dana kad se to dogodilo. I koji li ga je nerv tjerao da s frendom Rikijem prekine idilu svoje kvartovske birtije, i krene na pljačkaše banke? Krene u obranu nekog sasvim tuđeg interesa, novca koji je vjerovatno bio osiguran i pripada banci, nečije uplaćene rate kredita i ostala davanja, novca koji pripada korporaciji. On sigurno nije razmišljao o tome, reagirao je trenutno, znao je da se treba angažirati i da treba djelovati. Vjerujem da ga je taj isti nerv odveo i 1991. na ratište, volja za angažmanom i djelovanjem. I kuda ga je slušanje tog instinkta dovelo? U dugu, polaganu i bolnu smrt. I sada će dobiti ulicu. Lijepo, ali to njemu sada stvarno malo znači.
Cijenim njegov čin, ali ga smatram besmislenim. U ovo vrijeme individualizma, i minding his/her own bussinessa, vrijeme kada je opće dobro podređeno dobru pojedinca koji ima dovoljno moći da njime ovlada, ovakvi nesebični potezi za opću dobrobit izgledaju plemenito ali besmisleno. Još gore, riskirati život radi nečega što pripada nekome drugome (u ovom slučaju novca koji pripada banci) ponašanje je koje predstavlja iznimku u današnjem društvu. Iznimku koja gotovo i nema šanse da postane pravilo. Osobno sumnjam da bih ikada tako postupio, vjerovatno bih priznao sam sebi da nemam muda za tako što, ostao po strani, održavajući low profile i trudeći se da ne skrećem pažnju na sebe. Sjetim se 1991. i kako mi je tada bilo pomalo krivo što zbog mladosti ne mogu i ja ići u rat (kasnije sam saznao i da je bilo mojih vršnjaka u ratu, makar linija fronte nije nikako mjesto za klince). Iz današnje perspektive, nije mi nimalo krivo, dapače, smatram se sretnim što sam bio premlad da prolazim tu priču. Iz današnje perspektive nisam siguran da bi se angažirao u tako nečemu, da ja ratujem a netko istovremeno radi bussiness. Nemam ni približno više motivacije angažirati se na nečemu što nije isključivo moja vlastita ili dobrobit mojih najbližih. Možda iz mene progovara cinizam i razočaranje današnjim društvom, ali zaista mi se tako čini. Možda bi svijet bio bolji da đaneri ne pljačkaju banke, možda bi svijet bio bolji da smo svi spremni na nesebičan angažman za opće dobro u svakom trenutku, kao što je bio Zmija.
Post je objavljen 30.01.2007. u 00:24 sati.