aparatczykovi zapisi

25.01.2006., srijeda

Evo zore, evo dana, Evo Morales 2- ispravljanje povijesne nepravde?

U svojim političko-ekonomskim osvajanjima svijeta, nikoga evropljani nisu zajebali kao indijance. Evropljani, zapravo, zapadnjaci, jer govoriti ću ovdje i o amerima, ali neću upotrijebiti zamjenicu „mi“. Hrvatska nikada nije pripadala u kolonizacijsku i osvajačku kulturu, spletom povijesnih okolnosti ali valjda i po mentalitetu (do Gojka Šuška i HercegBosne 1992-1994). Afrikance zapadnjaci nisu potpuno sjebali, sjebali su ih dugoročni jer su ih naučili modernim načinima ratovanja i modernom naoružanju da se ovi mogu lakše pobiti. Azijatima nisu mogli ništa, štogod zapadnjaci napravili azijci samo rastu jači i iskusniji. Stoljećima je Katolička crkva pokušavala zasijati kršćansko sjeme u Kini, nikada se zaista nije primilo. Ali indijance su sjebali, skroz. Prvo su im povoljno uvalili šarena stakalca u zamjenu za zemlju koje ionako ima dovoljno, i neku bezveznu žutu tvar iz rijeka koje i nema puno ali ionako indijancima nije bila zanimljivija od šarenih stakalca. Onda su im prodali štapove koji bljuju vatru, da se mogu bolje međusobno obračunati. Nakon svega toga prodali su im i vatrenu vodu čiji učinak ako nisi na nju izuzetno dobro naviknut svi dobro znamo. Kao pravi dobri trgovci zapadnjaci su indijancima hunjavicu i gripu ostavili besplatno, kao poklon, izraz zahvalnosti, otuda amerikenjcima thanksgiving. Nakon što su se indijosi obračunali štapovima koji bljuju vatru, razvalili se vatrenom vodom i naposlijetku jedva preživjeli hunjavicu, nije ništa drugo preostalo nego da ih se smjesti u rezervat gdje će biti zaštićeni poput bjelolgavih supova. I bolje jer supovi ne mogu kupiti jeftino vatrenu vodu. Onda su ih uvalili u filmove, dali im priglupe uloge debila koji ne znaju govoriti kak spada, a samo se čeka da ih hrabri kauboj rasturi. Ipak, zahvaljujući Karlu Mayu i Zane Greyu, uspjeli smo ih zavoljeti, makar u filmovima prikazani kao zvijeri. Onda su došli i bolji filmovi o tom podneblju, pa smo zavoljeli i kauboje, osobito ako su mogli sami opkoliti bandu zlikovaca poput Garya, ili su hrabri alkoholičari koji se ne razumiju u žene poput Deana. Na kraju, što je ostalo od ekipe u rezervatima? Nekada veliki poglavice kao otromboljeni penzioneri, vatrena voda teče u potocima. Jedino što neka plemena imaju kockarnice na svojoj zemlji, i to je sve. Moje je iskustvo to što kad sam 1990. proveo dva mjeseca u Americi, u državi Wisconsin, gradu Milwaukeeju, četvrti Wauwatosa (obrati pažnju na imena) i živog indijanca vidio nisam. Samo onog drvenog ispred Tobacco dućana. Ali kako su prošli južnoamerički indijanci, e to je tek gadno. O njihovoj sudbini nema baš filmova niti velikih junaka, samo strahovitih zločina i povreda ljuskih prava, o kojima smo čitali u povijesnim čitankama u školi. Španjolski konkvistadori nisu imali ideju o ljudskim pravima, ali im pravo jačeg nije bilo strano.
Zato inaguraciju prvog predsjednika autohtonog indijanca smatram svojevrsnim ispravljanjem povijesne nepravde. Evo Morales je uzgajivač koke iz Bolivije, a njegov izbor za predsjednika vidim kao reakciju na višestoljetni podređeni položaj južne Amerike sjevernoj. Zanimljiva je i činjenica da je istovremeno okrunjen za indijanskog kralja. Veliki postotak na izborima, time i svesrdna podrška svih sorti stanovništva, pokazuje jedinstvo ponad rasnih i ostalih razlika. Jedinstvo u lošoj poziciji, političko-gospodarskoj banani. Čini mi se da se time potrvđuju riječi mladog Che Guevare u „Motociklističkim dnevnicima“ : Jedna smo američka nacija, koja vuče porijeklo i od Inka i od Magellana. I južna amerika stvarno postaje sve više jedinstvena, bar što se političkih trendova tiče, u opoziciji Bushu i amerima. Godinama su ameri u južnoj americi vidjeli bogatstvo resursa: nafte, kave, droge, banana, kurvi, a evropljani si mogu uzeti nogometaše, i ropski i kolonijalni odnos prema stanovnicima. Ali južnjacima je dosta toga, zato su odlučili do besvijesti iznervirati amere birajući ljevičarske vlasti. Osim Moralesa, nova je presjednica Čilea ljevičarka, kao i Da Slva, brazilski predsjednik, a tek argentinac Kirchner i legendarni Hugo Chavez iz venecuele. Ludog Fidela da i ne pominjemo. Najavili su da neće provoditi velike nacionalizacije i konfiskacije, ali da se poštuju pravila igre, a znači prema svima jednako, i amerima isto tako, što oni očigledno nisu dosada poštovali. Ako opet krenu državni udari tamo, znati ćemo tko ih je inicirao.
Još ću jednom ponoviti, duh Che Guevare ledbi nad andama. A posebno mi je drago što se sve te zemlje crvene Bušu praktički u dvorištu. Ima neke poetske pravde u tome.

- 00:49 - Komentari (8) - Isprintaj - #

19.01.2006., četvrtak

15. 03. 2006.- Lou Reed u Ljubljani

Nepotvrđena informacija proširila se još nedavno na Forumu, metropolu susjedne navodne države (koju prođeš na rezervi) pohoditi će 15. ožujka legendarni kantautor Lou Reed. Moram priznati da sam već pomalo zaboravio ovog čovjeka i da nisam imao pojma o tome da uopće išta i radi na muzičkom planu ovih godina. Zapravo, još od cca 1995. nisam čuo o njemu, stvarno je prešao u underground sfere. Zapravo vratio se undergroundu, iz kojega je potekao. The Velvet Underground, danas zvuči kao da govorimo o nekoj relikviji. Nisam slušao njihov povijesni prvi album već dugo, zapravo ga ni nemam na nekakvom modernijem zapisu zvuka, kao što nemam ni Reeda. Njihov utjecaj, ma deplasirano je uopće govoriti o tome, to svi znaju. Koja su to bila vremena, od '66 do '70, na zapadnoj obali Jim Morisson propovijedao je pretvaranje Kalifornije u jednu veliku orgiju, istovremeno su orgiju slične vrste implementirali Velveti na istočnoj obali amerike. Vođeni mentorstvom kultnog rodonačelnika dizajna kao antumjetnosti konzerve juhe, Andya Warhola, književnu inspiraciju nalazili su manje u Aldousu Huxleyu a više u autorima kao što je stanoviti Leopold von Sacher- Masoch (Venus in furs). Predstavljali su suprotnost Doorsima, po meni, predstavljali su iskonsku dekadenciju s naznakama perverzije. Lou je bio biseksualni junkie, ispao iz novinarskih krugova, u tandemu s genijalnim instrumentalistom Johnom Caleom, činili su dvojac vrhunske kreativnosti. Svi vi dobro poznate prvi album, snimljen sa francuskom pjevačicom Nico koja je navodno kasnije poginula pri padu sa bicikla, pa nije potrebno spominjati sve te fenomenalne kompozicije. Sick sixties su išle kraju, Warhol je otišao dalje, Reed i Cale svaki na svoju stranu. Lou je loše krenuo u solo karijeru, ali mu je priskočio pomoć David Bowie, i kao i drugom underground velikanu Iggyu ,producirao album za povijest. Transformer, spada među najbolje ikada i moram ga apsolutno nabaviti na CDu i to originalku. Bilo je svega u Louovoj solo karijeri, barem koliko sam ja pratio, ali kad kažem svega onda zaista mislim svega. Metal machine music, je dupli album samo buka, kažu oni koji su slušali. Ako može John Cage puštati 45 minuta tišine, Let 3 izdati album bez ijedne stvari, onda može i Lou Reed snimati šum. Ništa od navedenog ne bi slušao, jebala ih konceptualna umjetnost. Ali bilo je Growing up in public, Coney Island baby, New York, solidni albumi koje sam davno slušao. Navodno Lou živi s art rockericom Laurie Anderson, čini mi se da sam tako čuo. Istini za volju, makar je napisao mnogo dobrih stvari, nikada mu vokalne sposobnosti nisu bile neke. Ali isto vrijedi i za Boba Dylana, zar ne. I jednom i drugome su drugi pjevali stvari, nekome Bryan Ferry, nekome Cowboy Junkies.
U svakom slučaju, 15. ožujka svi u Ljubljanu, ja sigurno. Ovo je ipak veličina, jedna legenda kojoj se treba pokloniti, makar i ne pratili njegovu recentnu karijeru. Ono što je napravio još davno, i dalje je vrijedno poštovanja.
- 00:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.01.2006., subota

Lost in the supermarket (ovoga puta ja)

Znakovito je kako je moj dobar drugar Von Smile postao isti naslov prije nrkog vremena, izgleda da je ovo postala boljka potrošačkog društva, trauma naših generacija suočenih sa suludim svijetom konzumerizma. Cijela pozadina ovog je malo i smiješna. Nakon mjesec dana apstiniranja (pada forme i progresivnog debljanja) ponovno me spopala želja da odem na bazen na svoj uobiajeni već opjevani nedjeljni plivanjac. Problem je u tome što sam u jednom pokušaju da odem na bazen prije mjesec dana spriječen zbog činjenice što nisam imao natikače za noge (blesavo novo pravilo bazena u Utrinama, nema upada bez natikača, da mi je vidit sanitarnog inspektora koji im je to naložio). Mnogi će reči big deal ali za mene i jeste big deal. Naime, nemam natikače, valjda sam još na moru bacio u smeće, zbog neupotrebljivost. Trebalo ih je kupiti, ali meni je svako kupovanje izuzetna muka. Još jedan razlog zašto bi mi bilo nužno da si nađem neku žensku, osim seksalne i emocionalne stabilnosti, mogla bi mi kupovati obleku, ili me bar voditi u shopping, što je meni inače samome iskrena muka. Međutim, zima je i nije sezona natikača, pa ih kineski trgovci smećem nisu naručivali ( a ja ne bi kupio skuplje od 20 kuna). Kad je sva nada nestala, uputio sam se u novootvoreni Getro u Novom Zagrebu. Nadao sam se, bio sam gotovo siguran da ću ih tamo naći, ali uzalud moje nade. Nema natikača čak ni u moćnom Getrou. I možete se misliti frustracije. Lutah očajan među gomilama šarenih polica tražeči robu koja mi treba a te robe nema. I ne mogu opisati taj osjećaj razočarenja, potegnuti taj put u to grozno stjecište konformista i konzumerista u subotu poslijepodne, i ostati nobavljena posla, nedostignutog cilja. Koja tragedija, koja igra sudbine, naći se u dućanu u kojem ima svega što možete poželjeti (poput Ali Babine špilje, valjda) osim onoga što vama treba i zbog čega ste došli. Ne mogu vam opisati taj bijes, očaj, slabost, želju za smrću, razočaranost životom i svijetom, dok su svi drugi sretni što stječu prolazne i mediokritetske vrijednosti poput predmeta koje možete kupiti u Getrou, ja ne mogu ni do toga. Osjećao sam se kao odbačenik, otpad društva, onaj koji ne može naći zadovoljenje čak ni u shopping centru. Čak ni jebene, ušljive, debilne natikače, jebeni degenrični smrdljivi pederski Getro, tako nešto mi se vrtilo kroz glavu. I tako sam otišao na odjel za alkoholna pića, da se malo smirim. Smirilo me gledanje svih tih divnih boca i zamišljanje plemenite tekućine u njima. Stvarno, reklo bi se da imam dobre temelje za alkoholizam, pa ponekad kad u pauzi na poslu naručujem kavu u bircu, znam pomisliti kako bi bilo dobro zapravo sipnuti Jäger . Kao što to često znam i u Billi raditi, u mislima sam popričao sa prijateljima. VAT69, uh a'l bi te sad zdrmao, o kako smo monsieur Louis Eschenauer? I sva ta slavonska i dalmatinska prezimena, Zdjelarević, Plančić, Grgich, kako li se sve ne prezivaju? Gospodine Shiraz, jeste li solidni u australskoj izvedbi ove sezone, ili bolje da maznem Pinot? Mislim da bi i Vermutić došao na red, nema brige. Zapravo, ima još toliko pića na svijetu koje samo čeka da ga se popije, sad bi najradije otvorio butelju bijelog, ali solo piti doma u subotu navečer, to je već loše. Tako sam se smirio, doduše ne i prestao bedirati, uzeo veliki Faks helizim i six pack gazirane Jamničke i otišao doma. Poslije je stara našla u ormaru neke stare natikače( to znači imati dobre roditelje koji se brinu za tebe), i to još imaju čak i oznaku Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. Koja ću faca biti na bazenu s retro natikačama. Tako ova priča ipak ima happyend.


- 23:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

06.01.2006., petak

Štrajkaši i prepisivači

Malo sam ispao iz blogerske forme ovih postnovogodišnjih dana, zapravo ispao sam iz svake forme, valjda bih trebao proči kroz neki proces detoksikacije tijela od silne loše hrane, a osjećam se nekako teško od svega pojedenog, malo gladovanja ne bi bilo na odmet.
Nisam se adekvatno osvrnuo na jedan blesavi događaj u kojemu sam i sam sudjelovao ovih dana. Naime, 28. 12. prošle godine bio je „veliki“ štrajk državnih službenika i namještenika, uključujući carinike i policajce. Mislim, ponuda vlade RH je ponižavajuća, 3% povećanje plaće. Znači da bi mi plaća porasla za jedno 100 kn, al' bi mi se standard povećao. Tu lovu se može zaraditi i racionalnim kladioničarstvom, igranjem na zihere. Da ne spominjemo da bi se i dužnosnicima povećala plaća za 3%, ali je velika razlika ako imate plaću tri i pol soma ili petnaest somova. S druge strane sindikalna ponuda je isto bila za kurac, svima povećanje plaće za 300 kn, dužnosnicima ništa (to je u redu). Za 300 kn se ipak treba ozbiljnije kladiti, ali sve je to sranje sveskupa. Sveisto, štrajkalo se. I tako je autor ovih redaka isto krenuo u štrajk. Rezultat njegovog štrajkanja je bio to što mi neće platiti taj dan na poslu. Inače, tajništvo ministarstva je tražilo popis svih štrajkaša (što baš i nije po zakonu) a taj popis je otišao u ministarski kabinet. Sjajno, sad sam i službeno pobunjenik i anarhist. Sramotno, od četristotinjak zaposlenih samo nas je 17 štrajkalo. Sad smo mi ispali kreteni koji se izlažu neugodnostima radi hrpe šupaka koje je frka boriti se za svoju dobrobit. Mislim da oni koji nisu spremni boriti se za bolje uvjete života i rada nisu ni zaslužili bolje od onoga što imaju. Da stvar bude gora, ja sam cijeli taj štrajkački dan pošteno odradio, imao sam dva sastanka od po dva sata i još morao raditi zapisnik sa oba. Baš sam kretenčina, ma debil totalni. Ali postupio sam prema svojim uvjerenjima, a za njih možda treba podnijeti i kakvu žrtvu.

Još jedna službena nepravda mi je privukla pažnju u zadnje vrijeme. Naime, na fakultetu elektronike i računalstva na web stranici službeno su objavljena imena ekipe koja je prepisivala na nekom ispitu. Par dana kasnije čujem i da je na mom faksu napravljeno isto, samo što su oni informatički nepismeni pa su imena prepisivača objavljena na oglasnoj ploči. Ne moš vjerovat. Koje su to metode, mislim da se u staroj Grčkoj ova metoda nazivala ostracizam, kad je netko ovako bio izložen javnom progonu i sramoti. Kod Grka su u igri bile neke pločice, ako se dobro sjećam legendarnog predmeta ludog prof. Kurtovića, danas su to web stranice, oglasne ploče i sl. Malo me ova metoda podsjeća na potjernice sa divljeg zapada. U svakom slčaju, postavlja se pitanje zašto su ti ljudi tako radikalno kažnjeni, da li zato što su se usudili pokušati prevariti sustav, ili zato što nisu uspjeli u tome i bili su uhvaćeni? Ne sjećam se više što su kenjali seronje sa oba faksa, ali opravdanja za ove postupke nema nikakvog. Moguće je i da su povrijeđeni neki propisi, osobito oni o zaštiti privatnosti i osobnog imena. Osjećam se pozvanim da stanem u obranu ekipe koja je prepisivala. Bez solidnog znanja nema koristi ni od prepisivanja, to je općepoznata činjenica, tako da oni ionako ne bi prošli da nisu imali pojma. Priznajem i otvoreno kažem: i sam sam prepisivao na faksu, kad god sam mogao. Nažalost, na pravu je obično bilo toliko gradiva da je brže bilo naučiti, jer bi izrada šalabahtera potrošila previše vremena. Ali u nekim situacijama sam prepisivao, a na šaliće bi obično bio sistematiziran samo dio gradiva koji se obično trebao naučiti napamet, a to mi je oduvijek bilo mrsko. Dapače, ne samo da sam prepisivao, nego sam i drugima pomagao da riješe ispite. Recimo, statistiku kod legendarnog prof. Žužula sam osim sebi riješio i kolegi koji je sjedio kraj mene na ispitu i prošao je (time sam mu prištedio 600 kn za instrukcije kod famoznog Vojka Sabolovića {inače svirao u Grupi 220}koje sam ja prošao), a bio sam i u timu koji je rješavao statistiku drugima i na kasnijim rokovima. Bila je to shema, neko uđe u dvoranu, kao odustane (a pokupi pitanja), mi rješavamo vani, zatim kritičan trenutak- vraćanje riješenih ispita u dvoranu- to bi se rješavalo tako da netko dežura uz vrata, u trenutku kaosa ubacuje se ruksak sa rješenim ispitima unutra.
Nije uvijek bilo uspješno. Sve u svemu, možda su ovi koji su prepisivali ipak kažnjeni zbog toga što su uhvaćeni u prepisivanju. Drugi put će znati više i bolje to izvesti. Ioako nam je u državi tako da je bolje naučiti se što bolje varati i muljati na sve načine. To je korisna vještina za dalji život. Možda je to jedino korisno što se može naučiti na faksu.

- 20:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

01.01.2006., nedjelja

All is quiet on New Year's day

Sretna nova 2006.! 1. 1. najtiši je dan godine, pravi praznik mamurluka i pospanosti. Najpospaniji i najmamurniji dan u godini. Ipak, i ovaj dan ima neku svoju mistiku i neke svoje rituale. Ova stvar od U2 mi uvijek pada na pamet, iako mi se čini da govori o ratu, sveisto, svaki prvi prvoga mi ova stvar padne na pamet, a i znam si ju pustiti. A world in white gets underway, svijet je tih i bjel. Nakon svih noćnih tuluma i oblokavanja, ovu konkretnu novu godinu dočekao sam u kvartovskom filmu, u jednom praznom dućanu u oktogonu u Dugavama. Dobar novogodišnji tulum, kao i svaki drugi, nisam se previše sramotio pićem i zajebavanjem žena. Prijateljski tip, ako se napijete T'ge za jug mogli bi imati probavnih problema, iskusio noćas. Nakon redovno bolnog buđenja, ritual novogodnišnjeg dana uvijek uključuje koncert iz bečkog Musikvereina. Pratim ga godinama, Straussovi valceri, uvijek sjajan Helgin komentar, ritual koji se ciklički ponavlja i uvijek je isti, s malim odstupanjima, nijansama. Možda me oduvijek ovaj događaj nadahnjivao da smo dio Europe jer kužimo valcere, možda u svojoj konstanti budi konzervativca u meni (nikad nisam rekao da nisam konzervativan, ali nikad nisam bio niti ću biti konformist), ili mi možda jednostavno paše Strauss? U svakom slučaju obožavam novogodišnji koncert, ove godine obogaćen Mozartovim „Figarovim pirom“, povodom 250 godina genijevog rođenja. Kao ljubitelju plemenite nordijske discipline skijaških skokova, novogodišnja turneja 4 skakonice mi je svetinja, a danas je njen vrhnac na skakonici u Partenkirchenu (ne u Garmischu kako se obično kaže jer se skakaonica nalazi zapravo u dijelu grada koji se zove Partenkirchen.
Janda ima sjajnu sezonu, ali Ahonen je jedan od najvećih. Danas je Janda pobijedio, ali vidjet ćemo kako će na kraju proći. Nekoć davno je na Novu godinu uvijek išao „Superman“, prvi film, barem tako legenda kaže. Danas razni filmovi, Supermena smo apsolvirali, a vraćati se na njega bilo bi mi teško, sjetio bi se nesretnog Reevea i njegovih zadnjih godina života. Nekako me uvijek ovaj dan zbedira posebno, nekako baci u neki posebni mood. Priznali mi to ili ne, ovo je dan po kojemu osjetimo prolaznost vremena, postavaljamo si pitanja što smo radili u proteklih 365, i razmišljamo što će biti u narednih 364 koji dolaze. Samo po sebi, Nothing changes on New year's day. Nove godine dolaze i prolaze, ali ipak su neki orijentir u vremenu. Neki kažu, kakva ti je nova godina takva će biti i cijela godina. Nadam se da ipak nije tako, nisam nikad bio pobornik te vrste determinizma. Zaniljivo je kako sam na ovaj datum prije 365 dana bio u jednom opskurnom stanu u Krakowu, s grijanjem koje nije funkcioniralo i pogledom na staro židovsko groblje. Bilo mi je odlično, jedna od najboljih novih godina ikad.
Kad pogledam s distance, iako je distanca još mala i sve je još uvijek svježe, kakva je bila 2005.? Bila je to godina u kojoj sam zakoračio u tridesetu, još jedan vremenski orijentir, jedan broj koji mi se baš ne sviđa, ali ne mogu ga zanemariti. Možda bi trebalo prestati brojati godine, ne zamarati se sa brojkama. Možda će tako vrijeme stati. Bila je ovo godina raznih napora i problema na privatnom planu, kad bolje pogledam, bojim se da nisam napredovao na tom planu. Obiteljski problemi koji jednostavno jesu i s njima treba živjeti, činiti sve da se ravnoteža, kakva takva, održava. Emocionalno, bez napretka, možda čak i nazadovanje, fiksacije nekih neprovedenih ideja još otprije godinu dana, stare zablude kojih se nisam riješio. Ljubavi koje su zablude.. Bilo je i dobrih trenutaka, ta Poljska na početku godine, Komiža u ljetu. Izlasci su postali rutina, ne ostavljaju baš neki dojam, jedino poneka odstupanja od uobičajenih shema, poput jendog neobičnog tuluma prije nešto više od mjesec dana, znaju još uzbuditi. Istina, mogu smatrati da je ovo bila godina afirmacije na poslovnom planu, ali ne konačne, afirmacije za koju još nisam siguran kakve benefite nosi. Ugled će trebati još dugo i predano graditi, tu sam ipak još na početku. Činjenica da sam položio državni i ostao na poslu već može okarakterizirati ovu godinu kao poslovno uspješnu, ali bio je to dio plana za prvu trećinu godine. Dalji planovi nisu ostvareni, pravosudni ostaje kao ključni zadatak koji prebacujem u novu sezonu. Posvetio sam se poslu, istina je, možda sa angažmanom koji taj posao s obzirom na plaću i status ne zaslužuje, ali takva mi je priroda, volim se truditi (dok ne ostanem trudan, a trudan možeš ostati ako te se jebe), loše je što sam se zapustio. Nisam dovoljno radio na sebi, nisam položio pravosudni, zanemario sam poslijediplomski, nakon što sam u prvom dijelu godine jako smršavio u zadnje vrijeme sam se udebljao ko svinja, sve me muka stati na vagu. Ne moram posebno spominjati, ševio nisam, ne pamtim otkad. I dalje živim sa starcima, bez planova i programa za solo život. Veze sa ženama na emocionalnom planu ne funkcioniraju. Sa prijateljima se sve slabije čujem, to mi nije drago, mnoge ne želim izgubiti pa ni u filteru vremena. Možda je pozitivna stvar što sam pokrenuo ovaj blog, uspio se nagovoriti na pisanje.
Što ostaje za reči, nakon ovako šture analize. Sve skupa, moglo je biti i gore, zato nikada neću reči da nije bilo dobro, iako je moglo biti i bolje. Bilo je kako je trebalo biti, valjda, sad se više ne može promijeniti.
Gdje smo, što smo, kamo idemo? Ne znam, nekamo idemo, to je sigurno.
A world in white gets underway
And I want to be with you night and day
Nothing changes on New Year's day


- 23:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi