Znakovito je kako je moj dobar drugar Von Smile postao isti naslov prije nrkog vremena, izgleda da je ovo postala boljka potrošačkog društva, trauma naših generacija suočenih sa suludim svijetom konzumerizma. Cijela pozadina ovog je malo i smiješna. Nakon mjesec dana apstiniranja (pada forme i progresivnog debljanja) ponovno me spopala želja da odem na bazen na svoj uobiajeni već opjevani nedjeljni plivanjac. Problem je u tome što sam u jednom pokušaju da odem na bazen prije mjesec dana spriječen zbog činjenice što nisam imao natikače za noge (blesavo novo pravilo bazena u Utrinama, nema upada bez natikača, da mi je vidit sanitarnog inspektora koji im je to naložio). Mnogi će reči big deal ali za mene i jeste big deal. Naime, nemam natikače, valjda sam još na moru bacio u smeće, zbog neupotrebljivost. Trebalo ih je kupiti, ali meni je svako kupovanje izuzetna muka. Još jedan razlog zašto bi mi bilo nužno da si nađem neku žensku, osim seksalne i emocionalne stabilnosti, mogla bi mi kupovati obleku, ili me bar voditi u shopping, što je meni inače samome iskrena muka. Međutim, zima je i nije sezona natikača, pa ih kineski trgovci smećem nisu naručivali ( a ja ne bi kupio skuplje od 20 kuna). Kad je sva nada nestala, uputio sam se u novootvoreni Getro u Novom Zagrebu. Nadao sam se, bio sam gotovo siguran da ću ih tamo naći, ali uzalud moje nade. Nema natikača čak ni u moćnom Getrou. I možete se misliti frustracije. Lutah očajan među gomilama šarenih polica tražeči robu koja mi treba a te robe nema. I ne mogu opisati taj osjećaj razočarenja, potegnuti taj put u to grozno stjecište konformista i konzumerista u subotu poslijepodne, i ostati nobavljena posla, nedostignutog cilja. Koja tragedija, koja igra sudbine, naći se u dućanu u kojem ima svega što možete poželjeti (poput Ali Babine špilje, valjda) osim onoga što vama treba i zbog čega ste došli. Ne mogu vam opisati taj bijes, očaj, slabost, želju za smrću, razočaranost životom i svijetom, dok su svi drugi sretni što stječu prolazne i mediokritetske vrijednosti poput predmeta koje možete kupiti u Getrou, ja ne mogu ni do toga. Osjećao sam se kao odbačenik, otpad društva, onaj koji ne može naći zadovoljenje čak ni u shopping centru. Čak ni jebene, ušljive, debilne natikače, jebeni degenrični smrdljivi pederski Getro, tako nešto mi se vrtilo kroz glavu. I tako sam otišao na odjel za alkoholna pića, da se malo smirim. Smirilo me gledanje svih tih divnih boca i zamišljanje plemenite tekućine u njima. Stvarno, reklo bi se da imam dobre temelje za alkoholizam, pa ponekad kad u pauzi na poslu naručujem kavu u bircu, znam pomisliti kako bi bilo dobro zapravo sipnuti Jäger . Kao što to često znam i u Billi raditi, u mislima sam popričao sa prijateljima. VAT69, uh a'l bi te sad zdrmao, o kako smo monsieur Louis Eschenauer? I sva ta slavonska i dalmatinska prezimena, Zdjelarević, Plančić, Grgich, kako li se sve ne prezivaju? Gospodine Shiraz, jeste li solidni u australskoj izvedbi ove sezone, ili bolje da maznem Pinot? Mislim da bi i Vermutić došao na red, nema brige. Zapravo, ima još toliko pića na svijetu koje samo čeka da ga se popije, sad bi najradije otvorio butelju bijelog, ali solo piti doma u subotu navečer, to je već loše. Tako sam se smirio, doduše ne i prestao bedirati, uzeo veliki Faks helizim i six pack gazirane Jamničke i otišao doma. Poslije je stara našla u ormaru neke stare natikače( to znači imati dobre roditelje koji se brinu za tebe), i to još imaju čak i oznaku Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. Koja ću faca biti na bazenu s retro natikačama. Tako ova priča ipak ima happyend.
Post je objavljen 14.01.2006. u 23:30 sati.