Čini se kao da je sinoć nestalo pola grada negdje bestragom, jutros su ceste poluprazne, kako s vozilima tako s hodačima, prolazi još jedan dan u nizu svih drugih, vozim se, još uvijek i uporno i uporno, biciklom na posao, činilo mi se u početku da ova je nakupina ljudskih života sasvim jedno pristojno mjesto za, barem, bicikliranje, ajde, a od zadnje povike na kažnjavanje tih mentalno poremećenih jedinki, koje se tako drčno koriste dvokotačem na vlastiti pogon, shvaćam da tri četvrtine svojeg puta vozim u kroničnom prekršaju i riskiram tih 300 kuna kazni vožnje, što po krivoj, što po pješačkoj strani, pa sad samo više pazim, da ne vidim nešto uniformirano,
Kažu da, preko zebre se ne smije prehajati biciklom, ukoliko nije drugačije označeno, utoliko se smije, a opet, čini mi se da auti manje čekaju dok se brzo prevezem, nego dok petljam silazeći i pješačeći.
Kažu da, po pločniku se ne smije, nego onda se mora po cesti, čini mi se kada bih zagrebačku odlučila proći po cesti u pol osam ujutro, ne bih je nikad prešla do kraja, na pol bi me već izubijala gomila izluđena nekim kamionom koji me u toj gužvi ne može zaobić, pa se vozika mojom brzinom, jer zakon tako nalaže, kad nije označeno na pločniku, vozi se po cesti, ili kao što je onaj pandur na maksimirskoj biciklističkom uhićeniku lijeno odvalio: gospođo, sami odlučite hoćete li riskirati život ili kaznu. Pa čini se tako da u nas život bicikliste košta nekih 300 kuna. U Indiji, kad pokupiš pješaka autom, onda te to košta još manje, dakle, dobro, je, još uvijek više vrijedimo od prosječnog Indijca, iako je tamo jasno da postoje kaste, a kod nas to još nije.
Jasno.
Jednom kad se dočepam filipovića, onda je netko tamo povukao žutu crtu i strelice, to bi trebalo značit da konačno sam na svojem, konačno nisam u kroničnom riskiranju kazne ili života, ali tamo je dom zdravlja, a oko doma zdravlja uvijek je bolesnih pješaka koji nikad vidjeli žutu crtu. Nekim čudom, nitko se još nije dosjetio kažnjavati pješake u prekršaju. Osim toga, žute crte povučene su na strani gdje ima nešto malo zelene površine, a tamo gdje je zelena površina, uvijek stoje neki dvonošci vezani za četveronošce koji obavljau svoje na zelenim površinama. Zbroj zbrojeva, jedini komad puta na kojem imam pravo vozit bez stresane, ne vozim kako treba, nego zaobilazim sve one koji rade kako ne treba.
Navikla sam, čini se to kao odraz sveukupnog stanja svijesti, i uvijek je tako. Dovoljno je zajahti biciklo da vidiš u kakvom je stanju država, selo, grad...
David Byrne napisao je neke biciklističke dnevnike.
Nikad ih nisam pročitala.
Na poslu se ubijam od ničega. Sjedim i čekam i sjedim i čekam, tu i tamo dobim neke mrvice, svezajedno radim možda sat vremena zaozbiljno. Sve ostalo ništa.
Jednom kad se na poslu nađe vremena za bloganje, onda to nije dobar znak.
Nikako.
Post je objavljen 29.08.2014. u 11:28 sati.