preko ramena
Opet sam se vratila na fejs. Pravo ženski, malo ga trpim, malo mi je zabavan, malo mi je dosadan, malo me iznervira, pa onda malo više. Osim toga, opet sam bolesna, a bolest kad popušta, onda donese dosadu. Prije nego popusti, onda se čudim kako me ni za što nije volja, i da li je to u redu, kad me tako nije volja. A i te bolesti isto. Što sam starija, to mi se bakterije čine većima i opasnijima i sve mi se teže nositi s njima. U jednom trenutku, doći će samo jedna jedina velika i progutati me za doručak. Do tog trenutka: čajići, solne otopine, kapi za nos, maxflui, aspirini, uz nezaboravnu napomenu da se sve te stvari nikako, ni u ludilu ne smiju koristiti zajedno. A opet, nije li pomalo jadno, da mogućnost postojanja jedne bakterije tamo negdje u nosu, koju naša moderna medicina može otkriti samo tako da kaže pacijentu da si malo prati temperaturu, može izazvati osjećaj gušenja i uvod u nesvjesticu?
Tješim se da starim. I da to je samo to.
Ili je to možda od toga što sam promjenom sastojaka za doručak pročistila crijeva do te mjere, da sam jednostavno morala doći do otkrića kako gomilu govana, ustvari, može tijelo koristiti poput obrambenog štita? Možda, kad se tijelo navikne na prisutnost otpada i sve svoje funkcije prilagodi tome da živi s otpadom, možda sve te funkcije padnu u vodu jednom kad određena, ključna količina otpada bespovratno ode...? Možda je zadiranje u sve naše navike, koje su dovele do toga da smo sad tu gdje jesmo, ovakvi kakvi jesmo, pomalo i opasno po život. Ili barem za to što jesmo? A to što jesmo, to je ustvari život, ili?
I onda opet, jesmo li to što jesmo, radi svih prethodnih upražnjavanih navika, ili je netko odredio da smo to što jesmo otpočetka, a navike došle kao posljedica te neke davne odluke? Neke, odlučene, za vjernike od Boga samoga, za naučenjake, zapečaćene onomad, u vrijeme ispisivanja deenkaa.
Pa onda, recimo, ako je tamo određeno/zapisano da budeš samo jedna hodajuća vreća govana, a ti kažeš NE! i svako jutro pojedeš zdjelicu zobenih pahuljica, suhih šljiva, grožđica, borovnica, lanenih sjemenki sve u toploj vodi đumbirova čaja, i zaista, kreneš svo to zlo izbacivati iz sebe, i jedno se jutro probudiš s laganim osjećajem tankog struka, a nebesa ti na to strogo vrate svoje NE! pa se drugo jutro probudiš s glavom punom novonastalih govana, nešto kao šamar radi preskakanja granica, ili nešto poput stiskanja balona punog vode.
Ili, ako ti je suđeno da budeš govno, onda jbg. Budi.
Ili nemoj. Borise.
Boris je isto jedno nedorečeno ime.
Oznake: kapula leđa
31.05.2014. u 11:17 | 5 Komentara | Print | # | ^bolje ne može
Životinje su moj prvi izbor. Od malih nogu pa nadalje. Nisam mogla imati bracu ni seku, pa mi ostadoše životinje, a opstanak bijaše mi najdraže serija. Daleko ispred pčelice Maje. Na opstanku sam još onomad naučila da kad je u Africi suša, pa onda padne velika kiša, pa onda u, spašavaj se ko može paničnoj poplavi, nastaju tako rijetko viđene situacije. Pluta tako komad drveta, a na njemu lovac i lovina, nešto kao najbolji prijatelji. Kadgod se dogode tako ekstremne situacije vlada nepisano pravilo sveopćeg stupanja na dijetu dok frka ne prođe.
Čini se ovih dana da ni ljudi nisu daleko od toga.
Daleko od svega toga jest samo Nieuwe Waterweg. Nieuwe Waterweg, kažu da je najveća pokretna brana na svijetu, koja pritom brani Roterdamsku luku od sjevernih olujnih vjetrova i svojim djelovanjem spašava Roterdam od poplava, i ujedno nanosi milionske štete roterdamskom prometu, ali, čini se da su glave roterdamskih stanovnika u toj priči ipak bitnije. Iliti, bolje spriječiti, nego liječiti. Iliti, manja je šteta ako se luka zatvori na dan, dva, tri, pa i četr jebomater, nego kad se mjesecima mora poslije sranja popravljati.
Genijalni neki umovi morali su doći do tako genijalnog zaključka, a potom i rješenja. (Na sveznajućem gugletu obavezno provjeriti koliko je godina, planiranja i ljudi bilo potrebno da se uloži, e da bi se došlo do tako praktičnog riješenja, čist onak, ukucati deltawerken...)
No, ono što je zbilja fascinantno kod tog čuda tehnike, jest da ni jedan čovjek nema prava upravljati, tj, određivati zatvaranje velke brane, nego to čine kompjutori. Oni vrijedno računaju i preračunavaju koliko će im kiše pasti, koliko će se mora dići, koliko će vjetar lupati, i kad sve to premaši granice podnošljivosti, onda ćaobao prometu i brodovima koji rade svoje poslove. I nema tu ćaće, strica i kuma koji će podmititi mašinu da pusti još samo njihov brod ispod pulta.
Tako to nekako izgleda kada se stvari rješavaju razumom, znanjem i stručnošću.
S druge strane, kada sve od gore navedenog svetog trojstva pofali, onda se ustrči volonterski gss i puni vreće pijeskom i bacaka ih kud stigne, i kud se učini da bi valjalo malo učvrstiti. I sve to navrat nanos i preko noći. U zemlji (čitaj skupini zemljica) gdje se podjednako i sveudilj vjeruje samo u uspjeh preko noći. Ruši se preko noći i krpa se preko noći. Rezultati više nego vidljivi.
Istom tom mahnitošću pokušavaju se onda popraviti štete, pokrpati rupe, i javljaju se tu brojni telefonski brojevi, križevi, krstovi, crkve, političari, fejs grupe, volonteri, zbilja pogođeni ljudi, zbilja uplašeni ljudi, i cijeli popravak izgleda kao podivljalo hranjenje jata galebova smrdljivim iznutricama.
Tko je ikada imao prilike hraniti galebove, shvatio je da se u jatu samo najjači najedu. A najslabiji uvijek najebu.
Tako to nekako izgleda kada se stvari rješavaju neznanjem, emocijama, i nestručnošću.
Što drugo i očekivati...
roštilj, velite?
Prva misao bila je: pa kud baš bosna, kao da nije dovoljno ujebana i u kurcu, nego sad još i to. I tko će njima pomoći i tko će njih spašavati? Druga misao bila je samo neki blink u neko prošlo vrijeme, gdje bi na vijestima glavno bilo kako hrabri pripadnici oružanih snaga dolaze sa svih strana, i spašavaju starce po selima, grade zečje, pasje, ljudske nasipe, brane sela svojim tijelima, i sve jedan do drugoga postaju junaci, i svi smo zajedno, i svi se borimo, i nikakva sila i nepravda nam ne mogu ništa!
Treće je opet povratak u stvarnost, ovu stvarnost gdje su pripadnici oružanih snaga po selima znali samo klati i uništavati.
Bili smo na poslu kad su na radiju puštali vijesti o katastrofalnim poplavama. Pustili su onda i nekoga da objasni situaciju u srbiji, govorio je taj netko čisto srpski o toj vodenoj stihiji, jedna kolegica se nije mogla prestati cerekati, jer njoj je taj srpski, sori, ali tako smiješan, druga je izjavila da njoj je zbilja žao ovih naših slavonaca, ali ti srbi, neka im je, i što se nje tiče, neka se svi podave i neka svi poumiraju tamo.
Mogla sam, da, mogla sam joj reći da sve one marmelade od smokava, kojih se toliko nažderala i koje je toliko hvalila i koje je nosila svojoj bolesnoj majci hrvatskoj dragovoljki, da to joj je skuhala upravo jedna srpkinja, i pitati je da li bi joj marmelada i dalje bila toliko slatka da zna od koga je.... i učinilo mi se onda da skroz je to pravedno, da netko tko tako olako priziva drugima smrt, da skroz je pravedno da je taj netko osuđen na podstanarski ćumez i plaću s kojom jedva spoji početak i kraj mjeseca, a o penziji i nekoj sigurnoj budućnosti odavno je jasno da nema govora, i da ni ne može postojati ikakav prirodni način, da u zemlji punoj ljudi punih gluposti i mržnje itko može živjeti iole dobro. I kad bih vjerovala u boga, rekla bih da to baš mora biti tako i ne može biti drugačije.
I da to je sva ta sudbina na ovim krajevima, udaviti se od mržnje i gluposti. Ako ne od svoje, onda od tuđe.
I da, osim grozne poplave, pojavila se otvorena fejsgrupa blogera. Sve nekih starih, činim se samoj sebi sad mlađom, nikoga od njih ne poznajem. Poklopilo se to upravo s trenutkom kad sam ugasila svoj privatni fejs, nisam se imala prilike naći u napasti da se javim svim tim nepoznatim ljudima sa svojim pravim imenom i prezimenom. Kao da bi nekome to nešto značilo, ali ipak, malkoc prijajućeg podilaženja egu kad bi moji privatni frendovi doznali da sam blogerica, ono, e...
e neš ti otkrića...
Već i sada imam muku s tim blogom, s tom autocenzurom, sa svim tim lažima koje si međusobno podastiremo, e da bi nam život bio ljepši. A s druge strane, čini mi se da bi život mogao biti zbilja puno ljepši kad bi se moglo, istrčati na ulicu i viknuti: ja sam peder, lezba, ljubavnica, prevarant, lopov, masturbant, radim sve te stvari i super mi je, neću u crkvu, imam tri žene i petoro djece, palim se na svoju sestru/brata, i dajte, pričajte samnom...
S druge strane, kažu da najljepše su priče ispričane, i naljepše slike naslikane upravo zato, jer se takve stvari ne smiju vikati, moraju se gušiti, i samo neki sretnici ih mogu kanalizirati, istucat kamen u prekrasnog mladića i ostavit poruku nekoj tamo budućnosti: znate, i mikelanđelo je bio peder...
A ja sam se samo htjela riješiti priče o papučama, onim pravim prevarantskim, koje je nestašni testosteronac naručio da ih kupim za njega, papuče i čarape u kojima može biti samnom, a da pritom ne pokupi miris mojeg stana, te neke mirise zakonite nikad ne smiju otkriti, ni po koju cijenu. Cijena papuča bila je malena, kao što to u kineskim šopovima običava biti, uz cijenu došao je miris naftalina kojeg se nikad nismo mogli riješit, a uz broj 45 došla je spoznaja da kinesko 45 znači evropsko 42, uglavnom, testosteronac je bio poprilično nesretan sa tim groznim papučama, a ja sam ih voljela. Osim što su označavale njegovu prisutnost, baš mi se posebno sviđao taj miris naftalina. Zvala sam ih ljubavne papuče. Isto kao i one ljubavne čaše. Dvije, naravno. Na njih dvije bacila sam spel, jednom kad one puknu, i ljubav će. (No, dobrobidošlo da tu spel može despelat samo muškarac čija je ljubav jača od čarolije. Pa, kakogodokreneš.... :)
Onda je došao kraj ilegale. Potom je nastupila era suživota. To je ono kad se dovuče krama u nečiji stan i tim se činom započne međusobna trpeljivost. Papuče su, naravno, došle samnom. Nikad nisu bile nošene, bile su premalene, stajale su zaboravljene na polici i mirisale po naftalinu. Sve do jednog dana, dok ih mladunče nije otkrilo i, čini se, zaljubilo se u njih. Vjerojatno zato jer su bile jako glasne dok se vukao u njima po parketu. Ili udobne. Ili tople. Ili je do naftalina. Bilo je čudno, u svakom slučaju. Nije mogao proći dan, a da po par puta ne izvrtim filmove pri pogledu na papuče u novoj ulozi. Pogotovo što bi dan započinjao slušanjem tih papuča dok se vuku po hodniku, i završavao istim zvukom koji odlazi u suprotnom pravcu...
Vrlo čudno, ne nalazim bolje riječi. Još čudnije bilo je kad su se počele raspadati. Očekivano je da takve završe u smeću, ali ne, mladunče ih je prvo "ojačalo" klamericom, a onda, u još gore rascvjetanoj fazi, zavezalo ih poprijeko s konopcem za pakete. Pa je klepetalo tako naokolo doklegod je konopčić držao.
Opet, poprilično čudna opsesija očuvanja raspadnute stvari, čudno za nekoga tko si može priuštiti posjedovanje najskupljeg mobitela u razredu, i čudno za nekoga tko nikad ništa ne popravlja i tako se olako rješava svih stvari...
I sad, hoću li objavit ovaj post, neću, hoću, hoću, neću, hoće li mladunče ikad čitati tako duge dosadne tekstove i prepoznat sebe, da, ne? Hoće li to biti šok, trauma, ili je možda baš dobro odmah napočetku razbit iluzije o uređenom svijetu odraslih ljudi...
S mladunčetom u pravilu ne pričam mnogo, tu i tamo neš bzvz, za sve drugo zadužena je očinska figura, bogufala, naš odnos najbolje je opisati kao ono kad cijeli dan mislim o tome da li da da, ili da ne spečem kokice, a onda ono ničim izazvano pita zašto nisam tako dugo radila kokice.
I čini mi se da mladunče uskoro mora promijeniti svoj nik, počelo je ljubazno zvoniti kada se vraća s nekih svojih otkazanih aktivnosti, tako ljubazno zvoni samo cimer kada te ne želi zateći u klinču...
I čini mi se da da, imam razloga da mi se ne sviđa nimalo ideja o izlasku iz ove kvazianonimnosti, ovdje se čini tako sigurnim, jedino mjesto gdje još mogu istrčati na ekran i viknuti, da, ja sam grozna, preljubnica, nekrštena, nepokondirena, polusrpkinja, i nikad se neću udavat, i nikad neću rađat, i svakodnevno radim s neobrazovanim poluinteligentima i trpim njihove bezobzirne baljezgarije svaki dan, za minimalac, zakurac, i trudim se biti ljubaznom i dragom, e da bi nam suživot u laži i prikrivanjima bio čim ljepši, i živim taj usrani život u ovoj usranoj zemlji, i ne želim o tome vikati na ulici, jer za vikanje je potrebna silna energija... a ja ne vičem. Jer sam fina.
I živio antifašizam!
Tek toliko...
Oprez...
Nešto si gledam sve te frendice, poznanice i situacije i čini mi se, ono da, generalno, dečke i muževe treba upozoriti da ak već šaraju svoje cure/supruge s nekom tako, malo zrelijom, mirnom i dragom, koja se ne žali puno i ne traži puno, da si ne umišljaju previše, one nisu tu radi njih, one su tu samo radi njihovog sjemena.
Ma ustvari, ko ih jeee, svi smo tu samo radi sjemena, ionako...
Oznake: Morski ljudi
14.05.2014. u 23:32 | 5 Komentara | Print | # | ^virtualni suživot
Prvo su otpali oni s piškimisekakimise, kako je vruuuće danas, kako je hladno danas, vrućejehladnoje, hladnojevrućeje, i sve tako nekim napornim svakodnevnim statusima. Opcija hide. Hajd. Onda oni s premudrim izjavama o pravdi, nepravdi, bogu, prirodi i društvu. Pa onda oni sa milionom dječjih slika i svadljivim tonom prema svakome tko se ne popiški na sliku njihovog balavčeta. Od sreće i ganutosti, naravno. Opcija unfriend. Anfrend. Oni što su se radovali pravdi nad generalima i tompsonovim nastupima nisu nikad otpali, jerbo nisu nikad ni upali. Ostali su mi oni neki koje poznam u svakodnevnom životu, uz par časni h izuzetaka koje sam "pokupila" u virtualnom svijetu i koje volim preko tog istog svijeta.
A onda se dogodilo nešto nepredviđeno i neočekivano skroznaskroz. Hajd za top prijateljicu. I dalje mi čudno zašto mi top prijateljica ide na ganglije preko ekrana. Vjerojatno je kemija. Nema je preko ekrana. Nema tikova na licu, nema te neke ljudske ljepote radi koje je lakše praštati gluposti, prihvatati gluposti i ne doživljavati ih glupostima uopće. Pa, onda, nakon nekog dužeg vremena nedoživljavanja uživo, ostanu samo te neke stvari koje smetaju i kojima nema smješka na licu da ih otjera ča.
A jednom kad se skriju i ti neki, iz živoga života, onda, izgleda da više ni nema nekog razloga doživljavati fejs dragim mjestom. Onda su mi svi redom krenuli penjat se na iste one ganglije.
A možda i nije do njih, možda je do mene.
Ma nemoguće...
Pa sam ubila fejs usranicu.
Poklopilo se da je baš to na rođendan se poklopilo. Simbolično, kao da je, kakogod....
Poklopilo se da sam se na isti dan i našla s topicom na večeri. Pa smo se prvo posvadile oko svih neslagajućih stavova, a ima ih brate mili, ima ih... I učinili su se velikim poput brda i debelim poput stijene. Granitne. Pa smo se usput ponapile i stijene su omekšale, brda se spustila i našle smo se tu negdje. Različite smo, ali smo tu negdje. Iz nekog razloga. Kemija, vjerojatno. Sigurno je kemija.
I dalje me nema na fejspuk mjestu sa pravim imenom i tim, indetitetom. I još si uvijek ne falim. I ne samo sebi, čini se.
Čudno, ipak...