Partyslava
Ponovno počinjem pisati ovaj putopisni post, jučer sam već počeo na poslu kad sam pomislio da me nitko nadređen nije skužio da sam tamo i da će dan proći u ilegali, ali jebiga, u 15,10 bijah otkriven i pozvan na sastanak.
Nove godine postale su u zadnje vrijeme nekako svima tlaka, svi su nekako davali izjave da im je to dan kao i svaki drugi i da ih nikakvo slavlje ne zanima, da će radije drviti doma nego ići na neki priglupi doček. Slažem se, uglavnom. To je dan kao i svaki drugi kao što je svaki drugi dan kao i svaki drugi, osim ako nije u pitanju neko „majmunovo“ koje se obilježava na primjeren način. U cijeloj toj atmosferi, najbolja je stvar Novu godinu proslaviti negdje u inozemstvu. Ipak se zatulumari, a i upozna se neki novi grad i neka nova zemlja, nema presinga pripremanja i traženja novogodišnjeg tuluma, svaka je brija dobro došla.
Ove godine posrećilo mi se otići u glavni grad prijateljske nam Slovačke, Bratislavu. Osim što i jedni i drugi imamo hrvate predsjednike, kako sam naveo u prethodnom postu, čini se da mnoge stvari imamo zajedničke. Spadali smo pod Habsburšku monarhiju, bili članovi saveznih država u kojima nas je neko jebao (nas srbi, njih Česi), imali predsjednika koji je bio luđak (mi Tuđmana, oni Mečiara). Oni su se razdružili mirno od čeha, mi imali rat sa Srbima, tu počinju razlike. Nikada nisu imali problema sa češkom manjinom, veća smetnja su im Mađari (koji su smetnja i u Rumunjskoj). Danas su članovi EU, a mi nismo. Kao što je i Zagreb recimo provincijska metropola, tek odnedavno glavni grad, tako je i Bratislava (nekada znana i kao Požun, ili Pressburg) jedan sivi, pomalo ružnjikavi, podosta prljavi glavni grad. Osim starog, fino upicanjenog centra ( na kojem treba još rada), ostatak grada je teški komunizam i poprilično ružne građevine. Zanimljivo je kako je ove sezone to bila destinacija za brojnu ekipu što iz Hrvatske, a što iz ostalih zemalja ovog južnoslavenskog govornog područja, tako da se gradom mogao ćuti hrvatsko-srpsko-bosansko-crnogorski na svim mogućim narječjima. Ponekad sam se čak pitao ima li u tom gradu nekoga tko nije iz ovih krajeva.
Kad se putuje u jeftinim aranžmanima, može se očekivati svakakav smještaj. Srećom, ja sam naviknut na sve, od luftmadraca po kućama u radu do fensi poslovnih hotela u Bruxellesu. Ovo me podsjetilo na davni maturalac u Pragu 1993. i boravak u nekom komunističkom studentskom domu, samo je ovaj puta bio u pitanju željeznički hotel, sagrađen u dijelu u kojem je i željeznički dom zdravlja i hitna služba, iza tržnice, sa izuzetno blatnim dvorištem. Nema veze, kreveti su bili čisti i udobni, bilo je tople vode, čak i frižider za odložiti cugu, što ti više treba. Doručak je posluživan od 6,30 do 9 sati, tako da su na njega mogli doći jedino oni koji bi se direktno vraćali iz pijančevanja, a većina je zbog mamurluka ostajala u krevetu.
„Mati opicu!“ tako se kaže mamurluk na slovačkom, koji je vrlo sličan hrvatskom i relativno lako se razumijemo. Ekipa s kojom sam putovao bila je vrlo avanturistički, a i brijački raspoložena, tako da je razbijanje alkoholom bila vrlo uobičajena praksa. Također, brijačina je uključivala vrlo intenzivni bar hopping, tako da smo u večeri prije Silvestrovog obišli barem desetak barova i noćnih klubova, od restauranta sa ciganskom glazbom uživo, do pjevanja slovačkih karaoka. Glede karaoka mislim da se pjevalo nešto poput slovačkog Letećeg odreda, barem po tonalitetu sam to zaključio, a kako se nismo dugo zadržavali niti na jednom mjestu, zbrisali smo taman nakon što sam ja tražio Karmu i Coloniu.
Sam doček uključuje uobičajeno bauljanje po gradu u s određenom dozom alkohola u krvi koja se povećavala kako se količina ponesene cuge smanjivala. Na glavnom trgu bila je predviđena domaća mjuza, a kako smo se na karaokama pokazali kao loši poznavatelji slovačke muzike, ipak smo se odlučili za obližnje Hviezdoslavove namestie (drugi veliki trg nedaleko Dunava) na kojem je bila predviđena strana mjuza. Kružila je priča i da je organiziran u nekom klubu hrvatski doček uz hrvatskog DJ-a, do kojega nismo došli, a što je možda i bolje s obzirom da i nisam baš lud da tako daleko od Hrvatske moram u disku slušati Coloniu ili Thompsona (Karma se ionako ne može izbjeći). Netom prije ponoći svi se sele na obalu Dunava gdje se upriličuje vatromet uz koncertiranje nekog Mariana Varge, koji slovi kao slovački Jean Michel Jarre (ako Boris Ćiro Gašparac slovi kao hrvatski Roy Orbison mogu Slovaci imati i svoga Jarrea). Vatromet nije bio loš, iako bi ga Pirotehnika Mirnovec bez problema odradila, ali Vargina glazba je najobičnije prangijanje po instrumentima ( a nisam baš ljubitelj ni Jarrea). Noć se nastavila na jednom od brodova na Dunavu, a završila u nekom baru ispod tržnice nedaleko od hotela. Već dolaskom u Slovačku vozač autobusa nam je natuknuo da nas kao narod ovdje «volu» (zanimljiva konjugacija). Naklonost prema Hrvatima mi je te noći potvrdila mlada Slovakinja Zuzana, makar se više radilo o naklonosti meni kao pojedincu, što mi je vjerojatno najljepša uspomena sa ovog izleta.
Jutro je ponudilo već poznate probleme: kako zaustaviti sobu koja se vrti, zašto glava tako boli, da li će bit riganja ili ne, kako se sada spakirati i krenuti za Zagreb?
Autobus pun mamurnih ljudi ipak se u podne najpospanijeg dana u godini otputio za Zagreb, preko mađarskih sporednih cesta (aranžman je izgleda uključivao i turneju po mađarskoj provinciji). Tako sam proveo jednu napornu ali dobru Novu godinu u gradu koji me ničime nije posebno impresionirao, ali ne mogu reći da mi se nije dopao. Ipak ima dušu, srednjeeuropsku, slavensku. Vidio sam ga, apsolvirao, i idemo dalje, prema drugim novim godinama i drugim novim destinacijama.
|
