Ne, ovo nije post o mojim prehrambenim slabostima, ovo je jedna glazbena priča. Prije neku večer u Zagrebu su nakon nešto više od dvije godine nastupili Lambchop. Odličan americana band s mnogo članova predvođen velikim Kurtom Wagnerom. Prije dvije godine imao sam ih sreću gledati u prepunom kinu SC. Bio je to, kako je to debeli čovjek Aleksandar Dragaš napisao jučer u Jutarnjem, neponovljiv koncert. Zaista neponovljiv, takva ljubav između benda i mnogobrojne publike, rijetko se kada viđa, a vidio sam mnogo koncerata u svojoj dugoj brijačkoj karijeri. Ovo je ipak bio jedan drugi koncert, i makar ga je sjebavalo loše ozvučenje Tvornice, ipak je imao svojih trenutaka. Prije dvije godine nošen izuzetno optimističnim (za Kurta Wagnera) jednostrukim albumom u dva nastavka Aw c'mon!/No, you c'mon, Lambchop je priredio zagrebačkoj publici večer za pamćenje. Ove godine situacija je sasvim drugačija. Kurt je bolestan, čini se ozbiljno. Njegovi zdravstveni problemi se očituju i u novom albumu „Damaged“, jednom od tužnijih albuma koje sam ikada slušao. Makar bolestan, to je i dalje ciničan i nadasve inteligentan autor. Koncert je počeo vrlo tiho, pretiho za uvijek bučnu Tvornicu, a ni tonac se nije najbolje snašao, ipak s vremenom je hvatao zamah, te se na kraju skroz razmahao. Samo tri stvari s Nixona i niti jedna sa Aw c'mon!/No you c'mon!, malo sam bio razočaran setlistom (koja je brojala 25 stvari). Poseban juice dala je u tipično Lambchopovskom stilu odsvirana This corrosion Sisters of mercy, koju je Kurt najavio kao loš british-pop. Nije bilo kao prvi put, ali nisam razočaran.
Kurt Wagner, legendarni lider Lambhopa, fakat je poseban lik. Prvo je bio parketar, student filozofije, pa je tek onda zabrijao u glazbu, izmučen bolom u leđima od naporna parketarska posla (ja mislim da je pravi razlog zato što nije volio laminate, za svakog pravog parketara to je poniženje). Tko ne zna čime se bavi kada ga vidi rekao bi da se radi o umirovljenom naredniku američke vojske, članu republikanske stranke. Ali taj nastup, sjedeći na klupi uz gitaru ili bez nje, u nekim trenucima strašću i energijom, potpunom uživljenošću, podsjeća malo na možda najvećeg performera ikada, Jacquesa Brela. Znači li to sudbinu kao i Brelovu, žestok ali kratak život? Nadam se da ne, pa i sam Wagner je jednu od svojih najboljih stvari nazvao Nothing adventureous, please! Od krikova, pa do ipak prevladavajućeg šaputanja, glazba Lambchopa je glazba za kontemplaciju, fino uživanje (ne za nezgrapnu Tvornicu). Ili, kako smo to nakon koncerta zaključili, za vožnju (kako ja inače vrlo često uživam glazbu). Pamtim da su mi Aw c'mon!/No you c'mon! jednom bili kulisa za putovanje Zagreb- Ljubljana. Nadam se da Kurt Wagner ipak nije previše damaged i da ćemo dočekati još neki neponovljivi nastup Lambchopa.
Post je objavljen 03.12.2006. u 10:35 sati.