Iz čekaone
Posebno mi je žao da nemam ajped. Zato jer je tako teško pisati blog na ajfonu. Neš ti tuge i žalosti. Na ajpedu bih onda pisala o tome kako je zabavno sjedit u čekaoni satima i natjecat se s ostalima tko će prije past u nesvijest od čekanja satima.
Meni će prvoj ispast oči od sitnih slova.
Cijeli život vlastiti mi je otac nabijao komplekse neprestano podbadajuć da što ja mogu radit u životu, s tako sitnim šakicama i tako tanašnim prstićima.
I eto šta konačno mogu!!!
Nabijat po jebenom ekranu i gadjat najsitnija slova na svijetu!
Ja imam jednu doktoricu. Nikad je nisam vidjela. Umjesto njega pohodila sam jednog nježnog gay nalik mladića, jednog voditelju naci kampa nalik, i sad je tu, eto, jedna mladjahna ljepotica, i nikako ne mogu pogodit, jel nastala gužva od njezine sporosti, ili se u čekaoni samo tako slučajno povećao broj muške populacije. U ovom trenutku omjer je 5:2, a ni prije dva sata nije bio puno bolji. Uglavnom, s dečkima nikad nije bilo ovoliko zastoja i toliko beskrajnog čekanja. Dečki bijahu brzi i učinkoviti.
Potrošila sam sve živote na obadvije igrice i sad ne znam kud od sebe.
Evo je sestra. Vraća se s gableca. Kasni dvije minute. Na nju skaču svi koji su došli za vrijeme gableca, i koji trebaju, ma samo ovo, samo ono, samo, samo, samo.
A mi koji satima već strpljivo sjedimo, mi ne trebamo ništa. Samo smo došli sjedit, onako, ljepše nam ovdje u zagušljivoj rupi, nego vani na suncu.
Takvi smo ljudi. Izopačeni.
Osim što sjedimo cijelu vječnost, više ne znamo tko je prije, tko poslije, jer neki odu van pušit, neki odu doma ručat, pa se vraćaju, dolaze, odlaze, i tko će pamtit sva ta dosadna muška lica.
Nisam u ovulaciji.
Gospon do mene kaže da sam prije njega.
Što se mene tiče, mogao je reć da sam i poslije, prvi put ga vidim, ima velike zube, debele naočare i nekako mi je bezličan.
Iako, u slobodne vrijeme crtam karikature. Mogla biih ih sve nacrtat.
Nemam više slobodnog vremena... Ne mi se da...
Nemam pojam više tko je na redu, ušo, došo, otišo. Gospodja prije mene je odustala i otišla zauvijek, a ja sam se samo nje držala, i onda izgubila nit. I pobrkali su mi se svi ovi koji dolaze, odlaze i obećavaju da će se vratiti...
A ja čekam samo, samo, samo... jebene doznake za jebeno bolovanje...
Oznake: Hrvatska država
03.06.2014. u 16:46 | 8 Komentara | Print | # | ^