aparatczykovi zapisi

Tužna vijest mi je saopćena danas. Kinoteka u Kordunskoj više ne postoji. Dugo i polagano umiranje došlo je svom kraju, sada je zaista gotovo. Kažu mi, u petak je bila posljednja kinopredstava, zapravo čak i nije bila jer se nije okupilo dovoljno ljudi za prikazivanje. Tužan kraj jedne legende. Nestade zaboravljena poput neke sramotne tajne. Da sam znao, pa okupili bi se ljudi, pustila bi se vijest na forumima, da pokušamo napuniti tu dvoranu barem za njenu oproštajnu predstavu. Ako moraš otići, otiđi sa stilom. Istina je da je taj prostor tokom dana ispunjavala grupa nekakvih studenata jednog od mnogih nazovifakulteta gdje platiš i studiraš. Ne pamtim što sam zadnje gledao tamo, ali pamtim sve te brojne projekcije i sate provedene u Kordunskoj, od ranog djetinjstva u kasnim sedamdesetima i dugometražnih crtića, preko snobovskog prekenjavanja sa Bergmanom, do Kieslowskog i trilogije boja.
Tu smo gledali Platoon, The Wall, još u danima srednje škole. Ovdje smo gledali Hartleyevog Amatera, Greenawayev Pillow book, velikog Abela Ferraru i jednu od najpozantijih filmskih drkica velikog Harveya Keitela u Okorjelom policajcu. Ovdje sam prvi puta doživio talenat Kevina Smitha, i zamalo se ugušio od smijeha na Trgovcima, eh da, ovdje se gledalo i Rezervarske pse. I ne pamtim sve te projekcije nedjeljom popodne, četvrtkom ili petkom navečer i biranu ekipu. Još pamtim i originalnu lokaciju Modernih vremena, kao instituciju i okupljalište urbane kulture, knjižaru u kojoj se furao drugačiji stil i mogli ste naći ono što se drugdje ne nalazi. Birc je ostao, ali više kvartovskog karaktera, a kako je po radnom mjestu to i moj kvart ovih godina, mnoge pauze su provedene tamo. Mjesto puno sjećanja, u svakom slučaju.
Lokaciju je dobila Katolička crkva, kojoj ionako ne fali lokacija širom zemlje, ali s obzirom na blizinu crkve Sv. Blaža, gdje je i autor ovih napisa kršten kao beba u kasnim sedamdsetima, logično je da spuste svoje šape na Kinoteku. Nije bilo izgledno da će tamo ostati isti repertoar. Kontrakultura koju je kinoteka uzgajala bila je subverzivna i prema komunističkom režimu, a ni crkvenim krugovima ne može biti po volji. Atmosfera koja je tamo vladala odbojna je svim isključivim, apsolutističkim i agresivnm ideologijama koje po defaultu smatraju da je samo njihova istina prava, a tu su isti i boljševici i klerikalci.
Filmovima koje znamo tamo mjesta neće biti. Dođe mi da se povedem cijelom pričom o povratu imovine, strancima i domaćima, ali radije ne bih uljetao u diskusije. Samo mi se čini da povrat imovine kako ga je provodila ova zemlja nema smisla i donio je samo zlo i naopako mnogima.
U kino idemo danas na drugi način, a na filmske klasike ionako nitko više ne obraća pažnju. Ostaje samo nada da će se u sterilnosti multipleksa (i ipak vrlo udobnim foteljama) naći ipak više mjesta i za filmsku alernativu, a mi ćemo moći reči da smo nekoć zalazili u Kinoteku.