Oluja nad Europama
Toga jutra, 18. siječnja 2007. probudio sam se relativno kasno, čak u sedam (za onoga koji se obično budi u šest tokom radnog tjedna, sedam je već kasno) ali vani je i dalje bila noć, pa ipak sam 1500 km sjevernije od Zagreba, palo mi je na pamet, logično da sviće puno kasnije. Još jedna od rijetkih povlastica koje imate ako radite u državnoj upravi, i ako ste toliko povlašteni, sretni, zaslužni ili jednostavno potrebni, da radite na pretpristupnim pregovorima sa EU. Ti povremeni putevi u Bruxelles. Ovo je bilo prvi puta da idem „gore“ u doba zime. Već sam prvu večer (iako sam sletio tek oko 21h) iskoristio za solo birtijanje, jedna cuga u Archiducu, pa još jedna piva u Bisonu, i malo se promuvati, pa nazad u hotel. Pametan sam pa uvijek uzimam hotel blizu što željezničke postaje (radi puta do aerodroma) što četvrti oko stare Briselske burze, gdje je puno birtija i noćnih klubova.Mogao sam se smjestiti bliže Europskoj Komisiji, ali što ću tamo nakon što obavim poslove? Zato je bolje biti bliže birtijama.
Nakon što sam u hotelu sjedio sa nekim srbima na doručku (uvijek se pronađemo, mi balkanci) izašao sam odšetati se prema hotelu gdje je bila radionica na koju sam išao. I doživio oluju stoljeća koja je toga dana poharala cijelu Europu. Snaga vjetra na briselskom bulevaru pretvorila mi je aktovku u jedro i zamalo me odnijelo, tek kada sam zamakao u uže ulice mogao sam se normalnije kretati. Sitna kiša, praćena snažnim i neobično toplim vjetrom učinila je korištenje kišobrana bespredmetnim, ionako te pere sa svih strana. Tvrdoglavo sam ustrajao u svojoj namjeri da pješke odem do hotela u kojem je radionica, vodeći se logikom da se strani grad bolje upoznaje ako ga obiđeš pješke. Samo, ne po onakvom vremenu kakvo je bilo toga dana. Bila je to razdaljina ko od barem Džamije do Črnomerca u Zagrebu. Na radionicu sam došao mokar ko pizda, vjetrom skroz ispuhan i dodatno prehlađen, a već sam doputovao problematičnog zdravlja. Međunarodna druženja su uvijek korisna i dobro došla. Prvenstveno upoznaš ljude, stvoriš neke nove kontakte. S druge strane možeš puno naučiti, susrećeš druge ljude iz drugih zemalja koji rade na istim stvarima kao i ti i čuješ njihova iskustva. Sastanci stručnjaka država članica na neki način podižu moral, osobito slabo plaćenom, položajem poniženom i općenito frustriranom službeniku poput mene. Osjetiš taj potupno profesionalan pristup, taj krajnje ozbiljni angažman, i to na određni način imponira. Slušaš iskustva i probleme drugih kolega koji se bave istom problematikom, i na neki način osjetiš da nisi sam u onome što radiš. To je možda jedan od raisona d'etre ujedinjene Europe: da znaš da nisi sam, da postoji jedan zajednički okvir za rješavanje problema. Iako smo zemlja kandidat, potpuno ravnopravno sudjelujemo na sastancima stručnjaka, zajedno sa dugogodišnjim kandidatima Turcima, i pridruženim članovima Norveškom (možda i najljepša delegatkinja) i Islandom. Što se druženja tiče, moja Estonka nije došla, ali zato je došla druga jednako lijepa Estonka, koja nažalost nije pokazala ni približno volje za druženje kao njezina kolegica od prije pola godine. Šmrc! Ove sam se godine družio zato sa Nizozemkom i Finkinjama. Kad se družiš sa Finkinjama nužno se diskusija povede o skijaškim skokovima, pa sam ih iznenadio svojim poznavanjem finske reprezentacije. Ispijanje pive sa kolegom iz Mađarske je već postalo tradicija, a sad sam se zapivio i sa ostalima iz mađarske delegacije. Reminiscencije na stare dane Ugarsko- hrvatskog kraljevstva, uskoro ponocvo skupa u ujedinjenoj Europi. U mnogim stvarima se slažemo, a i u tome da je stara zapadna Europa dekadentna i polako izumire, i da treba nas, istočnjake i južnjake, kao svježu krv koja će ih pogurati naprijed. Tu svježinu i energiju osjetio sam kod šarmantne i ambiciozne delegatkinje Rumunjske, s kojom sam ručao u kantini komsijine zgrade za sastanke i konferencije „Albert Borschette“. Kad putuješ u neki grad tri puta u manje od godine dana, onda se već možeš pomalo osjećati kao doma tamo. Već sam se na neke briselske stvari navikao, ali belgijska hrana mi baš i nije sjela. Treba biti oprezan u naručivanju hrane, jer se lako može čovjek zajebat pa naručiti nešto nejestivo, kao ja prvu večer. Ipak, da se naći i dobre hrane, nije baš sve fuj. Moram priznati, na neke dobre stvari kod belgijskog ugostiteljstva bi se brzo navikao, kao na to da uz pivu uvijek dobijete kikiriki, a dok čekate hranu možete grickati pecivo s putrom. Uopće nije loše. Nastranu sve to, pravi događaj se dogodio prošlog petka navečer. Usporedio sam to sa viđenjem pape u Rimu. Bio sam na večeri s svojom bivšom šeficom koja je sad prva tajnica misije, na Louisi, jednom finijem kvartu, u talijanskom restaurantu Picollo Mondo. I u istom restaurantu tu se večer pojavio ni manje ni više nego glavom i bradom Jean-Claude Van Damme. Doći u Rim i vidjeti papu i nije toliki problem, jer papa ima redovitu audijenciju, ali doći u Bruxelles i vidjeti legendarnog Jeana-Claudea Van Dammea, e to je već nešto. Kolika je vjerojatnost, u tako velikom gradu s toliko mjesta za izaći, naletjeti baš na njega. Kao što sam još zadnji puta konstatirao, život delegata je ponešto usamljenički. Prazne hotelske sobe, avioni, aerodromske čekaonice i žurba zbog presjedanja, duty free i novi broj Economista, dnevnice i hotelski računi, prtljaga i zgužvana odijela i mnoge solo cuge i brojna nova i nepoznata lica. Ali paše mi to, ne bunim se. Odgovara mi i imponira ta europska vjetrometina, puni iskustvom i jača samopouzdanje. Ipak, najbolje se osjećam kad se prizemljim u Rh i dočeka me neko drago i poznato lice. Iscrpljene energije i nahranjenog ega, ipak je naposlijetku dobro vratiti se. |
< | siječanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv