samo jedno mjesto na svijetu...
Iskreno, realno i subjektivno, ne znam ništa o odgoju. To zato jer su mene odgajali krivo, to zato jer ni moji roditelji nisu ništa znali o odgoju, no, ako ništa drugo, dobro su me, nenamjerno al nema veze, naučili da nitko ništa ne zna, i da svi samo nešto pokušavamo. Pa tko uporniji njegova đevojka. O upornosti me isto nisu naučili puno, osim da se tu i tamo uporno inatim, ali to se ispostavilo da je samo neki oblik pasivne agresije, jer je to jedino što ti preostaje kad živiš u tijelu puuuno manjem od roditeljskog i nekako se moraš suprostaviti. Pasivna agresija sama po sebi nije nikakav temelj za izgradnju uspješnog života. Ili barem onog dijela gdje čovjek može sebe nazvati sretnim i zadovoljnim, i da taj svoj naziv može najveć zahvaliti samome sebi. Pasivna agresija, nakraju, kad nema više kontra koga, ona se okreće kontra sebe. I guši. I to onda bude samo još jedna od silnih stvari kojom nastavljamo daviti sebe u maniri svega onog čime su nas davili vlastiti roditelji.
Mene su najveć davili da sam spora. I da puno šutim. I da sam nedruštvena. I sve to s čime su me davili, s godinama je samo naraslo. Valjda iz inata. Onog nečeg, ako vi mislite da sam u tome sad loša, e sad ću vam ja pokazati da mogu biti još gora. Nezadovoljnici jedni!
To je valjda ista ta pasivna agresija.
Danas, ovako pod stare dane, i dalje me prati glas nedruštvene osobe, samo što se sad više ne inatim, jednostavno mi se ne da... i paše mi tako, nije mi loše sebi samoj u vlastitom društvu, dapače, čak štoviše, no, ono što mi smeta jest to vječito nezadovoljstvo sobom, i onaj dio gdje si nabacujem nemoguće zadatke koji me izmore toliko da ih napustim napol dovršene i onda ih grdo gledam kao malo štene preveliku kost. Samo, što malo štene ima neku tendenciju jednom narasti, a ja bih nekako trebala ići u suprotnom smjeru od toga.
I uvijek se pritom sjećam svih onih predbacivanja o mojoj sporosti i lijenosti, spora, lijena, spora, lijena...
Jučer sam na fejsu gledala neki filmić. Neki frajer crta po ogromnom zidu, po sjeni sunca na istome vidi se da to slikanje traje danima i danima, i ponekad slika noću, ponekad je oblačno, ali filmić je napravljen od onih sekvenci fotografija, koje onda sve te dane i dane posla sabiju u devet minuta, i onda, sve ovako pod stare dane, učinilo mi se da sam spoznala svu tu ironiju mjerenja vremena, i sve te ljude koji se silno bore s tim istim vremenom, i svi ti rekordi u brzom, bržem, najbržem, sve su to samo stvari od percepcije i užasno je krivo maltretirati nekoga samo zato jer je, po nekim mjerilima zbrzanih ljudi, spor, kad na kraju, kad se filmić ubrza i kad se konačno dođe do cilja, taj neki sporaš iza sebe može ostaviti baš neko fascinantno djelo.
I opet na tom na kraju, na onom što ostane, može se još samo vidjeti kvaliteta, ne može se mjeriti vrijeme koje je utrošeno, (osim u zloj kapitalističkoj utrci za sabijanjem što više novaca u što manje vremena) jer, opet na kraju, ostaje samo vrijednost te neke kvalitete.
I kad nešto nije dobro, nitko ne uzima u obzir opravdanje da se nije imalo vremena, loše stvari su jednostavno loše i ne služe baš svojoj svrsi najbolje.
I osim toga, otkad su se starci preselili na kontinent, često sanjam kako se vraćam u onaj skučeni stan iz djetinjstva, kojeg treba samo malo renovirati, ofarbati i namjestiti i to je sad, eto, moj novi dom. Taj dio baš ne razumijem, osim da mi se malo čini kako je možda djetinjstvo to jedino mjesto u prostoru i vremenu, koje se može nazvati domom. Ali zato razumijem, tek sad, ovako pod stare dane, pored svih drugih stvari koje mi pomalo sviću, postalo mi je jasno koliko je najvažnija stvar na svijetu da se djetinjstvo provede na nekom lijepom mjestu...