A ono sinoć opet pucale petarde...
Onokad naciju baci u trans netko tko se cijeli život odaziva na nadimak STEVO, pa ga mediji brže bolje preimenuju u STIVI... događa se to tako nekim tako, malenim, beznačajnim i beskičmenjaškim nacijama koje i u pobijedi uspijevaju same sebe poraziti...
ne zaboraviti nikada
PRVO SU DOŠLI...
Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio Židov.
Zatim su došli po sindikaliste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio sindikalist.
Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio
jer sam bio protestant.
Zatim su došli po mene,
a do tada više nije bilo nikoga
da se pobuni.
Dirljivo i poučno i da bi kojim slučajem izmijenili redoslijed dolazaka u svim mogućim kombinacijama, pjesma bi uvijek isto završila, čini se da postoje samo dvije vrste ljudi, oni koji dolaze i oni koji čekaju. U udobnosti, najvjerojatnije.
Imam tog nekog prijatelja, ustvari Mužjak ga ima, pažljivim proučavanjem svih naših prijatelja zaključila sam da Mužjak ima samo jednu vrstu prijatelja - pametne i načitane intelektualce, dok takvih u mojim krugovima naprosto nema. Možda zato jer su moji prijatelji uglavnom prijateljice, što povlači jednu drugu seksističku problematiku, a možda i ne, jerbo i ono par prijateljica koje Mužjak ima, a da pritom nije seksualno za njih vezan, i one su sve izrazito pametne i načitane intelektualke. Dakle, moji prijatelji nisu baš nešto pretjerano pametni i načitani intelektualci. Ali brijem da vole biti individualci. U skladu sa svojim mogućnostima.
Elem, pametni mužjakov prijatelj. Zna mnoge stvari. Znade mnoge pisce, mnoge filmove, mnoge povijesne činjenice, znade prevoditi sa i na dva svjetska jezika, znade procijeniti, zna biti beskrajno ciničan i znade tko je tko u našoj vladi, pa i svjetskom poretku. Čini se da je hodajuća enciklopedija. I sigurna sam da znade ovu pjesmicu gore napamet. Baš po ono, pravom redoslijedu dolazaka i odlazaka. I to u originalu. I ne moram ni napomenuti, da se među prvima učlanio u registar izdajnika i da je jako aktivan na najaktivnijoj društvenom mreži u vezi svih aktivnosti na društvenoj mreži. Svoju aktivnost provodi iz povećeg djedovog stana kojeg je naslijedio. Da nije, bio bi aktivan pored svoje majke. Čiji će stan takodjer naslijediti. Nije zaposlen. Ne ustaje svako jutro i ne odlazi negdje trpiti tuđe frustracije od sedam do tri, nego radi honorarno. Kad ima posla. Kad nema, onda je aktivan. Svojim aktivnostima uglavnom vreba privući neke pičiće koje će se zalijepiti na njegov intelekt, sarkazam i cinizam. Uglavnom mu uspijeva, još je uvijek donekle mlad i lijep, priroda je bila blagonaklona.
Vjerujem da odgovara profilu mnogih intelektualaca koji aktivno sudjeluju u pokazivanju svojeg intelekta u prostoj nadi da će se neki pičići priljepiti. Isto kao što vjerujem da postoje samo dva tipa ljudi, oni koji dolaze i oni koji čekaju..
Uvijek kad se tako nešto događa onda najradije ležim sklupčana, u zadnjih par dana sve češće ležim sklupčana, jednom dnevno se natjeram na yogu, drugom dnevno na trčanje, to su ti jedini trenuci kada se rastežem i ubrzano dišem, ostalo je sve neko kamenje iznutra, ono što bi naivno rekli, na toj nekoj duši, sve neke blokade, i uvijek tako, kad mi se učini da mogu raširiti ta neka imaginarna krila i odlepršati gore čim jače čim bolje, uvijek se tu nekako nađe majka da iščupa svo to perje, i da onako goluždrava natjerava mene da budem kao i ona, puna strahova i loših emocija, i ako nisi kao ja onda si protiv mene, i onda nakraju, samo ležim tako sklupčana s gomilom blokada u glavi i okolici.
Otac je trebao imati operaciju jučer, ali nije, pa treba danas, možda neće, ako sve prođe kako treba, onda ćemo ga tenditi i mijenjati pelene, znam da se majka najveć od svega boji tog dijela, boji se izreći, tog nečeg, kako ustvari najradije želi da ništa ne prođe kako treba, i kako se uopće ne usuđuje suočiti se sa tom možebitnom mogućnosti, od straha ni pogledat joj u oči, i onda reagira glupo, ponaša se kao i cijeli život, kao prezathjevno dijete kojemu nitko nikad nije dovoljno mogao reći da ga voli, jer možda nikog nije ni imalo, a možda se samo rodilo prezahtjevno i tako nastavilo cijeli život zahtjevati, zahtjevati, potvrde, priznanja, veličanja, obožavanja, pijedestal...
Znam da se otac boji smrti i da ne želi umrijeti i da želi samo još jednom taj neki čarobni štapić da se osjeti opet snažnim i pokretnim, samo još jednom prošetati se u zdravom tijelu i prkositi gravitaciji, i onda uvijek samo gomila želja jedna na drugoj, i gomila friustracija povrh svega, možda uspije sanjati još jednom jako, dovoljno uvjerljivo, trebali bi osmisliti anesteziju s lijepim snovima, puno bi bolje djelovala na ljude od onog mrtvog mraka u kojeg te ubace samo da im ne smetaš dok režu, pile i prespajaju...
Lijep je dan danas, sunčan i djeca vrište u parku, i golubovi tamburaju po limenom potprozorniku (kako se uopće zove to govno za nakupljanje snijega ispod prozora), i škampi lagano umiru jedan za drugim u frižideru, imat ćemo ih na buzaru, i fino se bijelo vino tamo hladi, i trebalo bi biti seksa i život bi trebao biti lijep... ali nekako, ipak, nije, nekako je, sav je sklupčan.
rajska tajska
Prošla su već tri dana da dolazim k sebi, danas sam si bliže nego jučer, sutra ću vjerojatno još, pokušavam ne zaboraviti na te sitne razlike, možda shvatim konačno što je to tako važno da mi toliko smeta, prvo mi se osušila koža, onda mi se osušila sluznica, počela svrbit, i otada samo pokušavam iskopati nos do malog primozga, ujutro kad ga ispuhujem ima i krvi, a ni kruh mi ne paše, i mlijeko me napuhuje, ustvari, shvatila sam, ja sam princeza a život je patnja.
Otkrivenje je bilo to kako je život prepun mogućnosti i kako ih sami, ne biramo, sami ih stvaramo, i kako nitko to ne zna, nego svi žive u svojim postavljenim uvjerenjima, ponekad mi se čini da kad bi se ljudi poželjeli odreći svojih uvjerenja, da bi svi onda odletjeli u vasionu, jer ne bi bilo ničega što bi ih držalo na zemlji, a najviše od svega ljudi se boje toga, da više nemaju to nešto, za što bi se držali. Te neke svoje rešetke od tamnice kroz koje ćire u šareno polje bezbrojnih mogućnosti.
Vidjela sam tu jednu veselu curicu kako hoda iza svoje mame umotana do nosa, i mama je bila umotana do nosa, i tu svoju umotanost prenijela je na dijete, stavila ga u kalup i to se čini tako ispravnim, svi ti kalupi, sva ta ograničenja...
Vidjela sam cijeli jedan svijet, naizgled drugačiji od ovog, a ustvari, tako nekako, ista pravila, iste šeme... Svejeno, bilo je jako lijepo.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
15.01.2016. u 09:36 | 4 Komentara | Print | # | ^