Sretna nova 2006.! 1. 1. najtiši je dan godine, pravi praznik mamurluka i pospanosti. Najpospaniji i najmamurniji dan u godini. Ipak, i ovaj dan ima neku svoju mistiku i neke svoje rituale. Ova stvar od U2 mi uvijek pada na pamet, iako mi se čini da govori o ratu, sveisto, svaki prvi prvoga mi ova stvar padne na pamet, a i znam si ju pustiti. A world in white gets underway, svijet je tih i bjel. Nakon svih noćnih tuluma i oblokavanja, ovu konkretnu novu godinu dočekao sam u kvartovskom filmu, u jednom praznom dućanu u oktogonu u Dugavama. Dobar novogodišnji tulum, kao i svaki drugi, nisam se previše sramotio pićem i zajebavanjem žena. Prijateljski tip, ako se napijete T'ge za jug mogli bi imati probavnih problema, iskusio noćas. Nakon redovno bolnog buđenja, ritual novogodnišnjeg dana uvijek uključuje koncert iz bečkog Musikvereina. Pratim ga godinama, Straussovi valceri, uvijek sjajan Helgin komentar, ritual koji se ciklički ponavlja i uvijek je isti, s malim odstupanjima, nijansama. Možda me oduvijek ovaj događaj nadahnjivao da smo dio Europe jer kužimo valcere, možda u svojoj konstanti budi konzervativca u meni (nikad nisam rekao da nisam konzervativan, ali nikad nisam bio niti ću biti konformist), ili mi možda jednostavno paše Strauss? U svakom slučaju obožavam novogodišnji koncert, ove godine obogaćen Mozartovim „Figarovim pirom“, povodom 250 godina genijevog rođenja. Kao ljubitelju plemenite nordijske discipline skijaških skokova, novogodišnja turneja 4 skakonice mi je svetinja, a danas je njen vrhnac na skakonici u Partenkirchenu (ne u Garmischu kako se obično kaže jer se skakaonica nalazi zapravo u dijelu grada koji se zove Partenkirchen.
Janda ima sjajnu sezonu, ali Ahonen je jedan od najvećih. Danas je Janda pobijedio, ali vidjet ćemo kako će na kraju proći. Nekoć davno je na Novu godinu uvijek išao „Superman“, prvi film, barem tako legenda kaže. Danas razni filmovi, Supermena smo apsolvirali, a vraćati se na njega bilo bi mi teško, sjetio bi se nesretnog Reevea i njegovih zadnjih godina života. Nekako me uvijek ovaj dan zbedira posebno, nekako baci u neki posebni mood. Priznali mi to ili ne, ovo je dan po kojemu osjetimo prolaznost vremena, postavaljamo si pitanja što smo radili u proteklih 365, i razmišljamo što će biti u narednih 364 koji dolaze. Samo po sebi, Nothing changes on New year's day. Nove godine dolaze i prolaze, ali ipak su neki orijentir u vremenu. Neki kažu, kakva ti je nova godina takva će biti i cijela godina. Nadam se da ipak nije tako, nisam nikad bio pobornik te vrste determinizma. Zaniljivo je kako sam na ovaj datum prije 365 dana bio u jednom opskurnom stanu u Krakowu, s grijanjem koje nije funkcioniralo i pogledom na staro židovsko groblje. Bilo mi je odlično, jedna od najboljih novih godina ikad.
Kad pogledam s distance, iako je distanca još mala i sve je još uvijek svježe, kakva je bila 2005.? Bila je to godina u kojoj sam zakoračio u tridesetu, još jedan vremenski orijentir, jedan broj koji mi se baš ne sviđa, ali ne mogu ga zanemariti. Možda bi trebalo prestati brojati godine, ne zamarati se sa brojkama. Možda će tako vrijeme stati. Bila je ovo godina raznih napora i problema na privatnom planu, kad bolje pogledam, bojim se da nisam napredovao na tom planu. Obiteljski problemi koji jednostavno jesu i s njima treba živjeti, činiti sve da se ravnoteža, kakva takva, održava. Emocionalno, bez napretka, možda čak i nazadovanje, fiksacije nekih neprovedenih ideja još otprije godinu dana, stare zablude kojih se nisam riješio. Ljubavi koje su zablude.. Bilo je i dobrih trenutaka, ta Poljska na početku godine, Komiža u ljetu. Izlasci su postali rutina, ne ostavljaju baš neki dojam, jedino poneka odstupanja od uobičajenih shema, poput jendog neobičnog tuluma prije nešto više od mjesec dana, znaju još uzbuditi. Istina, mogu smatrati da je ovo bila godina afirmacije na poslovnom planu, ali ne konačne, afirmacije za koju još nisam siguran kakve benefite nosi. Ugled će trebati još dugo i predano graditi, tu sam ipak još na početku. Činjenica da sam položio državni i ostao na poslu već može okarakterizirati ovu godinu kao poslovno uspješnu, ali bio je to dio plana za prvu trećinu godine. Dalji planovi nisu ostvareni, pravosudni ostaje kao ključni zadatak koji prebacujem u novu sezonu. Posvetio sam se poslu, istina je, možda sa angažmanom koji taj posao s obzirom na plaću i status ne zaslužuje, ali takva mi je priroda, volim se truditi (dok ne ostanem trudan, a trudan možeš ostati ako te se jebe), loše je što sam se zapustio. Nisam dovoljno radio na sebi, nisam položio pravosudni, zanemario sam poslijediplomski, nakon što sam u prvom dijelu godine jako smršavio u zadnje vrijeme sam se udebljao ko svinja, sve me muka stati na vagu. Ne moram posebno spominjati, ševio nisam, ne pamtim otkad. I dalje živim sa starcima, bez planova i programa za solo život. Veze sa ženama na emocionalnom planu ne funkcioniraju. Sa prijateljima se sve slabije čujem, to mi nije drago, mnoge ne želim izgubiti pa ni u filteru vremena. Možda je pozitivna stvar što sam pokrenuo ovaj blog, uspio se nagovoriti na pisanje.
Što ostaje za reči, nakon ovako šture analize. Sve skupa, moglo je biti i gore, zato nikada neću reči da nije bilo dobro, iako je moglo biti i bolje. Bilo je kako je trebalo biti, valjda, sad se više ne može promijeniti.
Gdje smo, što smo, kamo idemo? Ne znam, nekamo idemo, to je sigurno.