Back to jamranje
Vratili smo se u blatograd. GO je prošao, naravno da je prošao, inače se ne bi vratili, bili bismo još tamo negdje u priobalnim selima od rodbine gdje nema ničeg posebnog, ali se makar ne mora plaćati apartman s rabljenim namještajem, nego se rabljeni namještaj koristi, kakti, mukte. Zadnji dan GOa bio je nekako posebno lijep. Možda zato jer je zadnji, a možda i zato što je bio jedini kojeg smo proveli sami, bez djece, bez prijatelja, bez obaveza, kad se sve zajedno uzme, možda je to bio taj jedan jedini dan GOa, a možda je to sve ionako samo tlapnja o nekom slobodnom vremenu koje ionako ne postoji, nego se samo čini.
Prije GOa, u nekom trenutku nečega, uspjela sam shvatiti da nemam više ni jednog prijatelja u životu, prijateljice, točno, ili barem onog što bi se trebalo podrazumijevati pod prijateljicom, iako više ni sama ne znam što bi se to trebalo podrazumijevati, uvijek netko ima neka očekivanja, i onda se neki ljudi u ta očekivanja uklope, a neki ne, pa tako podrazumijevamo svoje i tuđe. Uklopljene i neuklopljene.
Slabo se uklapam, čini se. I slabo nalazim one koji podnose nečiju neuklopljenost. Valjda se to s godinama povećava, ta tvrdoća prema stranim tijelima.
Tužno. Ili samo evolucijski opravdano.
U oba slučaja ne pomaže puno.
Ljeto mi je pomoglo, kao i uvijek što mi pomogne da se osjećam haj, baj, mlado, zdravo i pomalo veselo, bilo je onih nekih dana kada je ekipa na poslu puzala oko mene i plakala da je vruće i da ne mogu više, meni je to vruće jedina temperatura po kojoj se osjećam dobro i upotrebljivo, pa čak i ono sparno nepodnošljivo, sve je bolje od ljubičastog cvokota, a sinoć se smrčilo rano, i kiša je pala i hodali smo pod trgovačkom neonskom rasvjetom, i ulovila me instant tuga i beskrajni umor od nadolazeće zime, i mraka, i umjetnog svjetla i opet ide to vrijeme, kad samo čekam da prođe i da se vrate toplo i sunce i dugi dani i leptiri i komarci. I laste.
Svo to beskrajno kruženje međusobnog proždiranja.
Umorna.