pos`o non posso piu
Sjedim na poslu i buljim u zid, zid je nimalo nalik bazenskomorsko plavoj sobi, bijel je i ružan i polijepila sam neke pizdarije po njemu, u prostoriji nema zraka, iz drugih se dijelova katakombi čuje samo neujednačeno iskašljavanje ničega i isto tako isprazno prizivanje boga i njegove majke također, podsjeća sve na priručne bolničke šatore iz prvog svjetskog rata, ili još bolje na londonski tunel u kojem su se onomad podavili, razmišljam o otkazu, razmišljam o kratkoći života i grehoti trošenja istog u ovakvoj rupi, svi oko mene su bolesni, nitko se ne usudjuje ostat doma, jer to znači 500 kuna manje u koverti taj mjesec, mislim na onaf film Biutiful i one Kineze ugušene u njihovoj katakombi, e u istoj takvoj, samo nižoj i bez prozora mi kašljemo i kurimo, sve da ne bi ostali bez tih jebenih 500 kuna, zbilja, vrijedi li to toliko?
27.06.2014. u 10:49 | 15 Komentara | Print | # | ^