in out
Malo mi se čini to, kad ne možeš udomiti psa, onda to znači samo da nemaš svoj dom, pa ga nemaš gdje udomit.
Fali mi pas, fali mi dom. Dom i pas. Pasdom. Možda dva psa. Da ne bude taj jedan sam.
Muhe mi rade društvo.
Mužjak ne, on u zadnje vrijeme zuji okolo, slično ovim muhama što se sudaraju po zraku. Živimo zajedno također slično ovim muhama. Svak` zuji po svojoj putanji. Tu i tamo se sudarimo.
Tražim si lijeka, u bolnici mi ga ne daju, nisam dovoljno bolesna, kažu.
Oni znaju hiniti da liječe samo kad se pojavi nešto što birokracija može prepoznati kao bolest, sva ona stanja koja su ispod ili na gornjoj granici, e jebiga.
Nikako da pređem tu gornju granicu.
Tražim si lijeka onda mimo birokratske bolnice, po časopisima, portalima i web stranicama tih nekih koji se u nazadnoj zemlji trude biti jedan korak ispred. Što i nije teško, dovoljno je samo lagano trčkarati za onima naprednima, i već si miljama daleko ispred ovih ovdje.
Kažu oni da treba jesti paleolitsku hranu, da se ne treba živcirati i da treba se baviti sportom i duboko disati. Kad se sve te stvari uvedu u život, onda nema bolesti.
Primjećujem samo da ne dišem duboko.
Jedva da dišem, uopće. Disanje mi je skoro pa nemoguća misija.
Bojim se udahnuti, jutrom krivudam među autima, i cijelo vrijeme pljujem zrak iz pluća i pazim da tu i tamo srknem samo malo neku mrvu kiseonika između dva auspuha. Na poslu balansiram između kante govana i kante pregrijanog ljepila.
Plitko i jedva dišem cijelo vrijeme.
Kad pokušavam vježbati, onda zaboravljam disati.
Guši ovaj blatograd. Sve više i više.
mama ti pomiče kursor po ekranu
brzo i bezbolno
Nisam nikad voljela to što sam osuđena na žensko tijelo, ni kao mala curica, kad su sve dobre i žestoke igre bile za dečke, a nikako za curice, a ni prva menstruacija, kao ni druga ni treća ni četvrta, pa sve do onih jedinih dragih, onih koje dolaze poslije upražnjavanja seksualnih aktivnosti, e, samo onda i jedino onda su menstruacije bile mi drage, sve one prije toga, zajedno sa sisama i mlitavim tijelom koje više nije imalo što tražiti u svim onim dobrim i žestokim igrama, nikada mi se, uglavnom, to životarenje u tom kilavom ženskom tijelu nije sviđalo.
Nimalo.
Još da mi je neka dobra dušica u cijelom tom odrastanju i životarenju mogla objasniti da starenje u ženskom tijelu nije proces koji se odvija polagano, nego je to preko noći propadanje, pa onda malo polaganije, pa onda opet šljus dole, pa onda privikavanje na život u šljusu dole, pa taman kad se privikneš, onda, naravno, novi šljus pa kuda nego dole, i onda, em je sve mlitavo, mlitavije i samo od sebe gomila kile i odlazi u još veću mlitavost, em ništa od svega toga ničemu ne služi i pravilno ne radi, zašto nema tih dobrih anđela koji bi na vrijeme mogli upozorit da u dobi od dvadeset treba promijenit sve hormone i onda se pretvorit u muškarce, iste one dlakave majmune koji se ne mogu čudom načuditi zašto curice u pubertetu postaju tako čangrizave i nezadovoljne, dok oni jednostavno procvjetaju (samo kad bi im netko u pubertetu jednom mjesečno nabio kolac u dupe i ostavio ih da tako krvare sedam dana, namjesto što svaku noć natežu novootkrivenog majmuna i vesele se svojem bezbrižnom životu, mogli bi se tek onda s pravom čuditi zašto su oni tako uravnoteženi i veseli, ali ne, njihova mašta ionako nikad ne prelazi dužinu njihovog kurca, i čemu onda uopće se oko toga nervirati...)
Treba se jednostavno u dobi od dvadeset pretvorit u muškarca i onda se jutro poslije operacije probuditi s pimpekom u ruci i prošaptati sebi u dlakavu bradu, oooo da, to je to, život konačno postaje užitak.
Sve drugo je samo bauljanje od tlapnje do patnje.
Oznake: jebalo vas siguronosno pitanje
17.07.2013. u 17:25 | 5 Komentara | Print | # | ^ormoni
Otvorio se je taj neki novi super fensi šmensi skupi restoran u gradu, a kako mi volimo te oblizeke i ne jednom ostadosmo odrani, jer se ne ustručavamo u te nahvaljene i skupe samo tako ući i naručiti, dajte ono nešto, najbolje što možete i umijete, tako, da, eto, moradosmo hodočastiti i to novo čudo.
Pa se je mužjak izorganiziravao, pozivao društvo u časnim namjerama da okupi sve koji si mogu priuštiti da javno vole sljac, mljac, šalabrc, pa da se onda tako družimo.
Pa se oni sad tamo tako druže, a ja ne.
To jer sam silno, silno, silno jadna. Pa mi se ne druži. Peemesovi su prerasli sve najveće sizifove stijene i kotrljaju se u sve kraćim i žešćim razmacima. Sve je više i više tih dana u kojima mi je funkcionalnost nova karika koja nedostaje.
A recimo da sam, barem naoko, recimo, donekle, mlada, i da bih trebala, mogla, zašto ne, još uvijek normalno funkcionirati. Ionako se svijet sve više svodi na stariju populaciju, bitno je da stariji ljudi čim duže funkcioniraju, kako stvari stoje, oni postaju ti na kojima svijet ostaje.
Zadnjih dana sam pošteno stara i pošteno ne funkcioniram.
Opet umiranje na kauču i vrtoglavice i slabosti po podrumu. I raznorazni suludi filmovi po glavi...
Ne trebam ni televizore ni filmske festivale. Sve već imam i sve je tu.
Žalosno, pomalo...
nego se je pas posra
Danas se dizala velika galama oko sestara u kabeceu rijeka. Kojih navodno fali, ali, kojih će, isto tako navodno, osamdesetak njih dobiti otkaze. Pa se po dužnosti, javnosti obratio ministar zdravstva i rekao da to nisu otkazi, nego da se neke sestre vraćaju s porodiljnog, a ove koje su ih zamijenjivale, one se vraćaju kući. Na dio priče po kojem kabece vapi za sestrama, a sestre vape po burzama, nije se očitovao. Osim da stoji prijašnja tvrda da para za nove sestre jednostavno nema.
Igrom slučaja, danas smo u andergaundu imali posla sa posjetnicama dotičnog ministra. Tiskanima na papiru zlatnog odsjaja. Nakon čega će se na svaku posebno utisnuti zlatni žig. Ručno. Naručitelj, koji inače ima posla s ministarstvima, ali nema posla sa zlaćanim papirom, kaže da je to uvijek tako. Čim se dogodi neka smjena tamo gore, da se onda sve stubokom mijenja i sumanuto naručuje. Posjetnice, pločice, titule, o da, čuvene titule nebuloznih kombinacija neshvatljivih riječi, i koliko li se samo puta zove i prepravlja prije nego li se odluči za tu konačnu titulu. Mnogo puta. Mnogo energije utroši se na zlaćani sjaj.
Kao kod ciganskih vjenčanja.
Što je sirotinja veća, to se više mora sjajiti i šljaštiti i u pozlate umatati.
U međuvremenu, meni pomalo pristižu nalazi. Počinjem vjerovati u teoriju urote, i da mi oni tamo falsificiraju dobre rezultate samo zato jer se spremaju na godišnji i žele me se riješiti.
Nisam više bolesna, to onaj smrad u andergraundu, to me sada ubija.
Smrad, smrad, posvuda...
tugica
Danas me krenula prati ta neka glupava tugica. Osjećaj praznine i napuštenosti bez napušenosti, i nekog nedostajanja nečega... neobjašnjivo glupavo.
Zadnja cura koja je skoro pa počela radit kod nas, odlučila je otić drugamo, i onda se pristojno pozdravila i otišla. Malo nas je sve redom počastila, a meni samo u amanet ostavila taj neki glupavi osjećaj praznine u onom našem smrdljvom andergraundu. Nije da je bila neka glasna i vesela i da je ispunjavala prostor od vrha do dna, bila je onako, više, tiho i nenametljivo stvorenje, a opet, za pet klasa inteligentnija od svih mojih stalnih supatnika.
Ta inteligencija mi je unijela malo veselja u otužnu rupu od radnog mjesta, valjda.
Ili to, ili sam se zaljubila u ženu pa me njen odlazak toliko silno potresao da sam zapala u tugu.
Glupo.
Onda sam počela, kud svi turci, i ja razmišljati malo o odlasku. Kamo, nemam kamo, ali nema veze. Kad netko, čiju inteligenciju na prvu, drugu i zadnju cijeniš, onda se malo, ipak, moraš zamislit. Baš, baš.
Jer, u običnoj, uigranoj svakodnevici totalno me mrzi razmišljati o svojem radnom mjestu.
Toliko je ružno i ujebano, da me sram javno priznat gdje radim. Najradije odlazim na posao mentalno žmireć začepljenih ušiju. Ponekad moram i dobro začepit i nos, i još bolje konzervirat pluća, jer sam, u briljantno osmišljenoj organizaciji prostora, smještena na metar i pol od plastične kante pune govana. Pravih pravcatih govana koja nam dolaze iz crijeva raznorazih ureda iznad naših glava. Zašto baš kanta govana? Zato jer je davnih dana kroz andegraund prvo trebala proć inspekcijska kontrola i zaključit da svi budući uposlenici imaju gdje srat i da neće to činit u javnoj garaži. Pa je na mjestu sadašnje kante stajala wc školjka, naravno, uz obećanje da će se zagradit i postati pravi sanitarni čvor. I naravno, nikad se nije zagradilo, a u međuvremenu počela je školjka kipit i fekalije rigat, pa su nam, nikad korištenu školjku, zamijenili kantom. Sad imamo kantu za kiseljenje kupusa u kojoj se kisele govna, a u nekim, nepredvidljivim dijelovima dana, počne sve to jako srmdit. Nepodnošljivo. Ti dijelovi dana su najčešće popodne, kada se oni iznad dobro naseru, pa se pritisak poveća, valjda. Do popodne obično već svi strojevi mahnito rade i sumanuto griju, pa se u to doba topim negdje između, već spomenutih, uredskih govana i novonastale mješavine oblaka dima od ljepila, boja, lakova i razrijeđivača.
Prozora nemamo. Vrata neka imamo, gore i dolje, i kad pokušavamo doć do zraka, onda tek briljantnost mojeg položaja dolazi do izražaja, jer stol mi je amantaman na najžešćem propuhu.
Pa vičem onda. Da zatvore vrata i otvore vindovze i odnesu ta govna više jednom negdje.
Smiju mi se, uglavnom.
Smijeh je jedino što u andergraundu vrijedi.
Leči.
U ovom slučaju jedva održava na životu.
Ponekad otvorimo kantu i obogatimo govna domestosom. Dovedemo nepodnošljivost disanja do usijanja. Kolege neki imaju probleme s glavoboljom. Neki drugi nemaju. Ti koji nemaju, oni imaju velikih problema s pamćenjem. Nekako, nekako, baš, ono, skroz.
U svojoj poslovično beskrajnoj empatiji, ponekad mi bude žao gazde. Jer ne može si priuštit nešto bolje. Jer bi mene bilo jako sram da moram držati tako neke žive ljude pod zemljom, pa nek si biraju između propuha, ljepila i kante s govnima. Pa mislim onda da i njega mora biti sram i da mu je sigurno jako, jako neugodno.
On tu svoju neugodu rješava na neki svoj čudan način. Životinjskim razvlačenjem do krajnjih granica. Zato se svi redom grozimo kada nam dolazi u posjete. I kad krene sa svojim klasičnim oblicima komunikacije s uposlenicima.
" Ma šta ti znaš? Šta ti znaaaaš??? Ma KURAC MOJ TI ZNAAAAAŠ!!!"
" Ma nemoj mi spuštat prozor, šta to klikćeš, jesam ti rekao da to klikneš, ma koju PIČKU STRIININUUUUUUUU KLIKĆEEEŠ!?!"
Smiješno. Zbilja je smiješno gledat onda komercijalistice kako ljubazno cvrkuću korisnicima na telefon dok im pozadinu poslovnog razgovora ispunjava PIČKAAA STRININAAAAAA!
Ili promatrat one korisnike koji na drugom kraju podižu svoju robu načinjenu kod profesinalaca koji KURAAAAC MOOOOOJ znaju.
Tako to nekako zna izgledati rad u firmi koja se diči da je druga po uspješnosti u svojem fahu u blatogradu.
Bit drugi u blatogradu, u većini slučajeva znači biti drugi u državi.
U ovoj državi, u ovom slučaju, da, to znači to, biti drugi u cijeloj državi u tom nekom fahu koji polagano odumire.
Ustvari, ne treba imati baš neš previše inteligencije da bi se, već nakon par dana konzumacije kombinacija mirisa i tamničarevih posjeta, odlučilo da ovo baš i nije neko najsretnije mjesto za trošenje dana, mjeseca i godina života.
Treba imati samo previše malodušnosti u pomirbi s "takvi su rvatski poslodavci, takvi ili još gori, a štaš... nemoš..".
Neki od nas zbilja nemaju izbora. Zbilja nemaju kamo, doma ih u tuđim stanovima čekaju vlastite režije, djeca, nezaposlena žena, i oni zbilja moraju sve to gutati. Od mirisa do objeda, sve redom.
Neki su samo mladi i dobro podnose, a neki su samo malodušni.
Pa se čude svojoj tugici.
Pročitala sam poslije tužnog dana na poslu da otišao je i malnar. Nisam ga nikad poznavala, nisam podnosila njegove noćne more, beskrajno su me rastuživale, ali, na neku čudnu foru, cijenila sam to rijetko umijeće da se pronikne u banalnu jednostavnost ljudskog uma, i na neku čudnu foru, uklopio se taj odlazak u taj neki čudni osjećaj nenadane praznine.
Bit će da je cijeli blatograd vibrirao prazninom.
Poklopilo se.
u raljama hrvatskoga zdravstva
Prošlotjedni prosjek bio mi je: bolnica svaki drugi dan. Sve detaljnije se upoznajem sa zdravstvenom noćnom morom u hrvata. Ne znam čiji li je briljantni um osmislio sustave po kojima to naše zdravstvo funkcionira, možebiti da se osmislilo i posložilo samo od sebe, kako je pasalo većini, ili bogtepitaj, možda je u ovom slučaju zbilja dokazivo postojanje boga, jer tko onda nadzire i rukovodi (ah, socijalistička riječ, ne uklapa se u ideju) cijelim tim zbrkanim sistemom.
Praksa.
Dobila sam dvije uputnice. Crvenu i crnu. Treba vadit krv. Zvuči kao jednostavan zadatak, ali....
Sa crvenom uputnicom idem na rebro. U bijelu zgradu endokrinologije u osam ujutro. Čekam red na šalteru. Teta na šalteru kaže mi da dobro da sam došla, ali da prvo moram ić čekat red na šalteru u zelenoj zgradi. Odem u zelenu. Čekam red. Teta na šalteru kaže mi da ne, ne, ne, moram prvo ić gore u neku sobu broj taj i taj i onda tamo moram odležat. Odem gore. Ležim s iglom zabijenom u venu. Buljim u strop. Trebala bih se opustit. Da li je potrebno reć da opuštanje i nerviranje ne stanuju na istoj adresi?
Odležim. Teta bockalica mi daje moje dvije bočice krvi i objašnjava kako sad to sve moram odnijeti u bijelu zgradu endokrinologije, da će mi teta tamo na šalteru napisati uputnice dvije, a onda ću se s jednom vratiti opet na šalter zelene zgrade, pa će me oni otamo poslati u biokemijski laboratorij, a s drugom moram otić onda na šalter bijele zgrade nuklearne, pa će me oni otamo poslati u njihov biokemijski laboratorij. Vrti mi se u glavi, trudim se popamtiti samo prvu zgradu, valjda će ona teta tamo znati usmjerit me dalje. Pa za to se školovala, valjda. Usmjeravanje pacijenata koji raznose vlastite bočice.
Vraćam se u zgradu prvu, s početka priče. Na šalter, čekam red. Teta mi dugo piše svašta nešta i radi još veći red. Onda me pošalje u zelenu zgradu. Opet. Čekam red na istom šalteru od prije pola sata. Opet. Dočekam red i dobijem nove papiriće. Sad već imam pune ruke papira i još uvijek one dvije bočice. Teta sa zelenog šaltera šalje me na novi, neplanirani šalter, zato jer nemam dopunsko. Sjedim u nekoj velikoj čekaonici kao na nekom aerodromu i čitam brojeve na ekranu. Čekam svoj red. Dočekam, platim. Pošalje me u sobu broj taj i taj. U sobi broj taj i taj brbljaju neke tetke nešto o nekim svojim internim imbecilijama i prave se da me ne vide. Onda me, uz onaj poznati uzdah kojim se tjeraju dosadne muhe, usmjere da stavim jednu bočicu na stalak, uzimaju mi jedan, ali odmah daju i jedan novi papir. Na novom papiru piše da si dođem po nalaz na šalter zeleni, neki datum u osmom mjesecu. Grčevito se držim uputstava kamo sada moram dalje ići, i zaboravljam primjetit da kontrolni pregled imam zakazan polovicom sedmog, a to je dost prije nego što mi nalaz, kojeg ćemo na zakazanom pregledu kontrolirati, treba doć.
Smušena odlazim dalje. U pobjede nove.
Bijela zgrada, nuklearna. Šalter. Čekam red. Ispred mene, sa štakama jedva stoji prozirni gospodin, a nekako mi se čini da je njegova sveukupna kilaža u rangu sa te dvije štake. Teta na šalteru po proceduri krene napadat gospodina sa pitanjima, tko je, što je, tko mu je doktor, on ju ne čuje, u hodniku je galama, a staklo je zabarikadirano, jedva se saginje do one rupice kroz koju guramo svoje papiriće, pa onda krene nabrajati doktore, primarijuse, magistre, ove one... djeluje iznerviran od cijele te procedure, osim štaka, drhtavim rukama drži svoju bočicu krvi i već zna u koju sobu treba ići, i govori da, da, da, znam... soba 11. Dočekam red. Prolazim istu ispitivačku proceduru. Osim što program bolnički nešto ne radi, pa mi ne mogu sad naplatit to nešto, što bi možda trebalo zato jer nemam dopunsko, pa me šalju svejeno u sobu 11. A to nešto budu mi poslali, možda, kad program proradi.
Odlazim u sobu 11. Soba 11 je u podrumu. Podrum izgleda kao bunker iz filma o zadnjim hitlerovim danima, u onim baš, baš zadnjim danima. Na pola stepenica susrećem prozirnog gospodina. Bori se sa štakama, stepenicama i grčevitim držanjem bočice. Dolazimo do sobe 11. Tamo u bunkerskoj izbi sjedi neki bijelomantijaš i usmjerava nas da mu stavimo bočicu u stalak i javimo se na šalter. Da, hvala, jesmo već. Jebali vas šalteri.
Odlazim na posao. Da li je potrebno reć da kasnim iako počinjem radit tek od devet i pol?
No, hajd, barem sam uspješno riješila taj zadatak prvi. Uputnicu crvenu.
S uputnicom crnom (koja je također namijenjena vađenju krvi) odlazim u dom zdravlja. Oni rade od sedam ujutro. Tamo se već od šest i kusur zorom ranom okupljaju penzići i ubacuju svoje uputnice i knjižice u kutijicu, e da bi čim prije došli na red. Da li je potrebno reć da je u sedam već čekaonica puna?
U sedam i deset minuta otvara se šalter i teta vadi uputnice iz kutijice i onda preko mikrofona proziva imena, kroz prozorčić gura bočice za pišalinu, i usmjerava pacijente, vi u red za krv, vi u red za wc. Zahvaljujući tome što je većina čekaone starijeg pučanstva zaglavila u redu za wc, dolazim na red za krv u rekordnom roku. Zadovoljna. Probušilo mi drugu ruku. Sad imam narkomanske točkice na obje ručice. Nije me pitalo imam li dopunsko. Reklo je da to je to.
Odlazim na posao.
Ne kasnim.
amo tamo way
Dan ulaska mene u četresprvu godinu obitavanja u ovom, vitkom i gipkom tijelu umorne duše, (buahahahah) obilježila sam ranim ustajanjem i polaganom vožnjom s jedne kraja grada na drugu, dakle, od španskog do rebra za četrespet minuta, cca.
Dan ulaska hr u eu pokušala sam obilježiti isto tako, ali ujebalo me to što je vožnja trajala dva sata i petnejst minuta. Dva sata drkanja po kuplungu i borbe s alergijskim osipom svaki puta kada bi s radija pokušavao doprijeti anemični vapaj premijera kraterskog lica, koji patetično pokušava zvučati moćno dok pobjednički uzvikuje živjela hrvatska! Da živjela hrvatska... Nešto, nešto svakako nije u redu s tim muškarcima koji imaju probleme s glasnicama. No, sve i da je s njima sve u redu, nikako ne bi s tim glasovima trebali pokušavati zvučati grandiozno, velebno i moćno. Jer to je onda samo iritantno do nepodnošljivoti. I izaziva navale pičkaranja kod slušateljstva. Pogotovo slušateljstva zarobljenog u koloni od strpljenja.
Na rebru me ovaj puta dočekala mlada, mlada, mlada, jako mlada doktorica. Specijalistica. Dete, dete, balavo. Rekla mi je: žene naših godina. Rekoh u sebi, o bože. Onda je rekla da su moji nalazi loši, ali, opet, ne dovoljno loši da bih zaslužila neku terapiju. Nego da zaslužujem samo nastavak patnje od života sve dok se nalazi ne pogoršaju do te mjere e da bih zaslužila terapiju. A za svaki slučaj, pretrage ćemo ponoviti, pa da vidimo, hoće li biti gori, bolji, ili možda isti. U tom slučaju, samo u jednom slučaju, mogu se nadati terapiji. Mlada je specijalistica ubacila još neke čarobne spojeve suglasnika i samoglasnika, koje će mi ovaj puta tražiti po krvi u bočici. A onda se pokušala dovinuti birokratskim začkoljicama koji zagorčavaju život i meni i njima, jer sva ta slova ne mogu oni tražiti na jednom mjestu, nego moraju na dva. Jedan dio kod njih, a drugi u domu zdravlja. Dakle, ili dva vađenja krvi, ili da nosam bočicu poput anđeline na drugi kraj grada, gdje mi već dom zdravlja obitava.
Nismo uspjeli pobijedit birokraciju. Pobrinula se ona da kazne moraju biti stroge, a pacijenti da se jebeju s bočicama po gradu.
Dogovorila mi neke termine. Opet sve ispočetka. Jednom kad upadneš u ralje hrvatskoga zdravstva, nema izlaza i to je to.
Vrnuh se u špansko. Brzo i učinkovito. Jebemusunce kako lako ide kad ti ne treba.
Otišla na tržnicu.
Je, rajt.
Čišče tržnice u životu ne vidjeh. Sve prazno osim par kutija s nekim natpisima.
Otišla u Konzum.
Ne bih dala ruku u vatru, ali povuklo me da zamišljam Linića i Todorića kako se nježno milke. Onako, ispod stola, po organima, maz, maz...
Općenito, nikad ne bih dala ruku u vratru, nesigurna sam osoba, a na svijetu stalna samo mijena jest.
Svejedno, iritira me kad mi se učini da je u ovoj zemlji tako teško normalno živjeti. Kao da netko sustavno programira nemoguću misiju za obične ljude.
Kao da je taj običan život, nešto, ne znam šta.... naučna fantastika, e, to, da...