pos`o non posso piu
Sjedim na poslu i buljim u zid, zid je nimalo nalik bazenskomorsko plavoj sobi, bijel je i ružan i polijepila sam neke pizdarije po njemu, u prostoriji nema zraka, iz drugih se dijelova katakombi čuje samo neujednačeno iskašljavanje ničega i isto tako isprazno prizivanje boga i njegove majke također, podsjeća sve na priručne bolničke šatore iz prvog svjetskog rata, ili još bolje na londonski tunel u kojem su se onomad podavili, razmišljam o otkazu, razmišljam o kratkoći života i grehoti trošenja istog u ovakvoj rupi, svi oko mene su bolesni, nitko se ne usudjuje ostat doma, jer to znači 500 kuna manje u koverti taj mjesec, mislim na onaf film Biutiful i one Kineze ugušene u njihovoj katakombi, e u istoj takvoj, samo nižoj i bez prozora mi kašljemo i kurimo, sve da ne bi ostali bez tih jebenih 500 kuna, zbilja, vrijedi li to toliko?
27.06.2014. u 10:49 | 15 Komentara | Print | # | ^kišna premišljanja
Najvažniji obred kojeg državnici države koja slavi dan svoje državnosti moraju učiniti, jest otići na groblje i zapaliti svijeću.
Kud ćeš veće simbolike, ili pametnome dosta.
Na fejsu (kojem sam se opet vratila, naravno, kao predebelo pretila osoba koja se sumanuto vraća svojim kolačima, ovaj puta sam aktivna na dva profila, ovome i onome, na ovome su mi jako dragi svih šestero nikad upoznatih prijatelja, na onome isto ima par dragih mi ljudi) se ovih dana povlači hajka na crveni križ i državnu upravu i njihovu sveopću nesposobnost da se raspodijeli pomoć, koja je, po tradicionalno balkanski navrat nanos stilu, prikupljena sa svih strana i sad tamo nagomilana čami i trune. Oni koji bi trebali znati, valjda ne znaju kako se to radi. Organizira i raspodijeljuje. Ili ne znaju raditi uopće. Nešto ne štima.
Nešto što se sasvim dalo očekivati još od početka.
Nažalost, da.
Nisam sudjelovala u skupljanju pomoći. Nekako, slutnja da će tako završiti nije pristojno opravdanje, bilo je dovoljno samo saznanje da to što nemam pojma kako će to završiti nije bilo dovoljno slabo da ga pobijedi strah od a šta ako se meni to isto desi, hoće li mi itko skupiti neku pomoć, ima li još dobrih ljudi na ovom svijetu, evo ja ću biti dobri ljudi na ovom svijetu... Jednom kad ti svane da dobrota nije najvažnija stvar za najbliže pravednom i uspješnom funkcioniranju društva, onda više nisi dobri ljudi. Pa još kad ti svane gdje ustvari živiš, onda si samo uplašeni ljudi. A strahu sam odlučila zabraniti da mi bude dovoljan e da bih se riješila svojih dronjaka u svrhu osjećaja vlastite dobrote.
Nedavno sam dala jedne hlače koje nisam dugo nosila kolegici s posla, koja je podstanarka na pragu svojih 40ih, i ima sirotu plaću, i voli te klempave hlače, koje su meni ipak malo preklempavo stajale, pa rekoh, ajde, ionako ih ne nosim više. Poslije je ona izjavila da dabogda svi srbi pocrkali u poplavi, a meni instant bilo žao hlača. Mogla sam sašit si super fora torbu od nje. Nisu zaslužile tako nisko pasti. I ne mogu im se nikako više ispričati.
Kao da je hlačama stalo.
Inače, dvaput godišnje se rješavam tih nekih starih stvari i onda keva nosi te stvari siromašnoj rodbini. Direktno njima na ruke, a ne u neke tamo mutne centre gdje se ne zna ko kome metlu meće... I svaki puta kad se ona vrati od njih, bude sva nasekirana od njihovog stila života, jer njihov stil je razlog zašto su siromašni, i ona im godinama tupi šta i kako da promene, ali oni i dalje po svome, i onda kad dođu do ruba, onda otkriju tu neku toplu vodu sami od sebe, i kažu joj da je imala pravo, ili ne kažu, zaborave da im je ona to tupila. Ja joj kažem da je uzaludno sekiranje, i da ako joj to baš toliko smeta, da bolje da onda tamo više ne ide. Ili ne ostaje tako dugo. Ili nek se pravi da ne vidi. Ona kaže da sam u pravu.
I onda na jesen opet ode.
I na proleće isto.
Vrč na vodu.
U stanu smo opet sami. Dete je otišlo na godišnji na more. Uselila sam u detetovu sobu, zauzela stol, raširila se pravoj kraljici nalik i sad će, sve će nešto da stvaram. U dnevnom smo naumili zamijenit malu dasku s velikom i tako dobiti veliki radni stol. Za sve nas, a može se i psetance ugurati ispod, ako već ne želi biti distancirano. Na veliki radni stol naumila sam staviti veliku profi mašinu za sve nešto stvaranje, iako sam sa samom sobom u prijeporu zaslužujuem li to, treba li mi, jesam li profi ili amater, kako li se uopće postaje profi, jel to ono kad kupiš profi aparat, ili to dođe samo od sebe, i može li profi biti profi s amaterskom aparaturom?
Isto je to tako slično s planinarenjem. Moeš planinarit po sljemenu u trapericama, majici i patikama. Moeš i u japankama. Onda ti noge malkoc ojačaju, pa odeš na velebit. Tamo to isto moeš. Ali ne u japankama. Em je kamenito, em moraš preskakati poskoke. Onda odeš u Alpe. Tamo te već traperice zatežu i nisu baš naj, a patike su odavno zamijenjene gležnjačama. Onda dođe jedan trenutak u kojem se silno čudiš svoj skupoći onih nekih svemirskih hlača, cipela, torbi i jakni. Onda dođe drugi trenutak u kojem pokisneš. Onda shvatiš. Nisi postao/la profi planinar, ali neke stvari ipak obavljaš lakše i bolje u profi opremi nego u patikama i trapericama. Onda na red dođu probijanja visinskih barijera. To su već trenuci u kojima profi oprema glavu čuva. Iako, možeš se i dalje osjećati amaterom.
I onda, nakon sveg tog pametovanja upoznaš facu koja leti po planinama u običnoj obleci, sa bočicom vode, i koju nitko normalan ne može ulovit ni za glavu ni za rep, ali jebiga, to je već ta neka dnk mutacija....
I tako se sve nešto premišljam oćulinećuli investirati u skupu makinu za sve nešto stvaranje. I hoće li to učiniti neki pomak u mojoj glavi, i hoću li se i dalje osjećati čudno kad mi netko kaže da sam profi, a mene nešto onako štrecne...
Ili kad već po cijele dane buljim u ekran, zašto ne bi bio profi, pa makar to moralo stanjiti tu ušteđevinu za možebitno liječenje nečega po privatnim klinikama.
I tako je isto sa fotoaparatom. Profi ili amaterskom.
I sve je tako.
Osim kada dođe do dnk mutacije. Onda je sve drugačije.
Oznake: profesionalnost
25.06.2014. u 15:48 | 5 Komentara | Print | # | ^glava na pladnju
Posao u fušu, čini se kao neki brzi zdrpipazdimi posel, prodaj nabrzaka to nešto što znaš, pruži ruku ispod stola, namigni i odi beskraja, a ponekad, e baš je fino trpati stvari u sve istu ladicu, pa zamišljati onda da sve ti je unaprijed poznato i jasno, ali ponekad, eto ti ga kita. Pogotovo kad je nacrno, u fušu i bez ikakvog nadzornog tijela koje udara neka pravila.
Prvo dobim upit tipa, a jel bi ti... a onda neku sliku nekog tamo sve do bolnih detalja isklesanog lika, uz napomenu, e, mi bi takvu glavu, i još neka slovca, i eto tako to, neka parica će kapnut, jelte, pa onda... sjedi lijepo, pa nacrtaj tu glavu u par puta. Jedanput sa sve tim nekim detaljima, (a detalji tipo bobica i listića namjesto kose), pa sa vakim slovcima, pa sa nakim, pa onda nešto stilizirano, pa onda nešto skroz deseto vako, pa pedeseto nako. Pa se to sve sklopi u zip folder pod nazivnikom prijedlozi.
Pa onda.... a eto, onaj prvi je onaaaako, okeeeee, ali mi bi da ima sve to ravne crte.
Kako ravne, jel kao srednjevjekovni bakropisi, pa sve onako deblje, tanje, osjenčano, stilski i to, jelte?
Ma ne, ravne.
Ne razumijem, ajte nacrtajte.
I tako, nakon do bolnih detalja isklesane glave, dobijem neki loš crtež dječjeg robota, kao, eto, e to je ono što bismo mi htjeli.
A čemu je služila ona glava kamena prva?
Ma mi bi da bude jednostavno kao ovo naše, ali da ima taj opasni izraz lica.
Pa dobro, jebemvas mutave, vučem onda jednostavne crte od robotske glave s izrazom.
I sad?
Eeeee, to je već skoro pa blizu, ali, još samo, razmakni rogove i maaaalkoc približi usta!
Dobro, i sad?
E, odvoji obrve, i sve crtice, da se nikako ne spajaju, nego da budu odvojene, kao one točkice u križaljkama, pa kad ih netko mora spojiti...
I sad?
Hm, fali još strogost na licu, one crte lica strogosti.
???
U antikreativnom očaju crtam ožiljak sa šavovima.
I sad???
Mislim da se nismo razumjeli....
Naravno da nismo...
Onda prođe još par dana. Srećom, previše mi je godina u guzici da bi me totalno nerazumijevanje satrlo do kraja, ali opet. Lagani osjećaj neuspješnosti prikopčan na drugom kraju deinfuzijske cjevčice.
A, evo! Našli smo!
Dobijem nakraju (zovem to krajem, iako trakavica još traje) neki crtež flomasterom, koji je još k tome fotografiran sa nekog blesavog kuta, crtež poluizdeformiran od krivog kuta, polumutan i poluumazan nečijim masnim šapicama.
E, mi bismo skroz tako i nikako drugačije! :)
Govore mi da je to neka teška arhiva i da imaju samo to i ništa drugo...
Dugačak je taj put od antički isklesane glave do moderne flomasterske mutnjikave apstrakcije, nema se što reć.
Frustracija na frustraciju...
A da je namom mjestu netko drugi pa još k tome pametan, već bi taj poslao i glavu i te novopečene tajkune s tri razreda osnovne škole u tri njihove nepismene majke (tri, da, baš tri!), no, meni je potom zabavnije kopati po korijenima vlastite neuspješnosti i po tome nečemu što razlikuje ljude koji moraju imati posla s ovakvim ljudima, i ljude koji rade uspješno s velikim firmama, pa se onda diče nagradima, i nižu uspješnice, i sve se nekako čini kao da seru genijalnost na sve pore, i onda gledam te njihove radove, pa gledam njih, pa sve nešto, ono...Joko Ono i Dsz...
Na drugoj godini faksa, imali smo grafiku i posjet jedne američke grafičarke, koja je sa sobom donijela radove svojih studenata. Pa smo mi onda njoj pokazivali svojega, a ona nama njenoga. Naše grafike bile su, ono nešto, moraš napravit nešto jer moraš, pa ono, napraviš u nekoj tehnici e da bi naučio/la raditi u toj tehnici, njeni radovi bili su izabrani po tom nekom kriteriju: evo, vidite, ovo je glava u moru.
Dobro, vidimo, glava u moru.
Aliiiiiii, tu glavu u moru napravio je student koji je plivao s Kube e da bi se spasio u Americi, i on se znate, spasio, i bezbroj ljudi tako pliva s Kube, i to je jedna strašna stvarnost.
Ok, bezbroj ljudi svakodnevno gine na razne načine, ali ova glava nije ni po čemu posebna, osim da ju je nacrtao netko tko se čamcem dočepao Amerike. S egzistencijalne strane, vauuuu jebote, s likovne, ok, glava u moru...
Po uzdahu američke grafičarke reklo bi se da je to sasvim dovoljno. To da iza svake slike stoji po jedna priča, i da ju podržava, i da slike same po sebi nisu dovoljne e da bi pričale...
Po tim nekim radovima današnjih uspješnika čini mi se svemu tome i dalje isto. Moeš napravit zadnje govno, ali ako ga umiješ prodati i prezentirati, onda govno dobije nagradu. Dobro, ne baš zadnje govno, ali neku prosječno prihvatljivu stvar moeš dobro upakirati i dobro prodati. I ne pokazivati ni trunčicu sumnje u tu svoju stvar. Nikako, ni u ludilu.
I ne biti lijen.
Ni depresivan.
Ni sve to...
Jedan se je mali krpelj uspio zakačit za psetance, točno ispod repa, a malo iznad šupka, a kako je psetance po prirodi malkoc bijelo, malkoc ćosavo, tako ga, krpelja nije bilo teško zamijetit, a kako je psetance mirno i poslušno, tako nije bio ni neki problemi krpelja iščupat, uvijek to radim tako da ga vrtim suprotno u smjeru kazaljke na satu, i vrtim, vrtim, pa krpelj živ i čitav ispadne, neki ga ljudi onda obožavaju paliti čikovima, neki gnječiti kamenjem, meni u kući ne pada ništa pametnije nego ga baciti u wc školjku, pa sam ga gledala tamo, kako tone, tone, tone i bespomoćno maše onim svojim nogicama, i onda dodiruje dno i dalje bespomoćno mašuć nožicama, i povukla sam vodu, i osjećala se baš, baš, baš sam jedno grozno stvorenje. Skroz.
Oznake: život
19.06.2014. u 19:14 | 5 Komentara | Print | # | ^Skoro svi ljudi mogu naučiti prepoznavati slova. A na kraju, opet, samo ih rijetki znaju pročitati.
direktni prijenos
Da je to prvenstvo makar zimi, onda bi mogli imati zatvorene prozore i onda ne bi čuli urlike neandertalaca u kafiću dole, i onda bi mi samo eventualne bombe i petarde išle na živce, tu i tamo, ako bi pao koji gol, i ne bih morala znati da je postojala neka šansa, šesnajsterac, deveterac, kurac, palac.
Iako, već je gotovo, hrvati mogu skapati od gladi i ostalih boleština i neimaština, uspjeli su u svojem tisućljetnom snu, zabili su prvi gol na entom svjetskom prvenstvu i sad im nema ravnih.
Bilo bi previše lako kada bi ih samo tako pomeli i spustili na zemlju, i kada bi morali krotko živjeti svoje živote i raditi svoje poslove, ovako će još neko vrijeme živjeti u svojim oblačkima da su neki kurac u svijetu.
Na poslu me već ubiše navijačkim pjesmuljcima, idiotskim radijskim komentarima, predviđanjima, nagađanjima, kockicama, kockicama, bezbroj jebenih i na svako govno nakeljenih kockica, a jedva da je počelo. Treba preživjet još tih mjesec dana... no, sreća da ne radim u konzumu, onda bih, pored svega, još morala biti i hodajuća reklama sveopćeg debilizma, ovako, makar, mogu se obuć kako želim, i mogu trenirati živce, duhovnost, odvojenost od svijeta, sve one mudre izreke, sve meditativne vježbe, svemu tome došlo je vrijeme da se upotrijebi baš sada, budi u svijetu, ali ne budi od svijeta, i tako to.
Mužjak gleda neki film. On se je još onomad zarekao, ako hns ne kazni onog ustašu, da on neće više nikad gledat travnjake po kojima se motaju neke crvene kockice, jer ako ga naši ne kazne, to je onda javno priznanje da živimo u zemlji ustašluka, a to nije zemlja u kojoj on želi živjet. Možda prestrogo s njegove strane, ali ipak, svak` voli vjerovat u neke svoje ideale. Isto kao što neandertalci u kvartu žele vjerovat da je hr, samo radi nekih tamo preplaćenih dlakavonogih trčakarala, neki kurac u svijetu, tako i mužjak želi vjerovat da radi i živi u zemlji koja nije neka tamo zatucana, ustašoidna, homofobna tvorevina, nego... ono, nešto moderno i otvoreno, nešto u čemu njegov trud ima smisla. Pa onda dobije šamar svojem vjerovanju. Pa se onda duri.
Moje vjerovanje nije tako ružičasto. Nikad bilo.
U kvartu je zavladala mrtvačka tišina. Nema više urlikanja ni pucanja.
Eh, kad bi potrajalo...
potpis
Nešto kao šah-mat, ili možda bolje, pat, ne razumijem se u šah baš najbolje, ali ono... sasvim nedavno sam otkrila e-bay, prije toga sam bila amazon đevojka, tamo se dobro prođe kad se nabadaju neke skupe marke na nekim žestokim sniženjima, pa ono, no, e-bay... Prvo sam kupila si skupi mobitel. Božićno sniženje, dvogodišnja robija i tako te cake. To neko preko e-baya, to preko vipa, naravno. Onda sam primjetila da sam prestala fotografirati fotoaparatom, jer skupi mobitel ima sasma dovoljno megapiksela i sasvim pristojno optičko rješenje, e da bi radio dobre fotografije. A pritom ima i onaj program sa filterima, pa sve nekako ispadne, ono, umjetnički, defakto. I sve je tako brzo i praktično, i ne treba se jebavati po fotošopu s rawovima i to sve. E, onda sam otkrila da sam u velikoj ljubavi sa svojim novim strojčekom i da ga želim lijepo obuć. Lijepa obleka za skupe igračke kod nas košta cca 70-100 kuna. A izbor je kak-tak. E, i tu je taj trenutak u kojem nastupa blaženstvo izbora na internetu. Izbora napretek. Ajde, ništa čudno, no, glavni šok e-baya leži u činjenici da sam fensišmensi gumenu, skroz prozirnu, praktičnu, i kvalitetnu kućicu od mobitela nabavila za manje od 4 dolara. 16 kn, cca.
Postoje na ovom svijetu neki ljudi koji su u stanju izraditi skroz kvalitetnu (eve je mobitel nosi već pola godine i još je ko nova) kućicu za mobitel, koju će prodati i dostavit vam na kućnu adresu, sve za manje od 20 kuna. Pa kako??? I koju plaću oni imaju, i koliko takvih čudesa moraju izraditi da bi preživjeli i kako pobogu to funkcionira?
I koliko će se još dugo po našim dućanima moć prodavati ovi od 70 kuna, pored toliko jeftinijih, a jednako kvalitetnih... Vjerojato ne zadugo... I što će onda biti sa svim tim našim ljudima - prodavačima, i gdje je ta granica ispod koje cijena robe ne smije pasti, e da bi oni kod nas imali za plaću... i koga uopće briga... sad će nogomet, jebeš kineze i njihovu jeftinu robu... ni kineza više nema kod nas, a ono što ne vidimo, toga nema. Žmir, žmir...
Osim nogometa, počela je i kampanja za spas teta čistačica. Ljudski i emotivno je potpisati i boriti se za najslabije, racionalno... nema nam spasa, ionako. Ni tetama, ni nama. U principu, ne bi trebalo biti ništa loše u tome što bi tete prešle u neke poduzetne, privatne firme, koje bi uredno obavljale svoj posao i uredno davale tetama plaću, i svi sretni, i svi zadovoljni. Tete imaju svoj posao, a kancelarije čiste. Firma dobro radi, tetama plaja raste. I veća je nego u onom trulom socijalizmu gdje su tete čistačice bile siromašne. Teoretski. Ne bi se trebao potpisivati referendum kontra teta čistačica privatnica.
Praktično. Praksu nismo ni probali, a već svi znamo. Tete čistačice će preuzeti neki franjo tahi sa žnirom u saboru, koji će preko njihovih neukih i pogrbljenih leđa izvlačiti gomile i gomile naših, naravno, iz naših džepova će derati tete čistačice, i onda turnuti sebi u svoj džep. A tete čistačice gurnuti u sindikat kopača po kontejnerima. I nas, isto, prije il` kasnije.
Dok, u ovom trenutku, postoji brdo teta čistačica za koje nema dovoljno posla, ali za koje se opet izdvaja iz naših, da, isto naših džepova, i radi čega ćemo isto propasti. Sa tetama ili bez, svi tonemo.
Tonemo iz raznoraznih razloga, uglavnom jer smo lijeni, lopovluku skloni, uspavani, rođeni u sigurnom socijalizmu, navikli na sve besplatno, dano s neba, okrenuti unazad, nesvjesni da nismo otok i da oko nas postoji cijeli svijet koji se opasno gloži, i koji nas je odavno pregazio, i u kojem smo odavno osuđeni na propast od vlastite gluposti, jer se samo s vlastitom glupošću i bavimo. Propali smo još od onog trenutka kad smo shvatili da nam je kamen prošlosti važniji od tehnologije budućnosti, i krenuli se nabacivati mecima i bombama, namjesto da se stane i hladne glave razmisli kud i kako dalje. I kako bolje, a ne gore.
Ni dolje.
Sve ovo je samo nastavak onomad zacrtanog puta, samo posljedica sveukupnog stanja svijesti, koje ionako nije sposobno iznjedriti ništa bolje.
Protiv toga se nitko još nije sjetio raspisivati referendum.
Pa i kud bi protiv sebe samoga?
Iz čekaone
Posebno mi je žao da nemam ajped. Zato jer je tako teško pisati blog na ajfonu. Neš ti tuge i žalosti. Na ajpedu bih onda pisala o tome kako je zabavno sjedit u čekaoni satima i natjecat se s ostalima tko će prije past u nesvijest od čekanja satima.
Meni će prvoj ispast oči od sitnih slova.
Cijeli život vlastiti mi je otac nabijao komplekse neprestano podbadajuć da što ja mogu radit u životu, s tako sitnim šakicama i tako tanašnim prstićima.
I eto šta konačno mogu!!!
Nabijat po jebenom ekranu i gadjat najsitnija slova na svijetu!
Ja imam jednu doktoricu. Nikad je nisam vidjela. Umjesto njega pohodila sam jednog nježnog gay nalik mladića, jednog voditelju naci kampa nalik, i sad je tu, eto, jedna mladjahna ljepotica, i nikako ne mogu pogodit, jel nastala gužva od njezine sporosti, ili se u čekaoni samo tako slučajno povećao broj muške populacije. U ovom trenutku omjer je 5:2, a ni prije dva sata nije bio puno bolji. Uglavnom, s dečkima nikad nije bilo ovoliko zastoja i toliko beskrajnog čekanja. Dečki bijahu brzi i učinkoviti.
Potrošila sam sve živote na obadvije igrice i sad ne znam kud od sebe.
Evo je sestra. Vraća se s gableca. Kasni dvije minute. Na nju skaču svi koji su došli za vrijeme gableca, i koji trebaju, ma samo ovo, samo ono, samo, samo, samo.
A mi koji satima već strpljivo sjedimo, mi ne trebamo ništa. Samo smo došli sjedit, onako, ljepše nam ovdje u zagušljivoj rupi, nego vani na suncu.
Takvi smo ljudi. Izopačeni.
Osim što sjedimo cijelu vječnost, više ne znamo tko je prije, tko poslije, jer neki odu van pušit, neki odu doma ručat, pa se vraćaju, dolaze, odlaze, i tko će pamtit sva ta dosadna muška lica.
Nisam u ovulaciji.
Gospon do mene kaže da sam prije njega.
Što se mene tiče, mogao je reć da sam i poslije, prvi put ga vidim, ima velike zube, debele naočare i nekako mi je bezličan.
Iako, u slobodne vrijeme crtam karikature. Mogla biih ih sve nacrtat.
Nemam više slobodnog vremena... Ne mi se da...
Nemam pojam više tko je na redu, ušo, došo, otišo. Gospodja prije mene je odustala i otišla zauvijek, a ja sam se samo nje držala, i onda izgubila nit. I pobrkali su mi se svi ovi koji dolaze, odlaze i obećavaju da će se vratiti...
A ja čekam samo, samo, samo... jebene doznake za jebeno bolovanje...
Oznake: Hrvatska država
03.06.2014. u 16:46 | 8 Komentara | Print | # | ^