bolje ne može
Životinje su moj prvi izbor. Od malih nogu pa nadalje. Nisam mogla imati bracu ni seku, pa mi ostadoše životinje, a opstanak bijaše mi najdraže serija. Daleko ispred pčelice Maje. Na opstanku sam još onomad naučila da kad je u Africi suša, pa onda padne velika kiša, pa onda u, spašavaj se ko može paničnoj poplavi, nastaju tako rijetko viđene situacije. Pluta tako komad drveta, a na njemu lovac i lovina, nešto kao najbolji prijatelji. Kadgod se dogode tako ekstremne situacije vlada nepisano pravilo sveopćeg stupanja na dijetu dok frka ne prođe.
Čini se ovih dana da ni ljudi nisu daleko od toga.
Daleko od svega toga jest samo Nieuwe Waterweg. Nieuwe Waterweg, kažu da je najveća pokretna brana na svijetu, koja pritom brani Roterdamsku luku od sjevernih olujnih vjetrova i svojim djelovanjem spašava Roterdam od poplava, i ujedno nanosi milionske štete roterdamskom prometu, ali, čini se da su glave roterdamskih stanovnika u toj priči ipak bitnije. Iliti, bolje spriječiti, nego liječiti. Iliti, manja je šteta ako se luka zatvori na dan, dva, tri, pa i četr jebomater, nego kad se mjesecima mora poslije sranja popravljati.
Genijalni neki umovi morali su doći do tako genijalnog zaključka, a potom i rješenja. (Na sveznajućem gugletu obavezno provjeriti koliko je godina, planiranja i ljudi bilo potrebno da se uloži, e da bi se došlo do tako praktičnog riješenja, čist onak, ukucati deltawerken...)
No, ono što je zbilja fascinantno kod tog čuda tehnike, jest da ni jedan čovjek nema prava upravljati, tj, određivati zatvaranje velke brane, nego to čine kompjutori. Oni vrijedno računaju i preračunavaju koliko će im kiše pasti, koliko će se mora dići, koliko će vjetar lupati, i kad sve to premaši granice podnošljivosti, onda ćaobao prometu i brodovima koji rade svoje poslove. I nema tu ćaće, strica i kuma koji će podmititi mašinu da pusti još samo njihov brod ispod pulta.
Tako to nekako izgleda kada se stvari rješavaju razumom, znanjem i stručnošću.
S druge strane, kada sve od gore navedenog svetog trojstva pofali, onda se ustrči volonterski gss i puni vreće pijeskom i bacaka ih kud stigne, i kud se učini da bi valjalo malo učvrstiti. I sve to navrat nanos i preko noći. U zemlji (čitaj skupini zemljica) gdje se podjednako i sveudilj vjeruje samo u uspjeh preko noći. Ruši se preko noći i krpa se preko noći. Rezultati više nego vidljivi.
Istom tom mahnitošću pokušavaju se onda popraviti štete, pokrpati rupe, i javljaju se tu brojni telefonski brojevi, križevi, krstovi, crkve, političari, fejs grupe, volonteri, zbilja pogođeni ljudi, zbilja uplašeni ljudi, i cijeli popravak izgleda kao podivljalo hranjenje jata galebova smrdljivim iznutricama.
Tko je ikada imao prilike hraniti galebove, shvatio je da se u jatu samo najjači najedu. A najslabiji uvijek najebu.
Tako to nekako izgleda kada se stvari rješavaju neznanjem, emocijama, i nestručnošću.
Što drugo i očekivati...