Najvažniji obred kojeg državnici države koja slavi dan svoje državnosti moraju učiniti, jest otići na groblje i zapaliti svijeću.
Kud ćeš veće simbolike, ili pametnome dosta.
Na fejsu (kojem sam se opet vratila, naravno, kao predebelo pretila osoba koja se sumanuto vraća svojim kolačima, ovaj puta sam aktivna na dva profila, ovome i onome, na ovome su mi jako dragi svih šestero nikad upoznatih prijatelja, na onome isto ima par dragih mi ljudi) se ovih dana povlači hajka na crveni križ i državnu upravu i njihovu sveopću nesposobnost da se raspodijeli pomoć, koja je, po tradicionalno balkanski navrat nanos stilu, prikupljena sa svih strana i sad tamo nagomilana čami i trune. Oni koji bi trebali znati, valjda ne znaju kako se to radi. Organizira i raspodijeljuje. Ili ne znaju raditi uopće. Nešto ne štima.
Nešto što se sasvim dalo očekivati još od početka.
Nažalost, da.
Nisam sudjelovala u skupljanju pomoći. Nekako, slutnja da će tako završiti nije pristojno opravdanje, bilo je dovoljno samo saznanje da to što nemam pojma kako će to završiti nije bilo dovoljno slabo da ga pobijedi strah od a šta ako se meni to isto desi, hoće li mi itko skupiti neku pomoć, ima li još dobrih ljudi na ovom svijetu, evo ja ću biti dobri ljudi na ovom svijetu... Jednom kad ti svane da dobrota nije najvažnija stvar za najbliže pravednom i uspješnom funkcioniranju društva, onda više nisi dobri ljudi. Pa još kad ti svane gdje ustvari živiš, onda si samo uplašeni ljudi. A strahu sam odlučila zabraniti da mi bude dovoljan e da bih se riješila svojih dronjaka u svrhu osjećaja vlastite dobrote.
Nedavno sam dala jedne hlače koje nisam dugo nosila kolegici s posla, koja je podstanarka na pragu svojih 40ih, i ima sirotu plaću, i voli te klempave hlače, koje su meni ipak malo preklempavo stajale, pa rekoh, ajde, ionako ih ne nosim više. Poslije je ona izjavila da dabogda svi srbi pocrkali u poplavi, a meni instant bilo žao hlača. Mogla sam sašit si super fora torbu od nje. Nisu zaslužile tako nisko pasti. I ne mogu im se nikako više ispričati.
Kao da je hlačama stalo.
Inače, dvaput godišnje se rješavam tih nekih starih stvari i onda keva nosi te stvari siromašnoj rodbini. Direktno njima na ruke, a ne u neke tamo mutne centre gdje se ne zna ko kome metlu meće... I svaki puta kad se ona vrati od njih, bude sva nasekirana od njihovog stila života, jer njihov stil je razlog zašto su siromašni, i ona im godinama tupi šta i kako da promene, ali oni i dalje po svome, i onda kad dođu do ruba, onda otkriju tu neku toplu vodu sami od sebe, i kažu joj da je imala pravo, ili ne kažu, zaborave da im je ona to tupila. Ja joj kažem da je uzaludno sekiranje, i da ako joj to baš toliko smeta, da bolje da onda tamo više ne ide. Ili ne ostaje tako dugo. Ili nek se pravi da ne vidi. Ona kaže da sam u pravu.
I onda na jesen opet ode.
I na proleće isto.
Vrč na vodu.
U stanu smo opet sami. Dete je otišlo na godišnji na more. Uselila sam u detetovu sobu, zauzela stol, raširila se pravoj kraljici nalik i sad će, sve će nešto da stvaram. U dnevnom smo naumili zamijenit malu dasku s velikom i tako dobiti veliki radni stol. Za sve nas, a može se i psetance ugurati ispod, ako već ne želi biti distancirano. Na veliki radni stol naumila sam staviti veliku profi mašinu za sve nešto stvaranje, iako sam sa samom sobom u prijeporu zaslužujuem li to, treba li mi, jesam li profi ili amater, kako li se uopće postaje profi, jel to ono kad kupiš profi aparat, ili to dođe samo od sebe, i može li profi biti profi s amaterskom aparaturom?
Isto je to tako slično s planinarenjem. Moeš planinarit po sljemenu u trapericama, majici i patikama. Moeš i u japankama. Onda ti noge malkoc ojačaju, pa odeš na velebit. Tamo to isto moeš. Ali ne u japankama. Em je kamenito, em moraš preskakati poskoke. Onda odeš u Alpe. Tamo te već traperice zatežu i nisu baš naj, a patike su odavno zamijenjene gležnjačama. Onda dođe jedan trenutak u kojem se silno čudiš svoj skupoći onih nekih svemirskih hlača, cipela, torbi i jakni. Onda dođe drugi trenutak u kojem pokisneš. Onda shvatiš. Nisi postao/la profi planinar, ali neke stvari ipak obavljaš lakše i bolje u profi opremi nego u patikama i trapericama. Onda na red dođu probijanja visinskih barijera. To su već trenuci u kojima profi oprema glavu čuva. Iako, možeš se i dalje osjećati amaterom.
I onda, nakon sveg tog pametovanja upoznaš facu koja leti po planinama u običnoj obleci, sa bočicom vode, i koju nitko normalan ne može ulovit ni za glavu ni za rep, ali jebiga, to je već ta neka dnk mutacija....
I tako se sve nešto premišljam oćulinećuli investirati u skupu makinu za sve nešto stvaranje. I hoće li to učiniti neki pomak u mojoj glavi, i hoću li se i dalje osjećati čudno kad mi netko kaže da sam profi, a mene nešto onako štrecne...
Ili kad već po cijele dane buljim u ekran, zašto ne bi bio profi, pa makar to moralo stanjiti tu ušteđevinu za možebitno liječenje nečega po privatnim klinikama.
I tako je isto sa fotoaparatom. Profi ili amaterskom.
I sve je tako.
Osim kada dođe do dnk mutacije. Onda je sve drugačije.
Post je objavljen 25.06.2014. u 15:48 sati.