Posao u fušu, čini se kao neki brzi zdrpipazdimi posel, prodaj nabrzaka to nešto što znaš, pruži ruku ispod stola, namigni i odi beskraja, a ponekad, e baš je fino trpati stvari u sve istu ladicu, pa zamišljati onda da sve ti je unaprijed poznato i jasno, ali ponekad, eto ti ga kita. Pogotovo kad je nacrno, u fušu i bez ikakvog nadzornog tijela koje udara neka pravila.
Prvo dobim upit tipa, a jel bi ti... a onda neku sliku nekog tamo sve do bolnih detalja isklesanog lika, uz napomenu, e, mi bi takvu glavu, i još neka slovca, i eto tako to, neka parica će kapnut, jelte, pa onda... sjedi lijepo, pa nacrtaj tu glavu u par puta. Jedanput sa sve tim nekim detaljima, (a detalji tipo bobica i listića namjesto kose), pa sa vakim slovcima, pa sa nakim, pa onda nešto stilizirano, pa onda nešto skroz deseto vako, pa pedeseto nako. Pa se to sve sklopi u zip folder pod nazivnikom prijedlozi.
Pa onda.... a eto, onaj prvi je onaaaako, okeeeee, ali mi bi da ima sve to ravne crte.
Kako ravne, jel kao srednjevjekovni bakropisi, pa sve onako deblje, tanje, osjenčano, stilski i to, jelte?
Ma ne, ravne.
Ne razumijem, ajte nacrtajte.
I tako, nakon do bolnih detalja isklesane glave, dobijem neki loš crtež dječjeg robota, kao, eto, e to je ono što bismo mi htjeli.
A čemu je služila ona glava kamena prva?
Ma mi bi da bude jednostavno kao ovo naše, ali da ima taj opasni izraz lica.
Pa dobro, jebemvas mutave, vučem onda jednostavne crte od robotske glave s izrazom.
I sad?
Eeeee, to je već skoro pa blizu, ali, još samo, razmakni rogove i maaaalkoc približi usta!
Dobro, i sad?
E, odvoji obrve, i sve crtice, da se nikako ne spajaju, nego da budu odvojene, kao one točkice u križaljkama, pa kad ih netko mora spojiti...
I sad?
Hm, fali još strogost na licu, one crte lica strogosti.
???
U antikreativnom očaju crtam ožiljak sa šavovima.
I sad???
Mislim da se nismo razumjeli....
Naravno da nismo...
Onda prođe još par dana. Srećom, previše mi je godina u guzici da bi me totalno nerazumijevanje satrlo do kraja, ali opet. Lagani osjećaj neuspješnosti prikopčan na drugom kraju deinfuzijske cjevčice.
A, evo! Našli smo!
Dobijem nakraju (zovem to krajem, iako trakavica još traje) neki crtež flomasterom, koji je još k tome fotografiran sa nekog blesavog kuta, crtež poluizdeformiran od krivog kuta, polumutan i poluumazan nečijim masnim šapicama.
E, mi bismo skroz tako i nikako drugačije! :)
Govore mi da je to neka teška arhiva i da imaju samo to i ništa drugo...
Dugačak je taj put od antički isklesane glave do moderne flomasterske mutnjikave apstrakcije, nema se što reć.
Frustracija na frustraciju...
A da je namom mjestu netko drugi pa još k tome pametan, već bi taj poslao i glavu i te novopečene tajkune s tri razreda osnovne škole u tri njihove nepismene majke (tri, da, baš tri!), no, meni je potom zabavnije kopati po korijenima vlastite neuspješnosti i po tome nečemu što razlikuje ljude koji moraju imati posla s ovakvim ljudima, i ljude koji rade uspješno s velikim firmama, pa se onda diče nagradima, i nižu uspješnice, i sve se nekako čini kao da seru genijalnost na sve pore, i onda gledam te njihove radove, pa gledam njih, pa sve nešto, ono...Joko Ono i Dsz...
Na drugoj godini faksa, imali smo grafiku i posjet jedne američke grafičarke, koja je sa sobom donijela radove svojih studenata. Pa smo mi onda njoj pokazivali svojega, a ona nama njenoga. Naše grafike bile su, ono nešto, moraš napravit nešto jer moraš, pa ono, napraviš u nekoj tehnici e da bi naučio/la raditi u toj tehnici, njeni radovi bili su izabrani po tom nekom kriteriju: evo, vidite, ovo je glava u moru.
Dobro, vidimo, glava u moru.
Aliiiiiii, tu glavu u moru napravio je student koji je plivao s Kube e da bi se spasio u Americi, i on se znate, spasio, i bezbroj ljudi tako pliva s Kube, i to je jedna strašna stvarnost.
Ok, bezbroj ljudi svakodnevno gine na razne načine, ali ova glava nije ni po čemu posebna, osim da ju je nacrtao netko tko se čamcem dočepao Amerike. S egzistencijalne strane, vauuuu jebote, s likovne, ok, glava u moru...
Po uzdahu američke grafičarke reklo bi se da je to sasvim dovoljno. To da iza svake slike stoji po jedna priča, i da ju podržava, i da slike same po sebi nisu dovoljne e da bi pričale...
Po tim nekim radovima današnjih uspješnika čini mi se svemu tome i dalje isto. Moeš napravit zadnje govno, ali ako ga umiješ prodati i prezentirati, onda govno dobije nagradu. Dobro, ne baš zadnje govno, ali neku prosječno prihvatljivu stvar moeš dobro upakirati i dobro prodati. I ne pokazivati ni trunčicu sumnje u tu svoju stvar. Nikako, ni u ludilu.
I ne biti lijen.
Ni depresivan.
Ni sve to...
Post je objavljen 23.06.2014. u 19:11 sati.