Ide se!
Ide se, ide! U ovoj godini putovanja, putovanja koja su svojevrsni bijeg od stvarnosti, od svakodnevice koja ne nudi neku perspektivu, već počesto crne mislim, ipak mi se u zadnji čas posrećilo da i zadnje dane u ovoj 2006. provedem na putovanju. Ove 2006. u kojoj je bilo koječega, i štošta se dogodilo. O tome ipak u nekom drugom postu, poslije 31. 12., tada se svode računi.
Moja naklonost prema istočnoj Europi se nastavlja. Dok zapadne gradove gledam kao mjesta gdje se radi, poput Bruxellesa i Ženeve, istok je nešto drugo. To su srodnije duše koje nas bolje razumiju, ne srodne, ali ipak srodnije. Vjerujem da ćemo mi, istočnjaci i južnjaci, preuzeti inicijativu u ujedinjenoj Europi, pokazati se kao svježa krv i zdrava snaga koja će umornu staru Europu gurati naprijed. Ipak, cilj ovog mog putovanja je dobro zaružiti i dobro se provesti, u Bratislavi, glavnom gradu prijateljske nam Slovačke, jedine zemlje koja osim Hrvatske ima predsjednika hrvata (sad, koliko je Gašparovič hrvat, pitanje je, a nadamo se i da će Dennis Kuchinich jednom ipak osvojiti američke predsjedničke izbore). Dok mladi kršćani iz cijele Europe hrle u Zagreb u Taize organizaciji, grupa ne više tako mladih anarhista i cinika odlazi iz Zagreba. Moram priznati, da mi je drago da ne moram prolaziti novogodišnja prekenjavanja u ZG! Bit će ovo naporno potrošiti se psihički i fizički u dva i pol dana, ali sve je lako kad si mlad (ili barem još relativno mlad). Veselim se vidjeti još jedan grad istočne Evrope. Kao i prema dobrim običajima, biti će putopisnog postanja. |
Koncerti u 2006.
Glazbena godina 2006. bila je odista bogata događanjima. Ovo su samo oni koncerti koje sam zaista zapamtio, zapravo ih smatram značajnijima.
The Earlies- Teatar &TD, 4.03. Koncert u danima dok mi je majka bila u bolnici, točno tjedan dana prije njene smrti. Nekako sam smogao živaca i snage ipak otići i odslušati to. Veličanstven nastup u odličnom prostoru, koji omogućuje koncerte bez gužve i cigareta. Sve što mogu reči je da je to bilo jedinih sat i nešto vremena u tim tjednima da sam se osjećao opušteno i ugodno. Calexico featuring Iron&Wine and Salvador Duran- Pauk, 9.05. Vidjeti bend na vrhncu slave, kao što je Calexico/Iron&Wine u ovako dojmljivom nastupu kakav je bio te večeri u Pauku, rijetko zadovoljstvo. Sa zadnjim albumom, a osobito „In the reigns“ EP-em Calexico je pokazao da je bend za povijest americane. Ekstatičan nastup, osobito osporavana obrada „Wild horses“ Rolling stonesa. Koncert koji mi je sve bolji kad ga se prisjećam. Jedan od događaja godine. Franz Ferdinand- Šalata, 4.07. Još jedan bend na vrhuncu slave, otvorio je ljeto koncertnog ludila u Zagrebu, tih dana zaista metropoli. Najprestižniji rock bend današnjice malo je ipak „izgorio“ u ganjanju rock povijesti tako da ipak nije žario i palio kao na albumu, sveisto bilo je dobro i važno da je bilo. Meni je ovaj koncert bio važniji zbog toga s kime sam bio na njemu, a ne toliko zbog nastupa. Morrisey- Šalata, 6.07. Sve je o Mozzu već rečeno na ovom blogu. Došao je dvadesetak godina prekasno, odsvirao nešto što samo njemu paše, malo nas vukao za nos. Pa ipak, sve smo mu oprostili, bacili mu se pod noge, i zahvalili što je konačno došao. Pixies- Šalata, 16.07. Nakon Ljubljane 2004. evo ih konačno su se vratili doma. Kakav ulaz, koja ekstaza, koja strast i energija. Kao da nije prošlo 15 godina od njihove zadnje stvari, kao da nisu imali tolike silne godine pauze. Here came our men. Buldožer- Boogaloo, 15.10. Ko jebe Buldožer, odoh slušat rhytm and blues. Zajebavam se, stvarno je bilo dobro, nisam očekivao, ali sam se iznenadio da slovenski umirovljenici tako praše. Viagra u EU je stvarno bolje kvalitete nego kod nas. Howe Gelb- Teatar &TD, 4.11. Za dobar nastup ne treba ni bend, dovoljan je jedan performer. Performer, kažem. S tendencijom prema vodvilju. James Brown- KC Dražen Petrović, 5.11. Loš koncert, zaista, ali stvarno nebitno. Zadnja prilika pozdraviti jednu pravu legendu, jednu zvijezdu koja se lagano ali nepovratno gasila. I naposlijetku, bio je to moj poklon mom starom za rođkas, i njemu prilka da uživo čuje idola iz maldosti. Boa- Piranha, 6.11. Koncertna serija se nastavila gotovo privatnim ali impresivnim nastupom povratničke Boe na prezentaciji „Dnevnika putovanja, skica ostanka“ koja se usmenom e-mail predajom proširila među fanovima (hvala Kreši iz Samobora i DMJ). Direktor u INI i tajnik javnobilježničke komore su u odličnoj sviračkoj formi, čeka se pravi koncert. Dead Moon/Welcommin' comitee in flames- Pauk Nat King Cole, Lloyd Cole, a eto i Fred Cole. Velikani rocka se prezivaju Cole. Sirov i iskonski, pravi rock and roll, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Welcommin' comitee in flames, prvi hrvatsko-japanski bend, nazabavniji bend u nas u ovo doba. Nije da mi je vođa benda frend, nego stvarno su dobri. Lambchop- Tvornica, 30.11. Vidi nedavni post. Kurt Wagner je ipak Kurt Wagner. Respect! Događaj izvan svih kategorija je Dugave open air. Možda nije bio bog zna što, ali važno da je ipak bio. Živio Micika! I ostali koncerti su bili OK, nije bilo koncerta da bih otišao s njega (dobro, bilo ih je s kojih sam otišao iz nekih drugih razloga). Jedna ispunjena sezona, a tek ona koja dolazi... Spomenimo i najvažnije koncerte na kojima nisam bio: The Who i ostalo- St. Polten negdje u ljeto Prema svjedočanstvima vidioca, religijsko iskustvo, jebiga. U p.m. Bruce Springsteen & The Seeger sessions band- Udine, 4.10. Još jedno prosvjetiteljsko iskustvo propušteno. Nikada si neću oprostiti, makar zaista nije bila prilika. Kad je čangrizava babetina koja mrzi cijeli svijet Vedrana Rudan napisala u Nacionalu da je i ona bila ponesena nastupom, onda mi je fakat bilo krivo, jer ako Boss može dirnuti u srce jednu Rudanicu, kako je tek nama, normalnim ljudima . Gothan project- Otok na Jarunu, 17.06. Zapravo sam bio tamo, više tijelom nego duhom, s druge strane jezera. Tih uznemirujućih dana, između Bruxellesa i Lošinja, na obalu Jaruna se otišlo samo da se bude negdje... Bitches brew- birtija u Stenjevcu, 17.11. Ne čuti svoju ekipu iz kvarta prvi puta uživo u nekom ćumezu probijaju led, e fakat nije u redu, ali što ću, put me nanio u Beograd tih dana... Nadam se da će nam i 2007. donijeti mnoštvo live nastupa, i da ću supjeti stići na njih. Radije lovu dajem na koncerte nego da pijem po brtijama ili nešto slično. Svako ima svoje gušte, meni je gušt dobar koncert. |
Zašto mi je Lačni Franz oduvijek bio glazba za zimsko doba
Bilo je to davne godine 1983. Išao sam u treći osnovne, dislociran u područnu školu Jakuševac, kao i većina dugavljana moje generacije (bilo nas je previše za taj osnovnjak). Te jeseni iz meni i dan-danas nejasnih razloga u zemlji je bila redukcija struje, i nije se mogla gledati televizija (kompjutere još nismo imali) te sve što je ostalo na raspolaganju, kad padne mrak i zavlada hladnoća, bilo je slušati tranzistor. I na tom tranzistoru sam čuo Lačnog Franza. Bila je to hladna i mračna jesen, i nastupila je vrlo ledena zima. Te jeseni moj stari je često putovao službeno. Moja stara nije bila oduševljena tom činjenicom i znala je biti ljubomorna. Znali su se svađati pod svijetlom svijeća. A na radiju se često vrtio Lačni Franz. Nikada neću zaboraviti to vrijeme, te kratke dane u područnoj školi Jakuševac, te tamne večeri uz svjetlost svijeća i glazbu s tranzistora. Došla je 1984. i neka druga vremena, barem je struje bilo. U Sarajevu je bila olimpijada i navijali smo za slovenske skijaše (naših tada nije valjda ni bilo, a i slovenci su bili naši, bar smo tako mislili) a meni se u glavi vrtio Lačni Franz
Mnogo godina kasnije, sada također davne 1996. bila je opet neka vrlo hladna zima. Imao sam lošu sezonu, jednu od par koje će uslijediti. Pao sam godinu na faksu, položio sveukupno 1 ispit (slovima: jedan). Lačni Franz je svirao u neko hladno doba u OTV domu. Otišao sam sam na koncert, nitko drugi nije bio raspoložen. Slijedeća godina bila mi je još gora od ove prethodne. Tih dana zime i uoči Božiča i Nove godine, često sam vrtio kazetu sa Lačnim Franzom, tako mi se urezalo u naviku slušati ga uvijek u ovo zimsko doba. I godine prolaze, stvari se mijenjaju, iako je Lačni Franz dobar u svako doba godine, nekako mi uvijek najbolje sjedne kad je zima i kad su dani kratki... Nego, ontopic,ima tko Lačnog Franza na MP3? Kazeta je već postala neslušljiva... |
Posaditi stablo...
Nije baš da me sve vezano za Božić živcira. Načelno me izuzetno nervira opća prenabrijanost ovog našeg potrošačkog društva (pa sam odlučio preventive radi ne trošiti skoro niš za Božić i dočekati novu godinu u plusu). Ima čak i božićnih pjesama koje su mi dobre, primjerice Merry X'mas (war is over) Johna Lennona, Driving home for Christmas Chrisa Ree, pa čak me i zapadno-ekspanzionistički Band Aid i Do they know it's Christmas vraća u mladost i jedan davni Božić u Villachu. Naravno veliki sam fan P.I. Čajkovskog i „Ščelkunčika“, a nikako ne mogu prežaliti što je HRT greškom uništio kopiju najboljeg božićnog filma svih vremena, Caprinog „Divnog života“. Nekada sam, a već par godina nisam, između Božića i nove godine uvijek priređivao spektakl za susjede i ostale Dugavljane, moj tradicionalni novogodišnji vatromet. Uvijek bi se tu okupilo dosta ljudi i svi bi na neki način sudjelovali u tom druženju na krovu. Bio mi je uvijek gušt, i nije mi bilo bed dati parsto kuna za rakete, doslovce baciti u dim te novce. Ne znam kako to da to više ne radim, a nadam se da nije zbog navodne odraslosti. Mislim da ću obnoviti tu tradiciju. Ove godine mi nije baš do vatrometa, kao što mi nije ni do praznika. Ali mogao bih obnoviti tradiciju.
Tradicija koje se nisam odrekao je božićno drvce. Istina da je praktičnije imati plastično, lakše se održava, ali ja jednostavno moram imati pravo. I to rastuće. Već dugi niz godina uzimamo samo rastuće borove, a onda se nakon službe kao božićno drvce, borovi sele negdje u zemlju gdje rastu dalje. Postalo je pitanje samo gdje ga posaditi, jer prostor ispred zgrade sam već manje-više „oborio“, od kojih borova neki imaju već i desetak metara. Sad ih poklanjam frendovima koji imaju kapacitet za sađenje. Posadi stablo... Inače, običaj je za dalek i ne nama nužno prijateljski narod Litve, da svaki stanovnik Litve mora tijekom života posaditi bar jedno stablo. Ja sam odradio bar 6 Litvanaca. Na stranu pitanja zaštite prirode, meni ovi rastući borovi imaju i drugo značenje. Posaditi stablo znači ostaviti nešto iza sebe, nešto vrijedno i nešto trajno, nešto što bi te moglo i nadživjeti. Ponekad promatram borove koje smo posadili ispred zgrade, izrasle od malenih drveta. Snaga drveća je u ustrajnosti, kako je to još J.R.R. Tolkien primjetio, kad je zamislio Ente, pastire drveća. Zato ću uvijek uzimati rastući bor, ma koliko koštalo, i posaditi ga već negdje..... |
Mit je srušen
Večerašnje polufinalno izdanje Kviskoteke ponudilo je prava natjecateljska uzbuđenja, a pokunjeno se odvukla i jedna legenda. Mit o Mirku Miočiću je srušen. Mirko je ispao iz daljnjeg natjecanja, potučen od Roberta Lojpura i po meni ipak neočekivane pobjednice, neke Mile Perković, ružnjikave streber- djevojke sa briljantnim znanjem i vrhunskim refleksima. Mirko je u zadnji čas pokušao stići Lojpura i izbaciti ga s drugog mjesta koje vodi u malo finale. Mila Perković je uzela zadnje pitanje i tako spasila Lojpurovu kožu. Mirko odlazi pobijeđen. Poražen od mnogo mlađe natjecateljice, koja se izgleda afirmira kao nova zvijezda kviza, poražen i od druge legende kvizova koja večeras isto nije baš pokazala vrhunsku formu. Ako pobjednici idu na megdan Pauletiću, biti će to zaista show.
A legendarni špediter iz Rtine nedaleko Paškog mosta (kroz koju sam jednom prošao nakon pijane noći u Zrču)? Izgleda da je njegovo vrijeme pomalo prošlo. Ovaj kultni joker-zovi Milijunaša i pobjednik Izazova izgleda je pomalo prespor za ovaj natjecateljski nivo. Njegovo znanje se nije smanjilo, ali on je jednostavno prespor u reakcijama. Čovjeku koji je napravio image kviz prvaka i viteza uzaludnog znanja, možda je došlo vrijeme da se povuče, i prepusti mjesto mlađima. Ako je onaj njegov poraz u Milijunašu bio loš dan, sad slučajnosti više nema. Mirko je odigrao slabo i takav mu je rezultat Vrijeme je za povlačenje. Inače svi komentiraju pa mogu i ja. Pobjednik Big bradra je neki tip imenom Zoran. Zanimljivo je to, iako nisam gledao Big bradr, ipak toliko silno bombardiranje informacijama te prisili da zapamtiš neke njuške. Bila je neka crnkinja sa Kube sa sumnjivim dokumentima, i tip kojeg su zvali Homo Tomo, za kojeg sam se nadao da bi kao pripadnik seksualne manjine ipak mogao pobijediti. Pobjedio je tip za kojeg nisam ni znao da se natječe, i mislim da ga ne bi prepoznao. U meuvremenu podržavam inicijativu Slavena Letice da se RTL-u oduzme koncesija zbog zaglupljivanja naroda, od glupih reality showova do rezanja filmova. Ipak, šteta ljudi koji rade na RTL-u. A mi ostali ga i dalje nećemo gledati (mislim, mi koji ga i do sada nismo gledali) i tako sačuvati koju moždanu vijugu više. |
10. 12. -loš dan za diktatore
Jučer na CNN-u se pojavila vijest da je nekadašnji čileanski diktator Augusto Pinochet umro u 91. godini u bolnici u Santiago de Chileu. Nisam samome sebi mogao vjerovati da će mi prva asocijacija vezana uz Pinochetovu smrt biti: „Konačno!“. Na taj način percipirati nečiju smrt, grozno. Augusto Pinochet prema onome što sam pročitao i znao o njemu čovjek je za kojime zaista ne bi trebalo žaliti. Može se čak i reči, kako god okrutno bilo, da je predugo živio. On sigurno nije žalio za svim onim ljudima koje je poslao u smrt tijekom svoje 17 godišnje tiranske vlasti u Chileu. Prema nekim izvorima radi se o bar 3000 ljudi. 3000 ljudi, što je to statistički u usporedbi sa cjelokupnim stanovništvom Chilea, što je to prema pokoljima u Hrvatskoj i Bosni u najžešće doba rata? Pa i da je i jedan smaknut bez zakona i suda, previše je. Pa da je i jedan smaknut zbog svojih političkih uvjerenja, previše je. Augusto Pinochet došao je na vlast okrutnim vojnim pučem 1973. svrgnuvši demokratski izabranog marksističkog predsjednika Salvadora Allendea, koji je potom počinio misteriozno samoubojstvo. Pinochet je svoj čin obrazlagao kao borbu za dobrobit Chilea, radi sprječavanja razvoja komunizma kubanskog tipa. I zbog te dobrobiti je 17 godina vladao čvrstom rukom uz podršku SAD-a, poslao gomilu ljudi što u smrt što na robiju i na kraju morao ipak, pošto je izgubio potrebnu podršku, odstupiti. Ipak, makar je dopustio demkratske izbore, ostavio si je mjesto doživotnog senatora, uz toliko koristan zastupnički imunitet od kaznenog progona. Imunitet mu je pasao, dok recimo o ljudskim pravima Pinochet nije imao baš dobro mišljenje, smatrao ih je proizvodom marksista. Ipak, nije sve baš najbolje isplanirao. 79 žrtava sa španjolskom putovnicom bile su samo motiv da se hrabri istražni sudac Baltasar Garzon upusti u istragu protiv i dalje svemoćnog starca. Baltasara Garzona se zbog njegovih odvažnih istraga protiv raznih diktatora i ratnih zločinaca moglo čak smatrati i najboljim sucem na svijetu. Šteta što on nije nikada preuzeo vođenje Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi u Den Haagu, ljudi poput Fausta Pocara ili glasovite tužiteljice Carle del Ponte doimaju mi se poput karijerista i birokrata (ipak, prvi predsjednik ICTY Antonio Cassese bio je faca). Plemeniti pothvat da se Pinocheta osudi za sva zla nije uspio. Pinochetovi odvjetnici uspjeli su nafukati vještake da starog gada proglase nesposobnim za praćenje suđenja. Tako je nastao Pinochetov presedan (a kod nas se, uzgred rečeno, lagano razvija tzv. Glavaševa dijeta, učinkovitija od Montignacove). Suđenje je prekinuto, mislim da se trebalo nastaviti kada bi stari smrad opet postao sposoban pratiti ga, znači nikad. I tako je stari gad poslan na kućni pritvor, koji i nije bio baš tako strog jer se starog znalo viđati u nekim prigodama uparađenog u bijelu uniformu kao i u doba dok je vedrio i oblačio. Promatrati tog gospodara života i smrti kao onemoćalog starca i zarobljenika vlastitog tijela, ne može biti zadovoljština za činjenicu da je taj najbrutalniji latinoamerički diktator izbjegao kaznu, jer je to jednostavno ispod razine dobrog ukusa i morala. Parafrazirao bih novinara sa CNN, Pinochet je možda uspio izbjeći sudsku presudu, ali povijest ga je neprijeporno osudila. A kod osude povijesti nema prava na žalbu, niti mogućnosti ponavljanja postupka, pravomoćnost nastupa odmah, zastara izvršenja ne nastupa nikada, pravne posljedice traju vječno. Možda je povijesna pravda što je nedavno izbrana ljevičarska predsjednica Chilea Michelle Bachelet, kćerka jedne od žrtava Pinochetovog režima, a i sama zatvarana. O političkoj klimi Latinske Amerike i spodobama poput Huga Chaveza, ipak treba posebna tema. Mnogi su plakali za Pinochetom, po vijesti o njegovoj smrti, neki su i slavili, makar je to najmanju ruku neukusno. Mnogi desničarski krugovi ga i danas slave kao spasitelja Chilea, i ne smeta im što se otkrilo kako je njihov spasitelj imao mnoge tajne bankovne račune na koje je na sigurno sklonio gomilu novaca. Radi viših ciljeva na koje se često pozivao, dakako. Na više se ciljeve često pozivao, a i tajne račune je imao, i naš pokojni predsjednik- diktator amater dr. Franjo Tuđman, koji je igrom slučaja, preminuo prije sedam godina upravo na datum 10.12.1999. Nije da povlačim paralelu između Pinocheta i Franje, ali sličnosti ima. Zajedničko im je osim pozivanja na više ciljeve, i otvaranja tajnih računa, i to što su imali slične stavove prema ljudskim pravima i demokraciji. Iako Franjo ne bi nikada govorio protiv navedenih instituta, čovjeka čine i njegova djela. Srećom, ipak se nije nikada toliko osilio da bi bacao ljude u zatvor bez postupka, ukinuo slobodne izbore ili slično. Demokrat nije bio, ali ipak se nisu baš tako kršila ljudska prava, a batine si mogao dobiti samo ako urlaš Dinamo. Unatoč dozi infantilnosti, nije bio tako opasan kao Pinochet, ni približno. Igrom slučaja, i neobičnom koincidencijom je 10. 12. i Dan ljudskih prava. Tako će se na 10. 12. obilježavati kako i dan ljudskih prava, tako i godišnjice smrti dvojice ljudi koji baš i nisu doprinjeli razvoju ljudskih prava. |
Zašto me nervira prosinac...
„Bio je dugi prosinac, i ima razloga vjerovati, možda će ova godina biti bolja od prošle“, refren je jedne pomalo nerazumljive i tužnjikave pjesme Counting crowsa. Mislim, nije da volim Counting crowse, ali mi je ova stvar dobra, ima dobar refren, i krajem ovog mjeseca moći čemo ga čak i koristiti kao vlastiti stav (tek je 10.12. još je rano). Još je rano svoditi račune za ovu godinu, svašta se može dogoditi u danima koji još ostaju.
Zašto me nervira prosinac? Mogu onako općenito reči, zbog manifestacije potrošačke kulture. Vrlo prazna, općenita, nesadržajna izjava. Točno je, ali je ipak složenije od toga. Nervira me sva ta isforsirana i prenabrijana predblagdanska atmosfera, taj presing da se ufuraš u predbožićni film, i konzumiraš je svim silama jer slijedeći put češ za to imati priliku tek za godinu dana. Svo to bombardiranje informacijama, od šarenih lampica do božićnih pjesmica na svim radio postajama, i najiritantijih điđa na štandovima koje bipaju uvijek istu melodiju. I taj pritisak subjektivnih rokova do Božića ili eventalno kraja godine, frka i panika da se sve odradi kako bi neka računica bila čistija, ta prebukiranost prosinačkih termina, kao da se ništa ne može ostaviti za siječanj. Novina u našem svijetu korporativnog prenemaganja i glumljenja profesionalnosti je kultura božićnih domjenaka, gdje se korporacije natječu tko će imati raskošniji božićni domjenak, što im je možda više u interesu nego se natjecati tko će biti inovativniji ili bolji poslodavac. Tako je to kod nas. Ne idem po božićnim domjencima, valjda je to pokazatelj mog statusa u društvu, mislim da sam bio svega dva puta u životu. Božićni bakalar kod mene na poslu na badnji dan je posebna priča, ali o tome radije ne bih. Radije bih prosinac, osobito ove godine, s obzirom na sve, prespavao. Preskočio svu tu gungulu Božića u potrošačkom društvu, a i presing dobrog provoda za novu godinu radije na neki način eliminirao. Prespavao, odhibernirao, najbolji način za ne osjećati se previše usamljenim. Probudio se u siječnju, najdužem mjesecu u godini tihih, hladnih i kratkih dana, lišenom sve te prosinačke strke. Inače, odlazak na novu godinu u inozemstvo najbolji je način za riješiti se bar dijela te atmosfere, znam jer mi je to jednom uspjelo i bila je to najbolja nova godina ikad. Još se bavim tom mišlju, makar mi situacija ove sezone nije baš neka. Mislim da mi podnošenje ovog prosinca ide sasvim dobro, valjda je to zbog ovog neuobičajeno toplog vremena, iako nas kratkoća dana ipak podsjeća da idemo u zimu, a i preopterećenost poslovnim obvezama, što nije uopće loša stvar. Bolje je tako nego imati previše slobodnog vremena, dokoni um je uistinu đavolje dvorište. Ipak, biti će to dugi prosinac, i ima razloga vjerovati, možda će nova godina biti bolja od ove koja prolazi.. |
Jagnjetina
Ne, ovo nije post o mojim prehrambenim slabostima, ovo je jedna glazbena priča. Prije neku večer u Zagrebu su nakon nešto više od dvije godine nastupili Lambchop. Odličan americana band s mnogo članova predvođen velikim Kurtom Wagnerom. Prije dvije godine imao sam ih sreću gledati u prepunom kinu SC. Bio je to, kako je to debeli čovjek Aleksandar Dragaš napisao jučer u Jutarnjem, neponovljiv koncert. Zaista neponovljiv, takva ljubav između benda i mnogobrojne publike, rijetko se kada viđa, a vidio sam mnogo koncerata u svojoj dugoj brijačkoj karijeri. Ovo je ipak bio jedan drugi koncert, i makar ga je sjebavalo loše ozvučenje Tvornice, ipak je imao svojih trenutaka. Prije dvije godine nošen izuzetno optimističnim (za Kurta Wagnera) jednostrukim albumom u dva nastavka Aw c'mon!/No, you c'mon, Lambchop je priredio zagrebačkoj publici večer za pamćenje. Ove godine situacija je sasvim drugačija. Kurt je bolestan, čini se ozbiljno. Njegovi zdravstveni problemi se očituju i u novom albumu „Damaged“, jednom od tužnijih albuma koje sam ikada slušao. Makar bolestan, to je i dalje ciničan i nadasve inteligentan autor. Koncert je počeo vrlo tiho, pretiho za uvijek bučnu Tvornicu, a ni tonac se nije najbolje snašao, ipak s vremenom je hvatao zamah, te se na kraju skroz razmahao. Samo tri stvari s Nixona i niti jedna sa Aw c'mon!/No you c'mon!, malo sam bio razočaran setlistom (koja je brojala 25 stvari). Poseban juice dala je u tipično Lambchopovskom stilu odsvirana This corrosion Sisters of mercy, koju je Kurt najavio kao loš british-pop. Nije bilo kao prvi put, ali nisam razočaran.
Kurt Wagner, legendarni lider Lambhopa, fakat je poseban lik. Prvo je bio parketar, student filozofije, pa je tek onda zabrijao u glazbu, izmučen bolom u leđima od naporna parketarska posla (ja mislim da je pravi razlog zato što nije volio laminate, za svakog pravog parketara to je poniženje). Tko ne zna čime se bavi kada ga vidi rekao bi da se radi o umirovljenom naredniku američke vojske, članu republikanske stranke. Ali taj nastup, sjedeći na klupi uz gitaru ili bez nje, u nekim trenucima strašću i energijom, potpunom uživljenošću, podsjeća malo na možda najvećeg performera ikada, Jacquesa Brela. Znači li to sudbinu kao i Brelovu, žestok ali kratak život? Nadam se da ne, pa i sam Wagner je jednu od svojih najboljih stvari nazvao Nothing adventureous, please! Od krikova, pa do ipak prevladavajućeg šaputanja, glazba Lambchopa je glazba za kontemplaciju, fino uživanje (ne za nezgrapnu Tvornicu). Ili, kako smo to nakon koncerta zaključili, za vožnju (kako ja inače vrlo često uživam glazbu). Pamtim da su mi Aw c'mon!/No you c'mon! jednom bili kulisa za putovanje Zagreb- Ljubljana. Nadam se da Kurt Wagner ipak nije previše damaged i da ćemo dočekati još neki neponovljivi nastup Lambchopa. |
< | prosinac, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv