Važno je zvati se Ante

Joj narode nacijo, Hrvati i još neki!!
Krizi se nazire kraj, vidim svjetlo, fakin Sv. Rok je prikraju.
Kako ne vjerovat u Bogeca dragoga kad tak voda jednu nakupinicu molekula, hormona i koječega kroz besmislena ludovanja ne tako bjutiful uma da bi se isti ponovo uspostavio.
Pronašla sam se u gareži svojih temelja!!
Skru ju gajs, ajm bek!
Da opišemo malo to sve.
U zadnje vrijeme bila je jelte neka kriza po pitanju identiteta i jastva še moa. To je jasno jer ak čitaš ovo, dragi čitatelju, čito si i par postova prije i čudiš se kaj sam još živa.
E pa jesam.

U općem rasulu događaja šta u glavi, šta na javi na moj uplakani put sudbina mi nanesla jednog…hmm nazovimo ga Mile. Kako ja obično sudbini malo pomognem, tako sam i ovog puta bogtepitaj čime motivirana.
Mile u mom svijetu postoji kao ime i "faca" s placa već dugo. Ja na katamaranu dobijem neki kajndof sižr jer ga prepoznam dok on spava i slini preko dva stolca.
Te plave škiljave razmaknute oke znam odavno. Vidjela sam ih jednoć prije mnogo godina dok je masi studentarije pričo nešto jako pametno.
Ništa pametno ne zapamtih, al zapamih jedno jednostavno ozračje, jednu kobireći auru kod čika Mile i njegove pametne oči, zapamtih par tonova koji su zaječali u mojoj utrobi.
Ti tonovi se rijetko čuju, pa ih se sjećam. I onog ko ih je zasviro.
Uglavnom, nanese me put na čika Mileta puno godina kasnije end bifor ju nou it, kavarimo...
On priča o koječemu, ja razmišljam o koječemu. O čem on razmišlja je jasno iz vrludanja njegovog pogleda.
I pametni kakvi jesmo (miš: kad slon i ja idemo prek mosta, sve se trese u pizdu materinu!! ) našli smo načina da se izjasnimo ko šta nudi, ko šta traži.
A Mile je puno rođendana proslavio, i puno djece napravio, i sad je jebivjetar svjestan svojih ograničenja i svojih prednosti. Prednosti za moderne žene, koje uživaju u životu, koje vole iskusit, probat nešto "novo" i obogaćene iskustvom pametnije i "ispunjenije" nastavit potragu za ocem svoje buduće djece.
E, jebeš ga Mile...
Ja sam sve to, samo što nisam ništa od toga.

Al ček..to je Mile..
Aloooo..Mile!!
A Mile se ne propušta samo tako...i tako dajući Mili do znanja da nisam na otponcu tako laka..a ni inače i da mi da malo vremena da "skuvam" sve to...
I dao Mile, al Duda nije.
Vjerojatno na obostarnu štetu.
Duda je sve prebrojila, zbrojila, oduzela, izvadila drugi korijen i napravila kako mali glasić iz droba veli.
Uredila se, spremila na sve, i došla u fini stančić krcat knjigama, s klavirom, ukusno uređen, muški (ne)uredan gdje je pila fina pića i čekala da ista otjeraju i njegovu i njenu nervozu.

I pričali smo...on je pričao. A ja sam manje više slušala, a kad nisam, promatrala sam ruke i ramena i oči.
Yes, very nice.
I da, sve o svemu zna. I ne nabija ti na nos. Al ne primjećuje fine baršunaste trenutke rođene za veseli komentar na račun apsurdnosti situacije, ne reagira na moje zasmijane oči, nije mu smiješno kad nakon ozbiljne lamentacije o vinima ja velim: Nema meni do soka!
Priče o bivšom braku, pune gorčine i života, priče o situacijama gdje njegov fini odgoj i ukus bude pobijeđen od temperamenta i gena pa šalje „najcjenjenije“ kolege u kurac.
Auuu Mileee…da znaš kako si dječački sladak dok se ljutiš…da znaš kako izgledaš dok pušiš uz prozor u fotelji…“Daj da ti objasnim...“
Daj da je tebi objasnim profesore…
Čim odustanem od snova, javit ću ti se. Čim odustanem, i postanem neko drugi, neko kom je lakše, ajl giv ju a ring..i možeš til d kau kom houm me polijegati u neku od brojnih ladica na kojima držiš ljude, kao knjige, možeš znati kako šetaju moji neuroni i koji enzimi il koji kua me pere dok te gledam u toj fotelji
Možeš misliti da me razumiješ, ali ne.
Jer ti ne znaš zašto sam ja tu, ne znaš koji neobjašjivi razlozi me tu dovedoše (čije to oči imaš, samo plave, kao on, samo plave, kao Graničar) ni koji će me odvesti. I drago mi je da sam tu, da sam te osmotrila, izokrenula, onjušila, jer ti si ipak Mile.
Jer sad znam da Milu ne propuštam iz straha, iz želje za „normalnim“, iz konformizma.
Milu propuštam jer ne želimo isto, jer ne mislimo isto, jer sam upozorena.
Mile veli da nije gnjida i da govori realno, i da, iako je sve moguće, neke stvari su malo vjerojatne. I čak da ih i on nudi, ne vidi zašto bi to itko u mojoj poziciji htio.
Al najdeblji razlog, oko kojeg su se složile i komplicirane računice u glavi i neminovni glasić iz drobića je da „drveni konjići tužno stoje“.
Ljudi su svakakvi, neki su dragi iz ovih il onih razloga, neki su analogno seksi, neki su dobre prilike, neki su dobri prijatelji, neki su neponovljivi profesori čije riječi i ramena bude izvjesne sokove ... al samo neki „okreću taj ringišpil u mojoj glavi“.
A kad se on zavrti, sve se slaže i sve se ruši, i nema pitanja, sve se odvija mimo pameti. Srce slavi svoj divlji pir opijeno od buduće sreće, od poljubaca, od smijanja, od šetnji, od ljubavi koje još nema, al koja ima šansu.
I tad srce nije briga dal je kit mlađi 7 godina il 17 stariji, dal pere jahte za siću il drži pozvana predavanja u Londonu. Boli srce kua za to.
Al srce profesore, srce…