Žal
Prije neku večer na nekoj televiziji (puno ih ima pa ni ne gledam kojoj) zavrtio se film Dannya Boylea "Žal" s Leonardom di Capriom u glavnoj ulozi. Stari je to film ali ga ja nisam uspio do sada pogledati, a ni sad ga nisam odgledao do kraja, jer mi se začorilo, a skontao sam da je film tragično loš. Veliki Boyle uspio je zajedno s autorom sjebati roman Alexa Garlanda. Doduše, Danny i Alex surađivati će kasnije na remek djelu apokaliptične kinematografije "28 dana kasnije", čime će se djelomično ekskulpirati za kasapljenje tog velikog romana. Zapravo, o Garlandu govorim. Momak je 1996. sa 26 godina napisao "Žal" i požnjeo velik uspjeh. Napisao je jedan od najvažnijih romana devedesetih, postao rodonačelnik tzv. New brit lita, pokreta koji je u središte pažnje gurnuo britansku književnost devedesetih, a taj književni val zapljusnuo je i naše obale. Valjda se u vremenima vladavine socijaldemokrata ljudi osjećaju slobodnije pa više pišu. Zašto je "Žal" tako velik roman, da ni autor ovih redaka nije ostao imun na njega? Vraćanje devedesete, vrijeme predmilenijske groznice, otkriva nam univerzalnost romana. Nije uvjetovan trenutkom vremena kao neka druga djela, već osjećajem pojedinca. Žal je priča o mlađim ljudima kojima je dokuferila svakodnevica, uobičajen građanski život, standardne regule ponašanja. Priča je to o ljudima koji su prošli puno toga, osjetili zamor i zasićenje, i zato stvorili alternativnu zajednicu života, i time dali statement krajnjeg nonkonformizma: nećemo svijet koji imamo, on nam nije više zanimljiv, idemo u svoj svijet. Naravno, takve zajednice (čak i kad su potpomognute velikim količinama trave) nemaju šanse za opstanak, kad održavanje morala i integriteta zajednice postane glavni cilj, apsolutizam i autokracija se nameću sami po sebi. Kraj priče je povratak u stvarni i svakodnevni svijet. Uzgred rečeno, Garland je zajednicu smjestio u područje koje je otprilike u ovo vrijeme prije godinu dana rasturio Tsunami.
Bila je to priča za one kojima je dosta svega, kojima je sve postalo nezanimljivo, a taj osjećaj je bio prisutan i u devedesetima i danas. Moram priznati da i sam tražim neku neokaljanu obalu, jer osjećam nezadovoljstvo i zasićenje sa svakodnevicom. Realan sam tip, znam kakve su to stvari i da ne traju dugo, ali meni je dovoljno barem tjedan dana da napunim baterije. Daleko od indokineskih plaža smo, ali ima drugih bjegova od svakodnevice, od života, posla, doma, svakodnevnih sranja.
Imao sam dosta namjera otići na novu godinu negdje u inozemstvo. Baš mi je trebalo malo prelomiti svoj uobičajeni život. Nažalost, za ovu sezonu ništa, svi su nešto zauzeti, a i meni bi bilo bolje štediti godišnji za pravosudni, a očekuje se puno od mene i na poslu. A baš bi mi pasalo otići malo, osobito za novu godinu, izbjeći društveni pritisak dobro provedene nove godine. Prošle godine mi je to uspjelo, kao što znate, i shvatio sam koji je bio najjači pokretač adrenalina i dobrog raspoloženja. Bio je to potpuno preokrenut bioritam, zahvaljujući tome sam se konačno osjetio dobro, dovoljno daleko od Zagreba, posla, familije, opustio sam se znajući da u tom trenutku živim neki drugi život, koji neće trajati dugo, ali treba ga uživati dok traje. Da traje predugo već bi i sam postao trivijalan i nezanimljiv. Seize the day! Ove godine ništa od toga. Ali nikada se zna, kada i kako bi se mogla pružiti prilika, da se potraži taj idealni žal. Pa barem nakratko.
|
