Ovim tekstom se na neki način nastavljam na DMJ-a i jedan njegov ne tako davni post o Trgu Petra Preradovića, poznatom i kao Cvjetni trg, njegovoj prošlosti i njegovoj budućnosti. Ovo je trebalo bit napisao još prije tjedan dana, kada me nacimao pisati o tome tjednik „Nacional“ a i istoga gazde besplatna tiskovina „Zagreb news“. Ciničan i neugodan, tračerski i blatiteljski list kakav je „Nacional“ svrstao se u glavne zagovaratelje projekta kojim bi poduzetnik Tomislav Horvatinčić spojio Cvjetnjak sa Gundulićevom, usput izgrađujući gomilu poslovnih prostora i garaža koje se plaćaju. Prosto je nevjerovatno s kojom naklonošću je „Nacional“ stupio u obranu Horvatinčićevog projekta proglašavajući ga spasiteljem centra grada, čovjekom koji će učiniti Zagreb ljepšim, itd. S druge strane jedna grupacija građana bijesni zbog toga smtrajući to devastacijom i agresijom privatnog investitora na javni prostor. E, sad, tko je u pravu, koji stav prihvatiti? I jedni i drugi mogu biti u pravu glede svojih stavova, i imati dobre argumente. Počesto će se i jedni i drugi pozivati na pravila struke, u ovom slučaju struke koja me poprilično nervira, a to je arhitektonska struka. Ne bih želio generalizirati, imam arhitekata koji su mi dobri prijatelji, ali znaju biti naporni u svom stavu da su oni pozvani da sude o onome što bi se trebalo smatrati lijepim.
Nastranu sad samopozvani estete, da bi se sagradilo nešto poput toga što Horvatinčić planira, treba ponešto i srušiti. Rušiti da bi se gradilo novo. Zapravo i nije loša ideja, uklanjanje starog i raspadajućeg i stvaranje novog i ljepšeg. Istina, slično je razmišljao i Neron, a takve ideje nisu bile strane Hitleru, Staljinu i Ceausescuu, potonji je podosta i realizirao. Posebno je osjetljiva činjenica da se radi ne samo o centru Zagreba, nego posebno o Cvjetnom trgu. Istoga je prije desetak godina temeljito devastirao tadašnji gradonačelnik Branko Mikša, za čijeg mandata je Cvjetnjak izgubio snoviti montmartreovski look, i pretvorio se u bezličnu betonsku plohu na kojoj je bilo još dosta estetskih intervencija, koje uglavnom nisu pomogle. Danas, nakon više od deset godina, ni drveće na Cvjetnjaku nije se baš razvilo. Kao da i priroda izražava prezir naspram tog prostora. Tako je zapravo nestao zagrebački montmartre, iz jedne sadržajne gradske površine počeo se pretvarati u samo komercijalnu površinu, namjenjenu terasama za sjedenje (protiv kojih nemam ništa) i okolnim dućanima (od kojih najviše iskače t-com sa svojom neukusnom bojom), a kamo će to dalje ići, vrijeme će pokazati.
Osim što su s vremenom nestali dileri starih ploča, koji su mogli biti turistička atrakcija Zagreba kao „rockerskog“ grada (iako znamo da nije baš), polako nestaju i neke druge stvari. Pizzerije „Zadar“ nema već odavno, niti je se tko sjeća, a uskoro će nestati i kino „Zagreb“, izgubljeno u univerzumu multipleksa i drugačije konzumacije kina. Horvatinčićeva mašinerija bi ga trebala sravniti s zemljom da bi se oslobodilo prostor za druge projekte.
Mene je posebno zaintrigirala činjenica da bi za dovršenje projekta trebalo srušiti takozvanu zgradu Tipografije. To vam je ona jedna žuta zgrada na Cvjetnjaku preko puta pravoslavne crkve gdje se u prizemlju predaju osmrtnice. Nije osobito zanimljiva zgrada, a neki stručnjaci za povijest urbanizma tvrde da nije baš arhitekturalno vrijedna (o arhitetkama je već bilo riječi u ovom tekstu pa da ne izvlačim njihovu cijenjenu struku ponovno van), nije ni baš povijesno značajna, iako je u njoj kako piše na spomen ploči, svojevremeno rođen cijenjeni kolega, vrlo ludi hrvatski pjesnik Vladimir Vidrić. Ta je zgrada ipak za neke privatne povijesti (jer osim opće i zajedničke povijesti svi mi imamo neke privatne povijesti) ponešto i značajna. Tu je svojevremeno bila (sada više nije) smještena marketinška agencija EP64, u davnini sedamdesetih i osamdesetih znana i kao Vjesnikova agencija za marketing, ili jednostavno poznata kao Agencija. Bila je to firma u kojoj je moj stari proveo 29 svojih najboljih radnih godina. Za njega, a i za ekipu koja je radila s njime, bilo je to i više od firme, bio je to sastavni dio njihova života, njihova identiteta, na način kako su se u komunizmu ljudi znali vezati i poistovjetiti s radnim mjestom. Živjeli su kao i svi u komunističkom radnom sustavu, vrlo ležerno i uz puno slobode od obaveza prema radu, i što je nevjerovatno, bili su profitabilni, ostvarivali su dobit, imali su rezultate u struci. Dobro su se zajebavali, putovali su okolo, a imali su love i rezultate u poslu. Moji su starci svake godine putovali na festival propagandnog filma u Cannes. Bila je to normalna stvar, i ja sam par puta išao s njima. Petkom posliepodne nije se baš previše ozbiljno radilo, a kako je bio u firmi i video ( u vrijeme kad ga još i nije bilo po domovima pučana) onda bi se obično gledao neki film, pa sam i sam znao dolaziti na te projekcije petkom. Nikada se s posla nije dolazilo prekasno, u pola četiri najkasnije. Dobra lokacija u centru grada omogućavala im je da stalno budu u žiži zbivanja. Para je uvijek bilo, dijelili su se stanovi (to je bio izvor brojnih sukoba), ma gledano iz današnje perspektive, živjeli su bogovski. Onda su došle devedesete, i krenule su ratne krize, pa priče o privatizaciji, pa dionice, pa HDZ, pa hadezeovi direktori, pa rasap ljudi, pa privatizacijski teror (koji se danas zove mobbing) i konačno gubitak značaja firme. Mog starog su uspjeli sterat tijekom zime 1999. Tako dugo se održao. I bile su to drame i doma, svi ti kolege i prijatelji koji bi dolazili, i situacija u firmi bi se nametala kao tema. Povišeni tonovi, izražene emocije, ljudi su se osjećali pogođenima i prevarenima, kao da su smatrali da im iz ruku izmiče nešto što je bilo njihovo, pripadalo njima. Povratka više nije bilo, dani njihovog ležernog života i opuštenog radnog okruženja su bili prošlost, svatko se spašavao kako je znao, netko prema novim poslovima, netko prema mirovini...
I dan danas, često se susreću i viđaju, i moj stari i njegova ekipa s posla, i dan danas se preokreću te stare teme iz devedesetih, i dan danas se govori povišenim tonovima i izraženim emocijama. Srećom, netko se ipak s vremena na vrijeme sjeti ispričati i poneku anegdotu iz onih sretnijih dana.
U međuvremenu bivša je firma promijenila još uprava, preselila se drugdje, a ona slavna vremena žive još samo u pamćenjima nekadašnjih zaposlenika. Ostvare li se Horvatinčićevi planovi, u što ne sumnjam, jer je interes investitora svetinja izand svega drugoga u svijetu hrvatskog hiperkapitalizma, nestati će i zgrade na Cvjetnjaku u kojoj su se mnoge privatne povijesti odvijale. Ja osobno ne osjećam nikakvu nostalgiju, niti imam neki emocionalni stav prema tome, to je ipak samo posredno bio dio moje privatne povijesti, kojeg prihvaćam kao činjenicu i o njemu imam svoje mišljenje. A i nije to baš neka lijepa zgrada.
Post je objavljen 23.01.2007. u 01:19 sati.