siječanj ima 31 dan zato jer je to prvi zglobek na ruci

Čini se kao da je sinoć nestalo pola grada negdje bestragom, jutros su ceste poluprazne, kako s vozilima tako s hodačima, prolazi još jedan dan u nizu svih drugih, vozim se, još uvijek i uporno i uporno, biciklom na posao, činilo mi se u početku da ova je nakupina ljudskih života sasvim jedno pristojno mjesto za, barem, bicikliranje, ajde, a od zadnje povike na kažnjavanje tih mentalno poremećenih jedinki, koje se tako drčno koriste dvokotačem na vlastiti pogon, shvaćam da tri četvrtine svojeg puta vozim u kroničnom prekršaju i riskiram tih 300 kuna kazni vožnje, što po krivoj, što po pješačkoj strani, pa sad samo više pazim, da ne vidim nešto uniformirano,
Kažu da, preko zebre se ne smije prehajati biciklom, ukoliko nije drugačije označeno, utoliko se smije, a opet, čini mi se da auti manje čekaju dok se brzo prevezem, nego dok petljam silazeći i pješačeći.
Kažu da, po pločniku se ne smije, nego onda se mora po cesti, čini mi se kada bih zagrebačku odlučila proći po cesti u pol osam ujutro, ne bih je nikad prešla do kraja, na pol bi me već izubijala gomila izluđena nekim kamionom koji me u toj gužvi ne može zaobić, pa se vozika mojom brzinom, jer zakon tako nalaže, kad nije označeno na pločniku, vozi se po cesti, ili kao što je onaj pandur na maksimirskoj biciklističkom uhićeniku lijeno odvalio: gospođo, sami odlučite hoćete li riskirati život ili kaznu. Pa čini se tako da u nas život bicikliste košta nekih 300 kuna. U Indiji, kad pokupiš pješaka autom, onda te to košta još manje, dakle, dobro, je, još uvijek više vrijedimo od prosječnog Indijca, iako je tamo jasno da postoje kaste, a kod nas to još nije.
Jasno.
Jednom kad se dočepam filipovića, onda je netko tamo povukao žutu crtu i strelice, to bi trebalo značit da konačno sam na svojem, konačno nisam u kroničnom riskiranju kazne ili života, ali tamo je dom zdravlja, a oko doma zdravlja uvijek je bolesnih pješaka koji nikad vidjeli žutu crtu. Nekim čudom, nitko se još nije dosjetio kažnjavati pješake u prekršaju. Osim toga, žute crte povučene su na strani gdje ima nešto malo zelene površine, a tamo gdje je zelena površina, uvijek stoje neki dvonošci vezani za četveronošce koji obavljau svoje na zelenim površinama. Zbroj zbrojeva, jedini komad puta na kojem imam pravo vozit bez stresane, ne vozim kako treba, nego zaobilazim sve one koji rade kako ne treba.
Navikla sam, čini se to kao odraz sveukupnog stanja svijesti, i uvijek je tako. Dovoljno je zajahti biciklo da vidiš u kakvom je stanju država, selo, grad...
David Byrne napisao je neke biciklističke dnevnike.
Nikad ih nisam pročitala.
Na poslu se ubijam od ničega. Sjedim i čekam i sjedim i čekam, tu i tamo dobim neke mrvice, svezajedno radim možda sat vremena zaozbiljno. Sve ostalo ništa.
Jednom kad se na poslu nađe vremena za bloganje, onda to nije dobar znak.
Nikako.


Oznake: poslovanje, posao

29.08.2014. u 11:28 | 4 Komentara | Print | # | ^

Back to jamranje

Vratili smo se u blatograd. GO je prošao, naravno da je prošao, inače se ne bi vratili, bili bismo još tamo negdje u priobalnim selima od rodbine gdje nema ničeg posebnog, ali se makar ne mora plaćati apartman s rabljenim namještajem, nego se rabljeni namještaj koristi, kakti, mukte. Zadnji dan GOa bio je nekako posebno lijep. Možda zato jer je zadnji, a možda i zato što je bio jedini kojeg smo proveli sami, bez djece, bez prijatelja, bez obaveza, kad se sve zajedno uzme, možda je to bio taj jedan jedini dan GOa, a možda je to sve ionako samo tlapnja o nekom slobodnom vremenu koje ionako ne postoji, nego se samo čini.
Prije GOa, u nekom trenutku nečega, uspjela sam shvatiti da nemam više ni jednog prijatelja u životu, prijateljice, točno, ili barem onog što bi se trebalo podrazumijevati pod prijateljicom, iako više ni sama ne znam što bi se to trebalo podrazumijevati, uvijek netko ima neka očekivanja, i onda se neki ljudi u ta očekivanja uklope, a neki ne, pa tako podrazumijevamo svoje i tuđe. Uklopljene i neuklopljene.
Slabo se uklapam, čini se. I slabo nalazim one koji podnose nečiju neuklopljenost. Valjda se to s godinama povećava, ta tvrdoća prema stranim tijelima.
Tužno. Ili samo evolucijski opravdano.
U oba slučaja ne pomaže puno.
Ljeto mi je pomoglo, kao i uvijek što mi pomogne da se osjećam haj, baj, mlado, zdravo i pomalo veselo, bilo je onih nekih dana kada je ekipa na poslu puzala oko mene i plakala da je vruće i da ne mogu više, meni je to vruće jedina temperatura po kojoj se osjećam dobro i upotrebljivo, pa čak i ono sparno nepodnošljivo, sve je bolje od ljubičastog cvokota, a sinoć se smrčilo rano, i kiša je pala i hodali smo pod trgovačkom neonskom rasvjetom, i ulovila me instant tuga i beskrajni umor od nadolazeće zime, i mraka, i umjetnog svjetla i opet ide to vrijeme, kad samo čekam da prođe i da se vrate toplo i sunce i dugi dani i leptiri i komarci. I laste.
Svo to beskrajno kruženje međusobnog proždiranja.
Umorna.

28.08.2014. u 09:08 | 4 Komentara | Print | # | ^

go

Nekim čudom, blatograd mi postane totalno drag u ljetno doba. Prvo zato jer više nema blata, pa čak i kad kiša pada, skori se čim prestane, a sad kako mnogo pada, nema mnogo ni prašine i sve je zeleno, i baš mi je drago da toliko kiše pada. Druga dragost krije se u tom manjku ljudiju, gužve i nervoze, u praznim ulicama, poštama i bankama bez repova, praznim cestama i puteljcima, nešto najsličnije onom kako izgledaju primorski gradovi po zimi, samo što ovdje nije zima nego ljeto, a ljeto volim naj. I sve zajedno to skroz mi se sviđa. Čak ni na poslu nije toliko gadno jednom kad je ljeto.
No, ipak.
Počeo je godišnji i došli smo na more. Još sam prije shvatila da možda bih radije voljela više životariti cijelo ljeto u blatogradu nego otić na godišnji, ali, eto, došli smo. Djece radi, jer djeca vole more i vole dane provoditi u apartmanu čitajući stripove i igrajući igrice.
A meni se sve više zamjera taj naš domaći turizam. Kad puno je ljepše doma. Doma je sve nekako uređeno onako kako mi paše, doma su perilice, doma je suđe kako treba biti, doma su mirišljavi madraci, doma je televizor, doma je kompjutor, doma je brzi internet, doma je sve uređeno da se čovjek osjeća najbolje, ali ne, mi smo došli na more.
Na moru je, oduvijek tako bilo, a i nema neke tendencije da se to promijeni, redovito nešto loše i pokvareno, tu su stari i otrcani sudoperi, umazani špaheri, gomila posuđa sastavljenih od ostataka nekih davno porazbijanih setova, pa, eto, no, dobro, ne tražim baš da mi svi cvjetići po apartmanu budu upasani, ali nekako, uvijek je to sve umazano, i uvijek zahtijeva prvo pranje prije prvog korištenja (uz redovan naglasak domaćina kako je sve sređeno i oprano, naravno), namještaj je također frankejnštajnovski zakrpan u nešto poluupotrebljivo, madraci su rijetko kad neizdeformirani, kuhanje i spavanje po tom našem domaćem apartmanskom turizmu nerijetko je prava pokora, no da bi to bilo sve, ajdede, no, iz apartmana se kadtad mora izaći, a vani sa svih ćoškova vrebaju neke namirnice koje bi se prodale po nekoj divljoj otočkojadranskoj cijeni, ili neke natrule ribe po restoranima, koje svoju poodmaklu dob skrivaju pod naslagama neprobojnog češnjaka, i sve to opet po nekim paprenim cijenama, i nekako, što sam više tim postarijim ribama nalik, to mi se sve više i više gadi taj naš jaranski turizam.
S druge strane, od nacije koja pokušava u mjesec i pol dana čimprijebržeibolje zaraditi za cijelu godinu, bolje i više se i ne može očekivati. Nemoguće je. S te strane, nalazeć situaciju za opravdanje (a situacija je uvijek nekakva, pitanje je samo želimo li je riješiti šlamperajski za jednu noć, ili planski za neko duže vrijeme), nemam što zamjerati svim tim neugodnim zamkama uživanja na jadranu, s treće strane, sve je više ljudi koji o takvom obliku patnje i odricanja mogu samo sanjati, i onda se više nemam prava ni žaliti, ali opet, sve više mi se gadi taj naš jaranski turizam.
Ali, opet, eto nas tu... djece radi...
Ipak, ovogodišnji smještaj bih se usudila nazvati najboljim do sada, madraci su pristojni, u kuhinji se moeš okrenuti, pa čak i zaobić s nekim, ima i mali zamrzivač, ima i plin, ima i struja. I vrela voda. To jer na otoku koriste kišnicu, pa smiju grijati jako bez straha od kamenca. A to što ove godine lije kablovito, mnogo je pomoglo da ne slušamo savjete o redukciji i štednji, nego ponosni naputak da trošimo do mile volje. Iako, onaj mali njonjo je već stigao kroz nos procijediti da a zakaaaaj smo tako daleko od plaaažeeee... cijelih sedam minuta hoda... strašno nešto, uspjela sam se okupati jednom, napao me neki ružni grč u nozi, drugi dan me napao teški pms, od trećeg dana nadalje brojim ostatak ljetovanja u sobi u društvu vata i uložaka, sreća da mi godišnji traje 14, a ciklus samo pola od toga, druga polovica bi se mogla prozvati spašenom, mogla bih samu sebe nazvati spašenom, u jednom trenutku mi se učinilo da kasnim, što me natjeralo da si umislim kako bi bilo da dogodine moram otić u turizam gurajuć kolica i sve one prateće lelemente, i osisusebože, eto, ima i gore pokore od sedam dana ljetovanja, uf, lijena sam i grozna sam, i ovaj mali njonjasti njonjo mi strahovito ide na živce, grozno je to, ali eto... mužjak se i dalje hrabro bori s njim i njegovim strahovima od pomidora sa tanjura, mužjak jedri u klasi optimist i vjeruje da se svijet može uvijek promijeniti nabolje, ja sam više sve više i više ravnodušna, i puštam da se to sve kotrlja i lagano me nervira, samo onomalo, kad mi zaokuplja pažnju.
Trebalo bi znat uživat u svakom trenutku, trebala bih izdurat još koji dan dok se hormoni uravnoteže i sve će opet biti super i sve za pet.
Jaranskom turizmu uprkos...

Oznake: Ljetovanje.., plaža

11.08.2014. u 19:52 | 7 Komentara | Print | # | ^

pozdrav s vrha tvrđe

Danas je tako idealan dan za zlostavljanje gužve u samoći i rješavanje sebe same starih stvari, koje skupljaju prašinu i lišće dežurnog sobnog bilja, još od onog zimskog vremena otkad sam ih dovukla za vrijeme velike seobe, sve u namjeri da učinim nešto s njima.
Pa sad, eto, činim, bacam...iako, tu i tamo se baš, ono, razveselim nekim starim "uspomenama", uglavnom radovima, svi me vraćaju ravno tamo, u ono grdo vrijeme devedesetih, svi su radovi iz tog dijela svijeta uglavnom depra i teški, osim ovog jednog, koji je pak nekakva tragikomična intimna borba s vjetrenjačama, gledam sad unazad u to vrijeme devedesetih, čini mi se da je onda bilo puno lakše, bilo je to vrijeme kada se točno znalo tko je prijatelj, a tko neprijatelj, sad su došla puno teža vremena, vremena spoznaje da najveći smo neprijatelji (sada, a i oduvijek bili) sebi samima...





Oznake: devedevedesete

05.08.2014. u 14:50 | 6 Komentara | Print | # | ^

samo jedno mjesto na svijetu...

Iskreno, realno i subjektivno, ne znam ništa o odgoju. To zato jer su mene odgajali krivo, to zato jer ni moji roditelji nisu ništa znali o odgoju, no, ako ništa drugo, dobro su me, nenamjerno al nema veze, naučili da nitko ništa ne zna, i da svi samo nešto pokušavamo. Pa tko uporniji njegova đevojka. O upornosti me isto nisu naučili puno, osim da se tu i tamo uporno inatim, ali to se ispostavilo da je samo neki oblik pasivne agresije, jer je to jedino što ti preostaje kad živiš u tijelu puuuno manjem od roditeljskog i nekako se moraš suprostaviti. Pasivna agresija sama po sebi nije nikakav temelj za izgradnju uspješnog života. Ili barem onog dijela gdje čovjek može sebe nazvati sretnim i zadovoljnim, i da taj svoj naziv može najveć zahvaliti samome sebi. Pasivna agresija, nakraju, kad nema više kontra koga, ona se okreće kontra sebe. I guši. I to onda bude samo još jedna od silnih stvari kojom nastavljamo daviti sebe u maniri svega onog čime su nas davili vlastiti roditelji.
Mene su najveć davili da sam spora. I da puno šutim. I da sam nedruštvena. I sve to s čime su me davili, s godinama je samo naraslo. Valjda iz inata. Onog nečeg, ako vi mislite da sam u tome sad loša, e sad ću vam ja pokazati da mogu biti još gora. Nezadovoljnici jedni!
To je valjda ista ta pasivna agresija.
Danas, ovako pod stare dane, i dalje me prati glas nedruštvene osobe, samo što se sad više ne inatim, jednostavno mi se ne da... i paše mi tako, nije mi loše sebi samoj u vlastitom društvu, dapače, čak štoviše, no, ono što mi smeta jest to vječito nezadovoljstvo sobom, i onaj dio gdje si nabacujem nemoguće zadatke koji me izmore toliko da ih napustim napol dovršene i onda ih grdo gledam kao malo štene preveliku kost. Samo, što malo štene ima neku tendenciju jednom narasti, a ja bih nekako trebala ići u suprotnom smjeru od toga.
I uvijek se pritom sjećam svih onih predbacivanja o mojoj sporosti i lijenosti, spora, lijena, spora, lijena...
Jučer sam na fejsu gledala neki filmić. Neki frajer crta po ogromnom zidu, po sjeni sunca na istome vidi se da to slikanje traje danima i danima, i ponekad slika noću, ponekad je oblačno, ali filmić je napravljen od onih sekvenci fotografija, koje onda sve te dane i dane posla sabiju u devet minuta, i onda, sve ovako pod stare dane, učinilo mi se da sam spoznala svu tu ironiju mjerenja vremena, i sve te ljude koji se silno bore s tim istim vremenom, i svi ti rekordi u brzom, bržem, najbržem, sve su to samo stvari od percepcije i užasno je krivo maltretirati nekoga samo zato jer je, po nekim mjerilima zbrzanih ljudi, spor, kad na kraju, kad se filmić ubrza i kad se konačno dođe do cilja, taj neki sporaš iza sebe može ostaviti baš neko fascinantno djelo.
I opet na tom na kraju, na onom što ostane, može se još samo vidjeti kvaliteta, ne može se mjeriti vrijeme koje je utrošeno, (osim u zloj kapitalističkoj utrci za sabijanjem što više novaca u što manje vremena) jer, opet na kraju, ostaje samo vrijednost te neke kvalitete.
I kad nešto nije dobro, nitko ne uzima u obzir opravdanje da se nije imalo vremena, loše stvari su jednostavno loše i ne služe baš svojoj svrsi najbolje.
I osim toga, otkad su se starci preselili na kontinent, često sanjam kako se vraćam u onaj skučeni stan iz djetinjstva, kojeg treba samo malo renovirati, ofarbati i namjestiti i to je sad, eto, moj novi dom. Taj dio baš ne razumijem, osim da mi se malo čini kako je možda djetinjstvo to jedino mjesto u prostoru i vremenu, koje se može nazvati domom. Ali zato razumijem, tek sad, ovako pod stare dane, pored svih drugih stvari koje mi pomalo sviću, postalo mi je jasno koliko je najvažnija stvar na svijetu da se djetinjstvo provede na nekom lijepom mjestu...

01.08.2014. u 21:59 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?