Uvijek kad se tako nešto događa onda najradije ležim sklupčana, u zadnjih par dana sve češće ležim sklupčana, jednom dnevno se natjeram na yogu, drugom dnevno na trčanje, to su ti jedini trenuci kada se rastežem i ubrzano dišem, ostalo je sve neko kamenje iznutra, ono što bi naivno rekli, na toj nekoj duši, sve neke blokade, i uvijek tako, kad mi se učini da mogu raširiti ta neka imaginarna krila i odlepršati gore čim jače čim bolje, uvijek se tu nekako nađe majka da iščupa svo to perje, i da onako goluždrava natjerava mene da budem kao i ona, puna strahova i loših emocija, i ako nisi kao ja onda si protiv mene, i onda nakraju, samo ležim tako sklupčana s gomilom blokada u glavi i okolici.
Otac je trebao imati operaciju jučer, ali nije, pa treba danas, možda neće, ako sve prođe kako treba, onda ćemo ga tenditi i mijenjati pelene, znam da se majka najveć od svega boji tog dijela, boji se izreći, tog nečeg, kako ustvari najradije želi da ništa ne prođe kako treba, i kako se uopće ne usuđuje suočiti se sa tom možebitnom mogućnosti, od straha ni pogledat joj u oči, i onda reagira glupo, ponaša se kao i cijeli život, kao prezathjevno dijete kojemu nitko nikad nije dovoljno mogao reći da ga voli, jer možda nikog nije ni imalo, a možda se samo rodilo prezahtjevno i tako nastavilo cijeli život zahtjevati, zahtjevati, potvrde, priznanja, veličanja, obožavanja, pijedestal...
Znam da se otac boji smrti i da ne želi umrijeti i da želi samo još jednom taj neki čarobni štapić da se osjeti opet snažnim i pokretnim, samo još jednom prošetati se u zdravom tijelu i prkositi gravitaciji, i onda uvijek samo gomila želja jedna na drugoj, i gomila friustracija povrh svega, možda uspije sanjati još jednom jako, dovoljno uvjerljivo, trebali bi osmisliti anesteziju s lijepim snovima, puno bi bolje djelovala na ljude od onog mrtvog mraka u kojeg te ubace samo da im ne smetaš dok režu, pile i prespajaju...
Lijep je dan danas, sunčan i djeca vrište u parku, i golubovi tamburaju po limenom potprozorniku (kako se uopće zove to govno za nakupljanje snijega ispod prozora), i škampi lagano umiru jedan za drugim u frižideru, imat ćemo ih na buzaru, i fino se bijelo vino tamo hladi, i trebalo bi biti seksa i život bi trebao biti lijep... ali nekako, ipak, nije, nekako je, sav je sklupčan.