Jučer je bio prvi veliki potrošački praznik u prosincu- Sv. Nikola. Zapravo samo zagrijavanje za ono što slijedi do kraja mjeseca. Štih proba koliko možete baciti novaca, ako skužite da ste već u krizi onda se ne treba istrošiti ni za Božić. Neki kažu kako je
Von Smiletov blog pun nostalgičnih tema, a i neki moji tekstovi se karakteriziraju kao sevdah, ali o ovoj temi moramo se teleportirati u djetinjstvo, u slučaju moje generacije u osamdesete.
Kao dijete posebno se dočekuju prosinački dani, koji bi u osamdesetima obično kuliminirali nespretno sročenim tzv Danom dječje radosti, koji je padao na 31.12. Iako smo živjeli u vremenu navodno strašnog, nedemokratičnog, zarobljavajućeg i bezbožnog komunizma, iako mi je stari u firmi bio partijski sekretar (uspješno srezao partijske sastanke na dva godišnje), iako potičem iz obitelji u kojoj su svi bili partizani, pa skoro cijelo razdoblje od '41. do '45., a neki su bili u KPH i prije rata, Sv. Nikola je uvijek punio čizmu, i čizma ga je uvijek čekala. Božić se slavio svake godine, tiho i dostojanstveno, čak s više dostojanstva nego danas, kada se ekipa utrkuje u konzumaciji potrošačke kulture. Bor i bakalar, i prije i nakon 1990., ništa se nije promijenilo, osim što 25.12. u ovo doba nije radni dan. Istina je doduše, imalo se para, Djed Mraz je dolazio i na Božić i na staru godinu, nisu to bili neki pokloni, ali dobro bi došli ma kakvi bili. Pa još kad bi se rođaci naredali a svaki ostavio neku dojčmarku, to su bili dani. Smješno možda zvuči, ali kao vrlo jasna slika toga vremena, usjeklo mi se u sjećanje, pa gotovo kao jedna od ključnih asocijacija na prosince toga vremena, pamtim famozne priredbe za Djeda Mraza u firmi kod starog ili kod stare, dobra sindikalna praksa zahtjevala je da se ipak ne dupliraju (nema
overlappinga). Ne znam zašto ih pamtim, bile su to izuzetno dosadne i nesadržajne manifestacije, ne pamtim sadržaj niti jedne, samo okolnosti, a ključna stvar, dar, obično je bio nekakav standardizirani Krašev paket s nekom trivijalnom igračkom, za nas Vjesnikovce toga vremena znalo je biti stripova iz remitende, koje smo uglavnom već imali jer bi ti ih uvijek neko doturio koje je mažnjavao iz tiskare. Sve skupa vrlo nesadržajno i trivijalno, ali ipak nekakvo sjećanje koje me asocira na to vrijeme.
Kad je došlo drugo vrijeme, i onaj drugi
ancient regime, poludjeli nadripovjesničar Franjo Tuđman, nezasluženo angažiran na projektu osamostaljivanja hrvatske države, mislio je da ima i mandat za prevrednovanje svih segmenata naših života, u što je spadalo i preimenovanje Djeda Mraza u Djeda Božićnjaka ( to je mogao ispasti djed Božo). Prigovori su bili nažalost samo akademske naravi, ali novo ime nije osobito zaživjelo kod normalnih ljudi. Franjo je preimenovao i Paju Patka (Paško) i to je nažalost prihvaćeno, ali kad se uhvatio Dinama narod mu je ubrzo pljunuo u facu. Bilo je to ipak previše, a povjesničar je trebao znati vrijednost glasa ulice, glas koloseuma je glas Rima. Što se djedova tiče, bilo je prijepora da poklone donosi zapravo mali Isus, ali ja mislim da je njegova osobnost ipak više duhovnog i kontemplativnog karaktera, i da nije njegov nivo da se bavi trivijalnim stvarima kao što su igračke i bomboni. Zato neka ostane Djed Mraz, ionako oduvijek znamo da ne postoji, i da stvar bude još gora njegov je današnji image osmislila Coca Cola, jedan od najgorih imperijalista. Ali važno je da donosi poklone i što je još važnije, donosi veselje, pa kako god se zvao, treba mu zaželjeti dobrodošlicu.
