Važno je zvati se Ante

I ptice na granama znaju da sam se odalečila od Boga lejtli. Lejtli kao zadnju godinu il dvje. Malo pomalo sve više stvari vezano za Crkvu i propisano bogoslužje mi je išlo na živce, s tim da ovaj put nisam našla razloga/motiva za opravdanje ili ignoriranje stupidoza, keeping my eyes on the Lord. Nego je nekako sve ošlo u vražu mater skjuz maj frenč.
Prestah se moliti, prestah sve.
Ostatke ostataka vjernika u sebi branih jedino svjesnim ignoriranjem te teme uopće.
Igor Mandić ima zanimljivu formulaciju koju provlači kroz obje knjige a to je da je on nevjernik s krizama nevjere. Odnosno, u praksi ateist koji se u krizi svog uvjerenja pomoli recimo Sv. Anti, ili višim instancijama, ako to situacija, ne daj "viša instancijo", zahtjeva.
Jako mi je simpa takav stav i momentalno se poistovjetih. Morti sam već o tom pisala, ne sjećam se, ak se ne sjećam ja, teško ćeš se i ti dragi rijetki ili imaginarni čitatelju.
Dakle, zakon mi to. Tako ću i ja. Haha, zupa, jaja, zupa zer.

I tak..dani lete karavane prolaze cucki laju ovo ono...Bogec i ja i dalje strendžeri. Nije mi to baš najdraži status, al reko neću niš forsirat. Ak dođe, nek dođe prirodno. Glupo mi je imat neki kvazi vjernički odnos u kojem svako moje obraćanje Njemu zvuči: Bože (ako postojiš)...bla bla.
Momentalno mi neš insajd opali jedan odgojni šamar u stilu, ako već sumnjaš nečije postojanje kao takvo probaj prvo sa sobom i svijetom, pa onda ak si tak bahata utrpaj i Njega na kraju u tu sumnju.
Pa sumnjaj u sumnju jawfheffweugfwzetfeoH.
Mislim dakle zaplela sam se u kučine svoje.

Boli me đon. Luda sam, takva sam. Ne zato kaj su neš specijalno lude tu moje bogopropitljive trkeljarije, nego jer
ludo živim po novom.
Nagurala sam si u kratkom razdoblju takve stresoproduktore, sve ostavih za jesen. A većinu ljeta provedoh dumajući nad tim odlukama. A kako ja nisam u stanju ništa odlučit, nego samo sam u svojoj glavi koja boli, u tijelu koje se razbolilo od stresa, noćima sanjam scenarije za buduće blockbuster horrore. A sve tajim šta sam nakanila i šta me muči, pojedinci znaju dijelove, što samo otežava stvar. Jer kad neko ko ne taji često nešto taji to se vidi. A kad su u pitanju neki tajni akti, nužne su i laži. A ja loše lažem.
I sve sam napravila iako ništa nisam odlučila. I sve oko mene je novo, uložila sam puno. Riskirala sam. Kockala se.
I zasad dobivam. (iako još uvijek premišljam o pametnoći postupaka koje već učinih, kao da još imam izbora )

Dobivam zasad.
I strahujem još uvijek. I čudim se.
Čudim se sebi. Jer me strah nije zaustavio. Ni zdrava pamet. Ne strah, nego bijeli prestravljeni paralizirajući užas. Ja koja se bojim svega, koja se bojim života, običnog, svakodnevnog. Nisam ponosna na se. Samo začuđena. Jer samoanaliza je podbacila i nemam pojma kako i zašto, i što me motivira(lo).

Čudim se i Bogecu. Glupo je reć da se čudim njegovoj dobroti jerbo oviiii on je ka poznat po tom. Je je, al je poznat i po "svojim čudnim putevima" i da baš ne gotivi one vođene sebičnošću, taštinom. A ni one koji ne znaju/žele ponesti križ koji im je dao nego njurgaju kukaju i čine sve pokušavajući isti zbaciti, umanjiti, otpiliti mu krajeve ili ga utrpati nekom jačem. I boljem.
Bogec nije neki fan onih koji traže kruva pored pogače.
A at the moment ja si baš činim kao jedna takva.
A On mi je i dalje dobar.

Znam jedno. Neki križevi su teži od ostalih. Neki su preteški. Ja sam se jednog takvog oslobodila prije godinu dvje. Otad sam bolja mislim. Sretnija u svakom slučaju. I beskrajno zahvalna. Svakodnevno.
I za još sto manjih stvari Bogec mi je predobar.
Nisam sigurna da zaslužujem. Trudit ću se da zaslužim.
Fala Bogec. (ne znam kaj drugo da kažem, sve znaš)