aparatczykovi zapisi

Konačno je jedan pripadnik romske manjine postao tema dana u Rvackoj a da nije u crnoj kronici, amaterskom boksu ili nižerazrednom gospodarenju otpadom. Hamdija je osvojio milju kuna na big braderu, jebo ga ti! Iako nisam gledao to sranje kroz svih ovih tri mjeseca koliko traje, večeras mi je pažnju ipak privuklo pitanje tko će uzeti lovu. Čak su i moji starci gledali. Tako se hrvatski puk glasujući putem telefona i time pumpajući lovu t-comu natpolovično odlučio za roma Hamdiju, dok je runner-up bila djevojka imenom Daca, moguće srpkinja. Činjenicu da je u jednom teve spektaklu koji neopravdano privlači toliko interesa naroda pobijedio pripadnik romske manjine, vjerovatno će naš debeli premijer Ivo Sanader pokušati iskoristiti da pokaže EU kako je Rvacka zrela demokracija koja ne samo da poštuje nego i simpatizira manjine. Ne samo da bi Hamdijina pobjeda mogla biti sutra izvanredni prilog na "Prizmi" nego bi o ovome mogli raspravljati i u Europskoj komisiji.
Da ne trošim previše energije na big brader, mogu reći da mi je drago što je Hamdo pobijedio a ne tamo neki ne puno više školovani primitivac iz Omiša (nemam ništa protiv Omiša, dapače). Drago mi je jer čovjek ima ženu i djecu i lova će mu sigurno dobro doći, a stekao ju je na pošten način. Drago mi je i zbog desničara. Dragi desničari, nadam se da uživate u svemu što se događa u Rvackoj, to se odnosi na sve skinjare, mladež HSPa, hvidraše i slične: romi i srbi postaju TV zvijezde, puna suradnja sa Haškim sudom, pomoć u hvatanju Ante, hrvatski heroji idu u Haag. Sve se to događa a nije vam na vlasti omraženi komunist Račan, već vaš hrvatina Sanader. Nadam se da je to ono što se željeli, meni sve to nije problem ni pitanje. Dragi moji desničari jebite se svi skupa međusobno u guzice ( i to bez podmazivanja).

Drago Britvić (1935-2005)
Njemu nisam baš namjeravao posvetiti puno prostora, ali čovjek je toliko toga napisao da mu se mora odati počast. Starinska zabavna glazba u svom najboljem izdanju, eto to je pisao Drago. Odlična suradnja sa Hrvojem Hegedušićem (Balada iz predgrađa), između ostalog napisao i himnu hadezea "Bože čuvaj rvacku" koju je kod mene u srednjoj prof. Teskeredžić iz engleskog prevela na engleski i ugalzbila sa zborom (Oh, God; look after Croatia, my beloved home), što je bio u najmanju konceptualistički pristup krajnjem besmislu. Zanimljivo je kako je Drago napisao i "Moju zemlju" koju je izvodio Vice Vukov, koji se također bori za život nakon što ga je navodno Luka Bebić u saboru gurnuo niz stepenice, a bila je korištena u Stipinoj predizbornoj kampanji. Drago Britvić- tekstopisac za sva vremena.

Stevo Žigon (1926-2005)
Otišao je najveći švabo u povijesti jugoslavenskog filma. Sorry, Radko Polič, Stevo je bio najveći. Bio je veći švabo i od samih nijemaca. Sjajan negativac, da je bio u Hollywoodu, ili u nekoj velikoj europskoj kinematografiji, sigurno bi postao veliki karakterni glumac- negativac. Usuđujem se reči da bi u Ratu zvijezda- epizodi IV- Nova nada sigurno bio kadar jednako dobro odigrati ulogu Moffa Tarkina kao i veliki Peter Cushing. Rieger iz Otpisanih, tu ga najviše pamtimo, a znamo kako je teško bilo parirati Prletu i Tihome. Najbolja uloga po meni, bila mu je u Berkovićevom "Rondu", kao suca iz komunističkog vremena koji igra šah sa Reljom Bašićem. Posebice pamtim kad kaže kako je kao mladi boljševik rezao kose i progonio jazz. Stariji nam pričaju da je zaista bilo tako u to doba, kad je svako furanje zapadnog stila smatrano reakcionarnim i bivalo izloženo teroru i linču, pa tako i duge kose na muškima i jazz. Pričali su mi kako je navodno čak i veliki redatelj iz komunističkog doba Vatroslav Mimica znao povesti kozaračko kolo pred zgradom zagrebačkog sveučilišta. Bila su to zaista teška vremena.
A Stevo ostaje najveći švabo, Rieger u Otpisanima, profesor Manfred u Zafranovićevom Prazniku kurvi. A bilo je tu još mnogo sjajnih uloga, ali ja pamtim ove.

Last but not least! Napustio nas je i legendarni karakterni glumac Vincent Schiavelli, čovjek nije baš bio izgledan, ali je bio odličan glumac. Sjetite se njegove kratke role u Duhu, u podzemnoj željeznici.

Eto, našao sam se za kompjuterom u ovo noćno doba, u opjevanoj "Tihoj noći", tijekom kakve se prije kakvih dvije tisuće godina rodio Isus. Njegov rođendan proslavljamo svi, pa je tako i kvartovska ekipa priredila neki tulum, koji sam ja napustio u neko doba s ciljem da za Božić ipak budem doma, s familijom.
Već neko vrijeme pokušavam točno razlučiti što mi kao agnostiku znači ovaj blagdan. Svjestan sam da ga ne promatram baš kao crkva, ali i ne odstupam previše od službenih principa. Ali ipak, ovo je vrlo intnimna stvar. Možda mi ritual Božića služi kao svojevrsni vremeplov, put nekog povratka u djetinjstvo. Možda je to još posljednji link koji mi je ostao s tim vremenom. Tradicija božićne jelke je poseban ritual kod mene doma. Bor je uvijek identičan po izgledu svake godine, koristi se stari nakit od kad znam za sebe. Možda je baš taj bor, taj kaneovski rosebud koji mi je ostao kao posljednja direktna asocijativna veza sa djetinjstvom, minulim vremenima i prošlim razdobljima života. Miris bora i pečenih kolača u hladna vremena, madeleine koji u meni budi reminiscencije, rituala koji se ponavlja iz Božića u Božić, možda ostaje jedini artefakt moga djetinjstva kojeg ne promatram današnjom percepcijom odraslog čovjeka, za razliku od drugih koje danas percipram kao činjenice u sadašnjosti. I istina je i što sam stariji i odrasliji, sve slabije djeluje taj madeleine, sve više treba da ga se potakne. Uhvativši večeras zadnje scene ET-a na teveu, počeo sam se pitati što se dogodilo s djetetom u meni? Zar je s vremenom prestalo postojati? Zar je sve progutao cinizam? Što se dogodilo sa svim mojim željama i nadanjima, što se dogodilo s svom ljubavlju u meni. Ali ipak, uživajmo u ovoj divnoj tihoj noći, i pokušajmo se još jednom uživjeti u mistiku Badnje noći, kao Tim Burton u "Nightmare before Christmas" ili Frank Capra u nikada prežaljenom "Divnom životu".
Vratimo se svjetovnoj strani. Prije mnogo godina Bob Geldof je u božićno doba pokrenuo humanitarnu akciju za pomoć gladnoj djeci Afrike poznatu i kao "Band Aid". Bio je to vatromet superstar taština, a prikpljena sredstva bila su kao prdac u vjetar, ali plemenitost ideje je zadobila opće simpatije, i duh je bio pozitivan. Ista je akcija rezultirala i velikim hit siglom koji svi znamo "Do they know it's Christmas?". Dobro znana stvar me osobito dojmila u stihu kojeg pjeva Bono :" Well tonight thank God it's them instead of you". I zaista, u ovo vrijeme često mi padaju na pamet manje ovi gladni (daleko je crna Afrika), ali padaju mi na pamet svi ovdašnji nesretni, siromašni, bolesni ili osamljeni. Njima prvenstveno sretan Božić uz nadanje da će se stvari bar nekako popraviti. Sretan Božić i svima koje razdire neka krivnja ili osjećaj da su zajebali stvar, pa kalkuliraju o tome kako se poput Jamesa Stewarta baciti s mosta, nadam se će ih netko spriječiti u tom naumu. Da ne duljim, sve najbolje svima.

Čovjek pročita svašta zanimljivog u novinama, izvuče ponešto iz hrpe blesavih i beskorisnih informacija, tko kaže da novinarstvo u Hrvatskoj ne valja, samo treba selektivno čitati ono što te zanima. Zapravo u Hrvatskoj ne valja čitateljstvo, ali to je već neka druga priča.
Jučer u Jutarnjem razgovor s našim glavnim pregovaračem Vladimirom Drobnjakom, iskusnim diplomatskim igračem, po meni pravim čovjekom na delikatnom mjestu voditelja pregovora sa EU. Osim detalja iz života užeg pregovaračkog teama, spomenuti su i brojni ljudi iz različitih radnih skupina, svi ti brojni djelatnici državne uprave. Neke od tih radnih skupina mogu se naći na web stranici pregovora www.eu-pregovori.hr , osobito je puno ljudi na poljoprivredi, očekivano s obzirom na težinu zadatka. U jednom dijelu teksta opisana je anegdota kako je hrvatski kombi koji je vozio članove jedne od radnih skupina na međuvladinu konferenciju sa najvišim dužnosnicima EU ruknuo usred Bruxellesa i raspao se. Boris Vujčić, zamjenik glavnog pregovarača i ostali krenuli su pješice. Vujčić je zanimljivo primjetio da je greška što se državne službenike ne plaća dobro, jer oni donose odluke "teške" stotine milijuna kuna za Hrvatsku, a zbog loših plaća stručnjaci odlaze iz državne administracije. Tamara Obradović, tajnica pregovaračkog teama spomenula je kako nema velike šminke u pregovaračkim skupinama. Samo mukotrpan rad, zurenje u kompjuter, beskonačni mailovi, tisuće dokumenata, sve do kratkog puta u Bruxelles, i dugog sastančenja u bezličnim dvoranama. Nimalo glamurozno, nema mjesta za kreativnost, ni šarm, a ni velikog aplauza na kraju, samo zadovoljstvo obavljena posla. Tih 1411 ljudi (nas 1411) u procesu pregovora ne dobijaju posebnu naknadu za proces, ali imati će zadovoljstvo dobro obavljena posla.

S druge strane, danas u Jutarnjem neveliki interwiew s Alexom Kapranosom, liderom Franza Ferdinanda. Dragaš je bio na njihovom koncertu u Beču, uhvatio kratak interwiew i već ih naziva najvećim koncertnim indie rock događajem poslije Smithsa. Vjerujem mu ovaj put i mislim da se sasvim slažem s njime. Kapranos je kao svaki rock star svašta pričao i bez lažne skromnosti tvrdio da mijenjaju povijest rock glazbe. Svaka mu čast ali tek će povijest ocijeniti je li netko mijenjao povijest. Na kraju je spomenut moguć datum koncerta u Zagrebu, i to bi bio 7. srpnja (ako se ne varam), pa bi došlo do preklapanja sa Rolling Stonesima. Ako zaista i bude tako i to bude svojevrsni test, na koju stranu krenuti, koji koncert odabrati, kao čovjek gledam u budućnost. Uza sve poštovanje prema veličini Rolling Stonesa, čiju sam staračku agoniju već odgledao na hipodromu '98 , ja ću odabrati sadašnjost i budućnost, i te večeri otići na Franza Ferdinanda. Pa kritizirajte me koliko hoćete, ja sam sretan što kao tridesetogodišnjak slušam gotovo isključivo novu glazbu, što znači da nisam ostario, a i da ta glazba valja. Ako do takvog dana slučajno ipak dođe, bit će to najrockerskiji dan koji je ovaj grad vidio.

Na kraju, nešto sam načuo o izborima za predsjednika Bolivije. Tamo bi uskoro mogli zapjevati evo zore, evo dana, Evo Morales. Naime, najizgledniji kandidat za predjednika najsiromašnije južnoameričke zemlje, gdje se može preživjeti samo ako trgujete drogom ili idete igrati nogomet u inozemstvo (ali tako je u cijeloj južnoj Americi) je otkačeni indijanac- ljevičar imenom Evo Morales. Lik je totalno antiamerički nabrijan, najavio je povećavanje naknade amerikancima za iskorištavanje priorodnih bogatstava Bolivije, a što je važnije, legalizaciju proizvodnje koke, njihovog glavnog izvoznog artikla. Yeah, Evo, Legalize it! Naravno, Đole Buš i ekipa nisu nimalo oduševljeni, već imaju na vratu legendarnog Huga Chaveza u Venezueli, a mislim da i Peruanski predsjednik ima nadimak El loco (ludi). Ameri sigurno pizde kad vide što se događa širom njihova igrališta, južne Amerike. Ljevičari dolaze na vlast posvuda, Cheov duh lebdi nad latinskom Amerikom. Viva la revolucion! Hasta la victoria siempre. A na Fidela smo već i zaboravili.

Prije neku večer na nekoj televiziji (puno ih ima pa ni ne gledam kojoj) zavrtio se film Dannya Boylea "Žal" s Leonardom di Capriom u glavnoj ulozi. Stari je to film ali ga ja nisam uspio do sada pogledati, a ni sad ga nisam odgledao do kraja, jer mi se začorilo, a skontao sam da je film tragično loš. Veliki Boyle uspio je zajedno s autorom sjebati roman Alexa Garlanda. Doduše, Danny i Alex surađivati će kasnije na remek djelu apokaliptične kinematografije "28 dana kasnije", čime će se djelomično ekskulpirati za kasapljenje tog velikog romana. Zapravo, o Garlandu govorim. Momak je 1996. sa 26 godina napisao "Žal" i požnjeo velik uspjeh. Napisao je jedan od najvažnijih romana devedesetih, postao rodonačelnik tzv. New brit lita, pokreta koji je u središte pažnje gurnuo britansku književnost devedesetih, a taj književni val zapljusnuo je i naše obale. Valjda se u vremenima vladavine socijaldemokrata ljudi osjećaju slobodnije pa više pišu. Zašto je "Žal" tako velik roman, da ni autor ovih redaka nije ostao imun na njega? Vraćanje devedesete, vrijeme predmilenijske groznice, otkriva nam univerzalnost romana. Nije uvjetovan trenutkom vremena kao neka druga djela, već osjećajem pojedinca. Žal je priča o mlađim ljudima kojima je dokuferila svakodnevica, uobičajen građanski život, standardne regule ponašanja. Priča je to o ljudima koji su prošli puno toga, osjetili zamor i zasićenje, i zato stvorili alternativnu zajednicu života, i time dali statement krajnjeg nonkonformizma: nećemo svijet koji imamo, on nam nije više zanimljiv, idemo u svoj svijet. Naravno, takve zajednice (čak i kad su potpomognute velikim količinama trave) nemaju šanse za opstanak, kad održavanje morala i integriteta zajednice postane glavni cilj, apsolutizam i autokracija se nameću sami po sebi. Kraj priče je povratak u stvarni i svakodnevni svijet. Uzgred rečeno, Garland je zajednicu smjestio u područje koje je otprilike u ovo vrijeme prije godinu dana rasturio Tsunami.
Bila je to priča za one kojima je dosta svega, kojima je sve postalo nezanimljivo, a taj osjećaj je bio prisutan i u devedesetima i danas. Moram priznati da i sam tražim neku neokaljanu obalu, jer osjećam nezadovoljstvo i zasićenje sa svakodnevicom. Realan sam tip, znam kakve su to stvari i da ne traju dugo, ali meni je dovoljno barem tjedan dana da napunim baterije. Daleko od indokineskih plaža smo, ali ima drugih bjegova od svakodnevice, od života, posla, doma, svakodnevnih sranja.
Imao sam dosta namjera otići na novu godinu negdje u inozemstvo. Baš mi je trebalo malo prelomiti svoj uobičajeni život. Nažalost, za ovu sezonu ništa, svi su nešto zauzeti, a i meni bi bilo bolje štediti godišnji za pravosudni, a očekuje se puno od mene i na poslu. A baš bi mi pasalo otići malo, osobito za novu godinu, izbjeći društveni pritisak dobro provedene nove godine. Prošle godine mi je to uspjelo, kao što znate, i shvatio sam koji je bio najjači pokretač adrenalina i dobrog raspoloženja. Bio je to potpuno preokrenut bioritam, zahvaljujući tome sam se konačno osjetio dobro, dovoljno daleko od Zagreba, posla, familije, opustio sam se znajući da u tom trenutku živim neki drugi život, koji neće trajati dugo, ali treba ga uživati dok traje. Da traje predugo već bi i sam postao trivijalan i nezanimljiv. Seize the day! Ove godine ništa od toga. Ali nikada se zna, kada i kako bi se mogla pružiti prilika, da se potraži taj idealni žal. Pa barem nakratko.

U ovih nekoliko dana čak dvaput sam se našao u dvorani Kina Europa. U subotu na Clooneyevom pseudodokumentarističkoj političkoj drami "Good night and good luck" o Edwardu R. Murrowu i makartističkim progonima, i danas divan dokumentarac "Carsko putovanje" o teškom životu carskih pingvina na Antarktiku. Danas je karta bila 17 kuna, stvarno bagatela, i unatoč tome skupilo se jedva desetak čudnih gledatelja. Ni Clooney u subotu nije bio puno bolji, ali ipak je to više art nego komercijalni rad.
Hvata me tuga gledati nekada veličanstvenu dvoranu kina Europa, kako biva sve više zapuštena. Djeluje sve pomalo depresivno, neuređeno i s malo gledatelja. Stari biljeteri i gospođa koja prodaje kokice se još drže. Nekada prestižno premijerno kino u kojem se za hit filmove tražila karta više danas više liči na poduzeće u stečaju. I dobro da je prostor zaštićen od Ministarstva kulture jer tko zna kako bi završio. Ne znam kakvo je stanje u obližnjem kinu Zagreb jer već dugo nisam tamo išao. Izgleda da nas je sterilni Cinestar sa svojim udobnim stolcima potpuno odvukao od Kinematografa. Kinematografima se ne piše dobro, s obzirom da je knjiga spala na tri slova: od njihovih kina danas rade samo Europa, Zagreb i Grič. Zagreb je oduvijek bio kino za najveće hitove, tko bi ih uopće pobrojao koje smo sve gledali u minulim godinama. Ovdje je bio prvi stereo, prvi DTS, tehnološki revolucionaran u svakom smislu. Kad se otvorio Broadway počeo gubiti korak, modernizirao se donekle ali se sa investicijama stalo. Navodno su Kinematografi htjeli graditi multipleks na mjestu kina ali valjda su im susjedi zaustavili lokacijsku, šta ja znam. Europa je bila premijerno kino oduvijek za "zahtjevniju" publiku i "ozbiljnije" filmove. Meni se od svih filova koje sam odgledao tamo najdublje usjekla projekcija "Imena ruže", odgledana jedne jesenje večeri davnih osamdesetih, a grijanje je u kinu otkazalo, pa sam film doživio u punom smislu riječi. Grič je bio svojevrsno art kino za probranu publiku i alternativnije autore, kao Gusa van Zanta ili Jima Jarmuscha.
Ne imajući namjeru posebno istraživati što se s kojom dvoranom dogodilo, pokušati ću ih pobrojati i prisjetiti se što se gdje gledalo:
Lika- u Ilici, nekada davno prvo kino za pornjave (kasnije protjerivani prema periferiji) a matineje su bile za kung fu filmove, kako sam bio premlad za porniće uglavnom sa gledao ove druge, kasnije za komercijalne naslove, sličnog programa kao i Zagreb. Pamtim da su mi frendovi gledali "Sirove strasti" iz trećeg reda iskrivljenih vratova, ali ni tada nisu mogli sa sigurnošću reči ima li gaćica ili ne- inače neudobni stolci i prenafrljeno grijanje
Jadran- još jedno kino za zahtjevnije, imalo dobar birc u lobiju, ovdje se gledalo filmove poput Altmanovog "Playera", u načelu nekomforan
Tuškanac- nekada Sloboda- legendarno komercijalno kino, danas još živi kao pribježište Kinoteke, odlična lokacija, istina da mu se nakenjao nekakav Hemingway u zgradu- nekada imao kultni birc Bonita ispred, gdje je znalo biti i dobrih večernjih brijačina a znalo se vidjeti i zaniljivih tučnjava, ovdje se gledalo fakat svašta, od Muppeta do Stevena Seagala- mora ostati kao kino dvorana inače ću se stvarno naljutiti
Apolo- bivša Kozara- s obzirom da sam kao dijete živio u Kačićevoj, kultna lokacija za mene, ovdje se gledalo legendarnu pretpremijeru "Imperija uzvaraća udarac", davne 1981. što označavam kao početak vlastite filmofilije- mnogo godina kasnije ovdje se gledalo "Sluge slasti", i to umjesto pretplate na HNK (ovo je bilo pedagoški značajnije od nekog Verdija)
August Cesarec- daleko na Ilici- totalni underground, kako po kinu, tako i po publici, a i repertoaru, moglo se unutra pušiti, piti i jesti, radio je samo jedan zvučnik a ni grijanja nije bilo, zadnji odgledani film je bio "Noćni čuvar" i to danska verzija
Studio- u Vlaškoj- svojevrsna udaljena verzija Griča, isto za zahtjevniju publiku i art filmove. meni je dvaputa bio first date kino, s time da sam jednom damu izveo usred ljeta na Lynchev "Lost highway"- definitino ne film za prvi izlazak za komadom
A ostali, Studnetski centar nije dio Kinematografa, a žudi za renoviranjem, polivalentna dvorana u kojoj može nastupiti i Lambchop a biti i filmski festival, Skuc samo za ekipu iz doma, iako se i tamo gledalo dobrih filmova. Ne znam što je sa dvoranom od Croatie u Katančićevoj. U Mosoru sam bio samo jednom na tulumu, kad je kino već bilo ugašeno, a Urania je uvijek bila samo kvartovsko kino za gledati Jackiea Chana. Bio je i hvalevrijedan pokušaj otvoriti privatno kino u školi u Utrinama, ali je usprkos par nas entuzijasta neslavno propalo.
O ostalim prostorima i kinima sjećanje me slabo služi. Što imamo danas? Kino je srećom ostalo društveni događaj, i ekipa i dalje ide. Zagreb ima jedan minipleks (Broadway) i jedan vrlo antipatični multipleks (Cinestar), a solidna dvorana A1 u importanne galeriji se nažalost zatvorila. Moram priznati da su stolice i dvorane Cinestara vrlo udobne, ali me strašno nervira sva ta konzumeristička gungula, ujedinjeni smrad kokica, i onaj robotski glas koji vas pozdravlja prije filma, kao da nam najavljuje i pranje mozga u cijeni karte. Broadway ipak djeluje puno civiliziranije, pa je ove jeseni imao čak i par dobrih filmofilskih revija, a i nema toliko gužve. Unatoč svemu tome, drago mi je i dalje ići u Europu, još uvijek mi je to izlazak u kino na kakav sam navikao, pa predlažem i drugima da to rade. Bilo bi šteta izgubiti Kinematografe, pa kakvi god bili.

Dan koji dolazi nakon subote, a prije ponedjeljka, zove se nedjelja. Ljudi ga obično percipiraju kao kraj vikenda, a time i kao dan kada ništa ne radi. No, to je bilo nekoć... Danas hrpa nesretnika radi i nedjeljom, pa i po cijeli dan, ali to je već tema jedne druge rasprave... Za nas sretnike koji ipak ne radimo, ovaj dan znači kraj vikenda, kraj kratkotrajne opuštenosti, prvi znaci grčeva u želucu, zato što sutra dolazi ponedjeljak i opet se ide u svakodnevno sranje. Čudna je percepcija vikenda, u petak si nabrijan i imaš silne planove, čekaš da zbrišeš s posla i glavno ti je isplanirati večer, subota prebrzo prolazi dok se otrijezniš od mamurluka i isplaniraš večer (ako je to moguće, obično bude puno manja brijačina od petka, ali ne mora značit), a kad nedjelja svane nema se više puno vremena. i počinju grčevi u želucu. U srednjoškolsko doba nedjelja je bila bed dan osobito kad je sutradan ujutro škola, e onda je frka i treba se spremati za sutra, nimalo ugodno, kad je popodne škola onda se još može nešto izmudrijašiti, ali velike brijačine nema. Studentsko doba nedjelju percipira na puno bolji način, s obzirom da predavanja nisu obvezna, a ni seminari nisu neka frka, nedjelja ostaje prilika za večernju brijačinu, koja je znala biti izuzetno dobra. Doduše, kad se ispit bliži, onda su svi dani isti i svakodnevno je frka, i nedjelja je bed jer NSB ne radi a svi su doma i svi ti smetaju u učenju. Kad se počne raditi onda se u nekom segmentu opet vraćamo u srednjoškolsko doba, ali ipak ne kao onda.
Dok mnogo pjesama karakterizira ponedjeljak kao bed dan, ne pada mi na pamet nijedna posebno o nedjelji: "Sunday, bloody sunday" od U2 je o nečemu drugome, jedino možda Morrisseyeva "Every day is like sunday" koja je zapravo postarmagedonovska.
Moje nedjelje su barem mi se čini postale isplanirane, da se potroši to nekvalitetno vrijeme na kvalitetan način. Oko 11 ujutro nakon što se otkravim, ide se na jutarnju kavu kvartušu (kavu u kvartu s ekipom iz kvarta) i to je događaj u kojem zaista uživam, ne potraje predugo, do najkasnije 12,30, zna se gledati neki prenos (skijanje ili Mirko iz Japana), zna se nastaviti u kladionici. Nakon toga slijedi kupnja i povratak doma, obiteljski ručak i gledanje "Nedjeljom u 2" (koji tulum). Pa se malo odmorim, a onda se ide na bazen. E to je jedno od onih malih zadovoljstava koje život čine ljepšim, a i dobro je za rekreaciju. Nakon toga gušta ostaje neisplanirano vrijeme, u koje može upasti kino, neko druženje, neka kava u gradu ili u kvartu, ili bezvezno buljenje u TV i skupu ali neatraktivnu talijansku ligu.
I što je učinilo ovu nedjelju bezveznijom od ostalih? Prvo, prehlađen sam do zadnje šmrklje, kašljem ko lud i procjenio sam da bi mi po ovom vremenu odlazak na bazen bio health hazard. Dobro, nema bazena, preživjet ćemo.
Drugo i bolnije, imao sam neki načelni dogovor s jednom djevojkom koju već dugo simpatiziram i dugo se nismo vidjeli a i ona je izrazila za našeg zadnjeg čuvenja u petak želju da se vidimo. Nadao sam se da je nedjelja taj dan. Poslao sam joj SMS i odgovora nisam dugo dobijao.
U međuvremenu treće, kad sam se već pomirio s time da ostajem doma i počeo šljakati na nekom honorarnom poslu koji radim, najavili se frendovi od staraca koji mi malkice idu na živce, eto oni to sada dolaze na kavu. Nešto kasnije mala odgovara na poruku, kaže da je s hrpom frendica u nekom wellness centru. Još sam si morao vizualizirati nju i njene cure, više gole nego obučene u nekim klasicističkim termama. Loša nedjelja, ritam razbijen, nema bazena i sporta, dosadni frendovi od staraca, buljenje u kompjuter i naporno honorarčenje, i mala koja se negdje paca u banji, masira ju nekakav gorila i gnječi joj guzove, ulijeću joj neki šminkeri i uletači, a njena girl power ekipa samo odmjerava. Nedjelja, prokleta nedjelja, rekao bi Aki Rahimovski.
I, da stvar bude gora, sutra je ponedjeljak.

Legenda američke komedije sedamdesetih i osamdesetih je mrtva, na to nas je upozorio dragi prijatelj Ronin.
Teško je živio zadnjih dvadeset godina sputan multiplom sklerozom. Pamtit ćemo njegove ludorije s Geneom Wilderom, ali i kasnije uloge poput one u "Lost Highway". Možda danas djeluju naivno, ali bili su to sasvim zabavni filmovi nekoć.
So long legendo!
Richard Pryor 1940-2005

Tenerife, taj getsemanijski vrt. Da sam barem bio tamo da poput Šimuna Petra isučem svoj britki mač iz korica, i da pronađem tog Judu koji mu udjeli izdajnički poljubac....
Ali nemojmo se zavaravati, nije ovo Isusovo uhićenje u Jeruzalemu, ipak ne. Ante je ipak više poput hrvatskog Jamesa Bonda, pustolov i ljubavnik. Samo što je James bio u službi njezinog veličanstva i polagao je račune kruni koja mu je dala dozvolu za ubijanje (je li to isto upravni akt, kolege pravnici?), Ante je ipak vjeran samom sebi i ne polaže račune nikome. Pao je posljednji romantični junak. U trenutku kad je trebao primiti metak za nekoga, prati nečija govna, biti žrtva ne znam kojih i čijih interesa, popušiti poput Blaškića i ispaštati u nekakvom zatvoru zbog politike kretenizma, ratnih profitera i pokvarenjaka svih vrsta, Ante se pokazao kao najveći od svih anarhista. Kad je postalo gusto, odlučno je svima pokazao srednji prst i rekao:"Jebite se svi! Ja bježim. Ja sam gospodar svoje sudbine. Moja sloboda mi je najvažnija!" Uspješno je odjebao cijeli sistem ostavivši ih kao hrpu nikogovića, negirao je sve institucije izdigavši svoju slobodu iznad svega. Zato mi je bilo teško gledati ga u lisicama, dok ga odvode. Ne gledam ga kao nacionalnog heroja. O njegovim kvalitetama u vojsci ili o onome što je napravio nakon vojnih akcija ne mogu suditi jer nisam bio tamo i nemam pravih informacija. Ali obuzela me tuga jer sam osjetio kako se sputava jedna apsolutna sloboda, jedan avanturistički duh, kako pobjeđuju konformisti i okivaju onoga koji je živio po svojim pravilima i furao svoj film. Ante nikada ne bi poput Kafkina Jozefa K. samoinicijativno prihvatio proces i prepustio se plimi, poput većine nas. Živio je po svojim pravilima, ovaj romantični pustolov, a sada ga pobjedonosno bacaju u lance uštogljeni mediokriteti. Ne zanimaju me nacionalni simboli, sve te priče o hrvatsvu, ionako prazna bulažnjenja grupe pokvarenjaka koja je uspjela masno profitirati na tuđem patriotizmu. Glavni među njima je još prije nekoliko godina spomenutog uhićenika obećao zaštiti, već za godinu dana okrenuo je ploču i postao glavni zagovaratelj izručenja svih optuženih međunarodnom tribunalu. Ljudi koji tako ostupaju od svojih principa uglavnom su ljudi koji nemaju morala ni trunke. Nadam se da će im se to osvetiti, kad, tad. Bilo kako bilo, otišao je posljednji romantični junak, čiji bijeg smo promatrali kao manifestaciju slobode. Jedna legenda više neće biti ista. Svi mi znamo kako se ne bi mogao održati tako dugo na slobodi, da nije imao mrežu suradnika i dobre veze podzemlju. Ali to sada nije bitno. Upamtimo ga kao borca protiv sustava, koji se zaista grčevito borio da zadrži svoju slobodu.

Zagreb fakat postaje metropola, ali prvenstveno po onečišćenju, prometnom kaosu i kriminalu. Tu stvarno postajemo jaki, na drugim područjima kaskamo. Jučerašnji obračun na prelazu rampe u Klari već podsjeća na "Heat" Michaela Manna, možda i "Francusku vezu" jer bilo je i ganjanja autima. Nakon tragičnih pljački Fine i Pošte, u kojima su od zločinačke ruke stradala dvojica srednjovječnih zaštitara i momak zvan Zmija, danas je murija "koristila svoje ovlasti". Dvojica okorjelih kriminalaca su mrtvi, dvojica takvih likova da će dosta prostora u policijskim ormarima biti ispražnjeno od njihovih dosjea, a i sudske evidencije će izbrisati stalne mušterije. Mediji nagađaju o događaju, ne znaju se svi detalji, osobito pokušaj bijega ranjenog kriminalca ostaje pod znakom pitanja.
Inače, opće je mišljenje (a ni ja ne mogu reči da se ne slažem, bar ne u potpunosti s time) je da je bolje da su ih sredili, opravdavajući to činjenicom da se radi o kriminalcima rutinerima (Izraz Slavko Cvitković), jedan je imao pedesetak kaznenih prijava a drugi je bio okrivljen da je ubio oca i spalio ga, i da nema šanse da ih se više preodgoji. Ne ulazeći u diskusiju o generalnoj i specijalnoj prevenciji, mogu samo reči da je murija prištedila pravosuđe velikog posla i porezne obveznike dosta novaca, a s obzirom na to kako nam pravosuđe funkcionira i kako ta ekipa radi ne znam uopće kakav bi bio ishod tih kaznenih postupaka. Kod nas je sve moguće.
Kako je krenulo, ja više ne idem na poštu, ni u Finu (nisam ni dosad kad nemam firmu), ni u mjenjačnice, ni u kladionice. Račune neću više plaćati, jebiga, nikada se ne zna kad možeš naletiti na situaciju iz "Rezervarskih pasa". To nam je postala svakodnevica.

Jučer je bio prvi veliki potrošački praznik u prosincu- Sv. Nikola. Zapravo samo zagrijavanje za ono što slijedi do kraja mjeseca. Štih proba koliko možete baciti novaca, ako skužite da ste već u krizi onda se ne treba istrošiti ni za Božić. Neki kažu kako je Von Smiletov blog pun nostalgičnih tema, a i neki moji tekstovi se karakteriziraju kao sevdah, ali o ovoj temi moramo se teleportirati u djetinjstvo, u slučaju moje generacije u osamdesete.
Kao dijete posebno se dočekuju prosinački dani, koji bi u osamdesetima obično kuliminirali nespretno sročenim tzv Danom dječje radosti, koji je padao na 31.12. Iako smo živjeli u vremenu navodno strašnog, nedemokratičnog, zarobljavajućeg i bezbožnog komunizma, iako mi je stari u firmi bio partijski sekretar (uspješno srezao partijske sastanke na dva godišnje), iako potičem iz obitelji u kojoj su svi bili partizani, pa skoro cijelo razdoblje od '41. do '45., a neki su bili u KPH i prije rata, Sv. Nikola je uvijek punio čizmu, i čizma ga je uvijek čekala. Božić se slavio svake godine, tiho i dostojanstveno, čak s više dostojanstva nego danas, kada se ekipa utrkuje u konzumaciji potrošačke kulture. Bor i bakalar, i prije i nakon 1990., ništa se nije promijenilo, osim što 25.12. u ovo doba nije radni dan. Istina je doduše, imalo se para, Djed Mraz je dolazio i na Božić i na staru godinu, nisu to bili neki pokloni, ali dobro bi došli ma kakvi bili. Pa još kad bi se rođaci naredali a svaki ostavio neku dojčmarku, to su bili dani. Smješno možda zvuči, ali kao vrlo jasna slika toga vremena, usjeklo mi se u sjećanje, pa gotovo kao jedna od ključnih asocijacija na prosince toga vremena, pamtim famozne priredbe za Djeda Mraza u firmi kod starog ili kod stare, dobra sindikalna praksa zahtjevala je da se ipak ne dupliraju (nema overlappinga). Ne znam zašto ih pamtim, bile su to izuzetno dosadne i nesadržajne manifestacije, ne pamtim sadržaj niti jedne, samo okolnosti, a ključna stvar, dar, obično je bio nekakav standardizirani Krašev paket s nekom trivijalnom igračkom, za nas Vjesnikovce toga vremena znalo je biti stripova iz remitende, koje smo uglavnom već imali jer bi ti ih uvijek neko doturio koje je mažnjavao iz tiskare. Sve skupa vrlo nesadržajno i trivijalno, ali ipak nekakvo sjećanje koje me asocira na to vrijeme.
Kad je došlo drugo vrijeme, i onaj drugi ancient regime, poludjeli nadripovjesničar Franjo Tuđman, nezasluženo angažiran na projektu osamostaljivanja hrvatske države, mislio je da ima i mandat za prevrednovanje svih segmenata naših života, u što je spadalo i preimenovanje Djeda Mraza u Djeda Božićnjaka ( to je mogao ispasti djed Božo). Prigovori su bili nažalost samo akademske naravi, ali novo ime nije osobito zaživjelo kod normalnih ljudi. Franjo je preimenovao i Paju Patka (Paško) i to je nažalost prihvaćeno, ali kad se uhvatio Dinama narod mu je ubrzo pljunuo u facu. Bilo je to ipak previše, a povjesničar je trebao znati vrijednost glasa ulice, glas koloseuma je glas Rima. Što se djedova tiče, bilo je prijepora da poklone donosi zapravo mali Isus, ali ja mislim da je njegova osobnost ipak više duhovnog i kontemplativnog karaktera, i da nije njegov nivo da se bavi trivijalnim stvarima kao što su igračke i bomboni. Zato neka ostane Djed Mraz, ionako oduvijek znamo da ne postoji, i da stvar bude još gora njegov je današnji image osmislila Coca Cola, jedan od najgorih imperijalista. Ali važno je da donosi poklone i što je još važnije, donosi veselje, pa kako god se zvao, treba mu zaželjeti dobrodošlicu.

Tužna vijest mi je saopćena danas. Kinoteka u Kordunskoj više ne postoji. Dugo i polagano umiranje došlo je svom kraju, sada je zaista gotovo. Kažu mi, u petak je bila posljednja kinopredstava, zapravo čak i nije bila jer se nije okupilo dovoljno ljudi za prikazivanje. Tužan kraj jedne legende. Nestade zaboravljena poput neke sramotne tajne. Da sam znao, pa okupili bi se ljudi, pustila bi se vijest na forumima, da pokušamo napuniti tu dvoranu barem za njenu oproštajnu predstavu. Ako moraš otići, otiđi sa stilom. Istina je da je taj prostor tokom dana ispunjavala grupa nekakvih studenata jednog od mnogih nazovifakulteta gdje platiš i studiraš. Ne pamtim što sam zadnje gledao tamo, ali pamtim sve te brojne projekcije i sate provedene u Kordunskoj, od ranog djetinjstva u kasnim sedamdesetima i dugometražnih crtića, preko snobovskog prekenjavanja sa Bergmanom, do Kieslowskog i trilogije boja.
Tu smo gledali Platoon, The Wall, još u danima srednje škole. Ovdje smo gledali Hartleyevog Amatera, Greenawayev Pillow book, velikog Abela Ferraru i jednu od najpozantijih filmskih drkica velikog Harveya Keitela u Okorjelom policajcu. Ovdje sam prvi puta doživio talenat Kevina Smitha, i zamalo se ugušio od smijeha na Trgovcima, eh da, ovdje se gledalo i Rezervarske pse. I ne pamtim sve te projekcije nedjeljom popodne, četvrtkom ili petkom navečer i biranu ekipu. Još pamtim i originalnu lokaciju Modernih vremena, kao instituciju i okupljalište urbane kulture, knjižaru u kojoj se furao drugačiji stil i mogli ste naći ono što se drugdje ne nalazi. Birc je ostao, ali više kvartovskog karaktera, a kako je po radnom mjestu to i moj kvart ovih godina, mnoge pauze su provedene tamo. Mjesto puno sjećanja, u svakom slučaju.
Lokaciju je dobila Katolička crkva, kojoj ionako ne fali lokacija širom zemlje, ali s obzirom na blizinu crkve Sv. Blaža, gdje je i autor ovih napisa kršten kao beba u kasnim sedamdsetima, logično je da spuste svoje šape na Kinoteku. Nije bilo izgledno da će tamo ostati isti repertoar. Kontrakultura koju je kinoteka uzgajala bila je subverzivna i prema komunističkom režimu, a ni crkvenim krugovima ne može biti po volji. Atmosfera koja je tamo vladala odbojna je svim isključivim, apsolutističkim i agresivnm ideologijama koje po defaultu smatraju da je samo njihova istina prava, a tu su isti i boljševici i klerikalci.
Filmovima koje znamo tamo mjesta neće biti. Dođe mi da se povedem cijelom pričom o povratu imovine, strancima i domaćima, ali radije ne bih uljetao u diskusije. Samo mi se čini da povrat imovine kako ga je provodila ova zemlja nema smisla i donio je samo zlo i naopako mnogima.
U kino idemo danas na drugi način, a na filmske klasike ionako nitko više ne obraća pažnju. Ostaje samo nada da će se u sterilnosti multipleksa (i ipak vrlo udobnim foteljama) naći ipak više mjesta i za filmsku alernativu, a mi ćemo moći reči da smo nekoć zalazili u Kinoteku.

Vellika pobjeda rvackog športa danas. Kup je naš. Nije mala stvar, Davis cup igra cijeli teniski svijet i nemoguće je predvidjeti razvoj situacije. Da mi je netko rekao početkom godine da će Hrvatska osvojiti Davis cup odgovorio bi mu da sere. Ali je istina. No bullshit. Opet sam izgubio živce, jebote te Ljubičić i poraz od Hrbatya, iako je Hrba igrao meč iz snova koji ni Federera ne bi ostavio ravnodušnim. Moram priznati da nisam imao povjerenja u mladog Spliću (bojao sam se da ima cvrčka u glavi kao njegov prethodnik Ivanišević) ali me je potpuno razuvjerio i malo poznatom Slovaku nije dao priliku da postane narodni heroj.
Velika pobjeda u svakom slučaju, jedna od najvećih ikada za domaći sport. I dok Ivaniševićeva pobjeda u Wimbledonu pripada samo njemu i njegovoj familiji, ovo je prava pobjeda hrvatskog tenisa. Ima težinu. Svaka čast. Vjerovatno je noćas ludo u Bratislavi, pivo teče u potocima, a dobri su to ljudi ti Slovaci.
Dan tenisa (za mene osobno i plivanja) je gotov, jaooo, ne ide mi se sutra na posao.

Kako je dobro imati TV karticu, možeš pisati blog i gledati Bonda istovremeno.
Ali to nije bit ovog posta. Zanimljiv događaj danas u Gradskoj vijećnici. Delegacija Europske komisije u RH organizirala je veliki seminar za sudionike u procesu pristupnih pregovora sa EU. Veliko okupljanje kolega iz državne uprave, ali ne kao sindikalne igre, već kao skup elitnih aparatčika, najboljeg službeničkog kadra kojeg ova zemlja ima, bar si tako tepamo, one ekipe koja će odraditi posao sa zapadnjacima. Većinom u tamnim odijelima (neki kažu da je to neslužbena boja pregovora), košulje i kravate, svi kao da pokušavaju imageom kopirati premijera. Ni potpisnik ovih redova nije bio manje formalan, iako se ovaj put nisam baš trudio izgledati kao Bryan Ferry (to je zato kaj sam se udebljao pa ne bi bilo uvjerljivo). Bila je solidna grupa lijepih žena, iako u manjini, isticale su se pored prosječnih sredovječnih službenica. Naravno da sam sjedio s grupom privlačnih komada, od kojih mi je jedna i emocionalno dobro poznata.
Skupom su ravnali trojica profesionalaca iz EU komisije, i mađarski zamjenik glavnog pregovarača. Zanimljivo je usporediti istok i zapad, nove i stare zemlje EU. Da smo, recimo, izvukli tu četvoricu ne zanjući tko je tko, i da te netko pita da prepoznaš istočnog europljanina, mađara, bez problema bi ga skužio, jer se razlikuje od zapadnjaka. Ovi momci iz komisije su grupa srdačnih ali rezerviranih, tihih i odmjerenih diplomata. Birkokratični i pristojni, neskloni skretanju pažnje na sebe. Mađar je bio nešto drugo, crvenog lica i trodnevne brade, glasan i temeramentan u nastupu, moćan u diskusiji, energičnih gestikulacija kao da uz cigansku glazbu glasno diskutira ispijajući litru tokajca, kojeg je, uzgred rečeno, par puta spomenuo. Njegova prezentacija o recentnim iskustvima Mađarske i njihova puta u EU, njihove dvojbe i kušnje, produljena drama pregovora, iskustva iz prve ruke, podigle su atmosferu do ranga skupova prodavača "Amwaya" ili "OVB". Ekipa je vidljivo zabrijala, pozitiva je bila u zraku, optimizam, vjera da radimo dobar posao. Bilo nam je prezentirano na način koji razumijemo, od istočnjaka istočnjacima. Ne podcjenjujte istok Europe! Uz mnogo kratkih motivirajućih poruka, pozdravio nas je sa bonjovievskim "Keep the faith", spontani pljesak na otvorenoj sceni bio je neizbježan. Nažalost nakon toga usljedile su prezentacije ostalih, dosadnijih, predstavnika i atmosfera je neizbježno pala.
Umjesto invazije na europska tržišta, elita državne uprave izvela je odenzivu na švedski stol, obžderavajući se nemilice (autor nije iskljčen). Ako će tako izgledati ulazak u EU, strašno.
Sad slijedi uzbudljivo razdoblje u životu administracije, kakvog još nije bilo, ako su tamo uzbuđenja uopće moguća.
Kako će se sve to stizati kako spada, redovne poslove pa još i pregovore, uz tako male plaće, bumo videli (rekli su sljepci). Meni se čini da se već sada vozimo na rezervi.
.....